Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-464/09 (B. S.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-464/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 464/09, rješavajući apelaciju Borislava Soravija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Soravija podnesena protiv Rješenja Općinskog suda Tuzla broj 032-0-Kv-09-

000063 od 6. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda Tuzla broj 032-0-Kpp-09-000100 od 3. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Soravija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Gorana Jezdić, advokatica iz Tuzle, podnio je 16. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Kv-09-000063 od 6. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda broj 032-0-Kpp-09-000100 od 3. februara 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo osporena rješenja o određivanju pritvora i obustavio izvršenje mjere pritvora do okončanja postupka povodom njegove apelacije.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kpp-09-000100 od 3. februara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem istog suda broj 032-0-Kv-09-000063 od 6. februara 2009. godine, apelantu je određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, a koji prema navedenim rješenjima može najduže trajati do 28. februara 2009. godine.

3. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta zbog produženog krivičnog djela spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa krivičnim djelom bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZFBiH, te da je podnijelo prijedlog Općinskom sudu za određivanje mjere pritvora apelantu zbog postojanja razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b. i c. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U prijedlogu za određivanje mjere pritvora navedeno je da osnov sumnje da je apelant počinio navedena krivična djela proizlazi iz iskaza oštećenog A.K., kao i materijalnih dokaza. Također je navedeno i da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak utjecajem na tog svjedoka, s obzirom na to da se radi o maloljetnoj osobi sa nepunih 15 godina na koju se lako može utjecati, kao i da postoji opravdana bojazan da će ista djela ponoviti, jer ih je vršio u kontinuitetu od dva mjeseca.

4. Sudija za prethodni postupak je izvršio uvid u spis Kantonalnog tužilaštva broj Kt-299/09, te na osnovu prikupljenih dokaza i to: izvještaja o počinjenom krivičnom djelu od 28. januara 2009. godine, službene zabilješke PU Tuzla, PS Centar Tuzla, od 27. januara 2009. godine, zapisnika o saslušanju oštećenog A.K. i izvoda iz matične knjige rođenih našao da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret naredbom o provođenju istrage, te da je time ispunjen i osnovni uvjet da se odredi mjera pritvora. U prvostepenom rješenju detaljno su obrazložene okolnosti koje čine obilježje bića krivičnog djela koja se apelantu stavljaju na teret a iz kojih, prema stavu redovnog suda, proizlazi osnov sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Odlučujući o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva da se apelantu odredi pritvor, sudija za prethodni postupak Općinskog suda je našao da u konkretnom slučaju postoje razlozi propisani članom 146. stav 1. tač. b. i c. ZKPFBiH, te zaključio da je prijedlog tužilaštva osnovan. U obrazloženju je navedeno da se oštećeni, primjenom odredaba Konvencije o zaštiti prava djeteta, koja je sastavni dio Ustava i koja se direktno primjenjuje, a prema kojoj se djetetom smatra svaka osoba koja nije navršila 18 godina, nesporno smatra djetetom. Također je navedeno i da je to naročita okolnost koja ukazuje da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na njega, te da nesporno postoje osnovi sumnje da je apelant sa oštećenim u više navrata imao seksualne kontakte, što opravdava bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivična djela koja mu se stavljaju na teret.

5. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da na osnovu podataka iz spisa predmeta, kako je navedeno u ožalbenom rješenju, a koje je razloge prihvatilo i vijeće, tim prije jer je Konvencija o zaštiti prava djeteta sastavni dio Ustava i ima primat nad zakonom, nije sporno da je apelant osnovano sumnjiv da je učinio predmetna krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Krivično vijeće je našlo da su pravno relevantne činjenice za odlučivanje o određivanju pritvora pravilno i potpuno utvrđene. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora do i preko pet godina i da je krivično djelo iz člana 207. KZFBiH učinjeno u kontinuitetu od dva mjeseca sa više inkriminiranih radnji, čime je ispoljena apelantova naročita odlučnost i upornost u činjenju ovih krivičnih djela. Nadalje je istaknuto da je apelant znao da se radi o malodobnoj osobi i da je ta osoba bez sredstava za izdržavanje. Činjenjem navedenih krivičnih djela apelant je iskorištavao loše i nesređene lične i imovinske prilike oštećenog kao malodobne osobe koja je zbog toga veoma podobna da se na nju izvrši utjecaj kao učesnika krivičnog postupka-svjedoka. Osim toga, kako je istaknuto, apelant je do sada više puta osuđivan, pa upravo te naročite okolnosti ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak utjecajem na svjedoka bez obzira na to što je oštećeni već saslušan. Stoga, prema mišljenju suda, navedene naročite okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora do i preko pet godina.

6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da mu je mjera pritvora određena protivno zakonu i da je sud u osporenim odlukama morao detaljno, iscrpno i jasno obrazložiti postojanje osnova sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, kao i razloge za određivanje pritvora.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu je neophodno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant osoba lišena slobode i da se nalazi u pritvoru na osnovu odluke suda, te se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

10. Ustavni sud konstatira da je apelantov pritvor određen u smislu odredbe člana 146. stav 1. tač. b. i c. ZKPFBiH, kojom je propisano da, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna.

11. Uvažavajući prethodne navode, Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili organi sudske vlasti, u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Pri tome su sudija za prethodno saslušanje i Krivično vijeće Općinskog suda, suprotno apelantovim navodima, u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu postojanja osnova sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret naredbom o provođenju istrage, kao i u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o «zakonitom lišavanju slobode prema rješenju nadležnog suda», kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-464/09 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio