Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3324/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3324/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3324/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001 262 od 22. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-8526 03 od 6. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo, podnio je 14. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001 262 i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-8526 03 od 6. oktobra 2006. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj P-8526 03 od 6. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-001 262 od 22. novembra 2006. godine, obavezao apelanta da na ime neisplaćenih naknada za korištenje godišnjeg odmora (regres) za 2001., 2002. i 2003. godinu Mehmedu Pezi (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 5.192,20 KM sa zakonskom kamatom počevši od 7. novembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je tokom dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je tužitelj od 1. juna 2000. godine obavljao pravosudnu dužnost u Općinskom javnom tužiteljstvu Stolac. Uvidom u Uvjerenje broj A 50/03 od 2. decembra 2003. godine utvrđeno je da je tužitelj koristio godišnje odmore u 2001., 2002. i 2003. godini. Razmatrajući apelantove navode o tome da Zakon o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u članu 41. propisuje samo pravo na regres sudija, ali ne i visinu, niti apelantovu obavezu da tu naknadu i isplati, kao i navode iz apelantovog pismenog podneska od 5. juna 2006. godine o tome da se u nedostatku posebnih propisa koji određuju visinu regresa za sudije i tužitelje može primijeniti Opći kolektivni ugovor (stari i novi), sud je te navode ocijenio kontradiktornim. Pri tome, Općinski sud je imao u vidu stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), iznesen u Presudi Rev-218/05 od 13. juna 2006. godine, da pravo na regres pripada tužitelju kao nositelju tužiteljske funkcije prema članu 41. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji uz naznaku da je potrebno utvrditi da li je tužitelj koristio godišnji odmor. Istaknuto je da je u navedenoj odluci Vrhovnog suda naveden i materijalni propis koji se kao relevantan primjenjuje analogijom i na utvrđivanje visine regresa u utuženom periodu, a to je Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih organa federalne uprave.

4. Stoga je Općinski sud naveo da je tužiteljevo pravo na naknadu regresa za godišnji odmor propisano članom 41. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji («Službene novine FBiH» br. 20/01, 57/01 i 63/03) u kojem su navedene naknade koje pripadaju sudiji, a, između ostalog, i pravo na regres za godišnji odmor. Nadalje, članom 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršne vlasti FBiH i službenika Federalnog ministarstva i drugih organa federalne uprave koja propisuje šta se sve ovom Uredbom uređuje, između ostalog se navodi i regres za godišnji odmor. Članom 11. navedene Uredbe propisano je da radniku pripada pravo na regres za godišnji odmor u iznosu do 70% plaće radnika ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.

5. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je istakao da je pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora zasnovano na odredbama člana 41. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da tim zakonom, kao specijalnim, nije utvrđena visina regresa, niti je Vlada HNK to uredila posebnim propisom. Nadalje je istaknuto da nedostatak propisa kojim bi bila uređena ova naknada ne može biti na štetu ostvarivanja ovog prava, koje je utvrđeno navedenim zakonom, a mjerodavan propis pri utvrđivanju visine regresa je Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršne vlasti FBiH i službenika Federalnog ministarstva i drugih organa federalne uprave («Službene novine Federacije BiH» br. 44/98 i 49/00). Stoga je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, pozivajući se na pravni stav izražen u Presudi Vrhovnog suda broj Rev-

218/05 od 13. juna 2006. godine. U vezi sa apelantovim žalbenim navodom da sudska odluka ne može biti zasnovana, naveo je da sudovi sude na osnovu Ustava i zakona i donose presude na osnovu primjene tih propisa, što znači da presude ne mogu biti osnov za donošenje drugih sudskih odluka, ali da to ne znači da sudska praksa nema utjecaja na pravni sistem koji može imati praznine i druge nedostatke koji iziskuju primjenu analogije, tumačenje propisa ili upotrebu općih pravnih principa, pa u takvoj situaciji sudske presude uspostavljaju pravni poredak usprkos njegovim nedostacima.

6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo jer su naknadu za regres dosudili tužitelju primjenjujući Uredbu o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih organa federalne uprave. Ističe da je primjena spomenute Uredbe suprotna odredbama člana 4. stav 2. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine koji propisuje da za sudije i tužitelje koji rade na kantonalnom i općinskom nivou odredbe čl. od 35. do 46. navedenog zakona (dakle i odredba člana 41. koja se odnosi na regres) predstavljaju samo opće principe, te da to ne sprječava zakonodavne organe da usvoje zakone kojima se može odrediti drugačija struktura plaća s tim da naknada ne padne ispod nivoa definiranih odredbama čl. od 35. do 46. spomenutog zakona. Stoga, kako odredbom člana 41. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji nije ni određena visina naknade za regres već je utvrđeno samo pravo na regres, to kantoni nisu imali ograničenja vezano za minimum ove naknade. Istaknuto je da je Hercegovačko-neretvanski kanton propisao da se naknada za regres isplaćuje u visini do 70% plaće prema odluci Vlade Kantona. Nasuprot tome, sud je utvrdio da se i na tužitelja treba primijeniti federalni propis i to Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršne vlasti FBiH i službenika Federalnog ministarstva i drugih organa federalne uprave koja se odnosi na sudije i tužitelje što se vidi, kako iz samog naziva, tako i iz same Uredbe. Prema apelantovom mišljenju, navedena Uredba se ne odnosi pogotovo na tužitelje i sudije kantonalnog i općinskog nivoa s obzirom na to da član 34. stav 2. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH za sudije i tužitelje ovih nivoa upućuje na propise kantona.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine« broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici u sudskim postupcima uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode o povredi njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nalazi da su u konkretnom slučaju redovni sudovi tužitelju dosudili naknadu na ime korištenja godišnjeg odmora-regresa za 2001., 2002. i 2003. godinu u smislu odredbe člana 41. Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji i odredbe čl. 1. i 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih organa federalne uprave. Pri tome je istaknuto da, iako Zakonom o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH nije utvrđena visina regresa, ni Vlada HNK to nije uredila posebnim propisom. Stoga je zaključeno da nedostatak propisa kojim bi bila uređena naknada za regres ne može biti na štetu ostvarivanja tog prava koje je utvrđeno spomenutim zakonom. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnih propisa. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3324/06 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio