Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2420/06 (N. R.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2420/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine u predmetu broj AP 2420/06, rješavajući apelaciju Nenada Radojčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Radojčića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Kž-06-
000 084 od 13. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Radojčić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 14. augusta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0 Kž-06-000 084 od 13. juna 2006 godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji. Odlukom Ustavnog suda broj AP-2420/06 od 20. septembra 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-68/04 od 24. marta 2006. godine, apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato i vrijeme lišavanja slobode od 28. maja 2004. godine od 16,30 sati do 29. maja 2004. godine do 11,30 sati.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je odbrana osporila zakonitost zapisnika o apelantovom iskazu koji dao u istrazi, između ostalog i zbog činjenice da je apelant prilikom prvog ispitivanja trebao imati branioca jer je bio lišen slobode, a i zbog složenosti predmeta. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je tačno da je apelant bio lišen slobode ali da mu nije bio određen pritvor, tako da nije postojala obaveza da se apelantu postavi branilac, a i sam apelant je kada su ga ispitivala ovlaštena službena lica i okružni tužilac izjavio da mu branilac nije potreban, a da je to tačno potvrdio je i tokom ispitivanja na glavnom pretresu pa je i taj prigovor odbrane o osporavanju zakonitosti zapisnika o apelantovom ispitivanju odbijen.
4. Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili apelantov branilac i okružni tužilac. Rješavajući o žalbama Okružni sud je Presudom broj 013-0-Kž-06-000 084 od 13. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca, dok je žalba okružnog tužioca uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni, tako da je apelant za krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS za koje je proglašen krivim, izrekom prvostepene presude osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su neosnovani prigovori apelantovog branioca kojim je prigovorio da su u konkretnom slučaju povrijeđene odredbe člana 53. stav 2. i 271. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). S tim u vezi Okružni sud je naveo da je odredbom člana 53. stav 2. ZKP propisano da osumnjičeni, odnosno optuženi, mora imati branioca odmah nakon što mu je određen pritvor i za vrijeme dok pritvor traje. U konkretnom slučaju Okružni sud je našao da protiv apelanta nije određivan pritvor, te da stoga nije povrijeđena spomenuta odredba ZKP. S obzirom da je apelant bio lišen slobode u vezi sa krivičnim djelom, to vrijeme mu je u smislu odredbe člana 44. KZ RS uračunato u izrečenu kaznu zatvora.
6. Dalje je drugostepeni sud naveo da je, imajući u vidu da je apelant mijenjao svoju odbranu, kako u osnovu na činjenicu starosne dobi oštećene tako i činjenice koje se odnose na sam čin obljube oštećene, prvostepeni sud pravilno zaključio da je prihvatljiv samo dio apelantove odbrane dat u istrazi gdje je naveo da je znao da oštećena ima 16 ili 17 godina, te da je imao spolni odnos sa oštećenom (istina negirao je prinudu), te da je oštećenoj dao 10,00 KM. Po mišljenju drugostepenog suda navedene činjenice su u skladu sa iskazom oštećene čiji iskaz je prvostepeni sud sa razlogom u cijelosti prihvatio i kojem je vjerovao.
7. Okružni sud je Rješenjem broj 013-0-Kž-06-000 084 od 22. augusta 2006. godine, izvršio ispravku Presude Okružnog suda broj 013-0-Kž-06-000 084 od 13. juna 2006. godine, tako što u obrazloženju presude na strani broj tri u trećem pasusu treći red umjesto riječi: „Žalba ispušta iz vida da je nakon određivanja pritvora optuženom obezbijeđen branilac“, treba da stoji: „Žalba ispušta iz vida da se nakon određivanja pritvora optuženom obezbjeđuje branilac“, a u osmom redu istog pasusa umjesto riječi „jer je optuženom nakon određivanja pritvora postavljen branilac po službenoj dužnosti“, treba da stoji „jer optuženom i nije određen pritvor već je isti lišen slobode.“
8. Apelant navodi povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također navodi povredu prava iz člana 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i čl. 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ističe da u toku istražnog postupka nije imao branioca koji bi ga zastupao. Navodi da se prije saslušanja izjasnio da ne želi branioca. Navodi da je protiv njega optužnica potvrđena 16. jula 2004. godine, a da mu je rješenjem Osnovnog suda od 29. jula 2004. godine postavljen branilac po službenoj dužnosti zbog što je u vrijeme dostavljanja optužnice morao imati branioca jer je za djelo za koje je optužen predviđena kazna od 10 godina ili teža kazna. Ističe da su ga 28. maja 2004. godine u 16,30 sati policijski organi lišili slobode, a 29. maja 2004. godine u 10,30 sati ispitao ga je okružni tužilac u Doboju i nakon toga je pušten na slobodu. Smatra da je kao lice lišeno slobode trebao biti izveden pred sudiju, a ne pred tužioca, zbog čega je došlo do povrede njegovog prava na slobodu i sigurnost. Također smatra da mu je trebao biti postavljen branilac po službenoj dužnosti već prilikom prvog saslušanja i u toku istrage, jer je to u interesu pravde cijeneći samu složenost predmeta, a zbog čega je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju apelant se žali da je nakon što ga je policija lišila slobode izveden pred tužioca, a ne pred sudiju, te da mu je time povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evrospke konvencije. S tim u vezi Ustavni sud napominje da prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava položaj tužioca ne zadovoljava kriterij naveden u članu 5. stav 3. Evropske konvencije. Evropski sud je naveo da je osnovni razlog taj što je tužilac, zato što obavlja i istražne i tužilačke funkcije, stranka u postupku i ne može se očekivati da lice koje je u toj ulozi može biti smatrano «licem koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast» u smislu ovog člana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 976/05 od 9. februara 2006. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 43/06, tačka 28 i Evropski sud za ljudska prava, Brincat protiv Italije, presuda od 26. novembra 1992. godine). Dalje Ustavni sud napominje da se član 5. stav 3. odnosi isključivo na kategoriju zatvorenika spomenutih u stavu 1.c) člana 5, odnosno na osobe koje su u pritvoru (vidi Evropski sud za ljudska prava, B protiv Austrije, presuda od 28. marta 1990. godine, serija A broj 175, strana 14). Kada je optužena osoba privremeno oslobođena navedena odredba više nije primjenjiva (vidi Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Velike Britanije, predstavka broj 8233/78, Odluke i izvještaji Evropske komisije za ljudska prava broj 17 (1980), strana 122). Osnovna svrha člana 5. stav 3. u vezi sa članom 5. stav 1.c) je da pojedincima lišenim slobode pruži specijalne garancije i to postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode kao i da svako hapšenje ili pritvor budu što moguće kraći. U konkretnom slučaju apelant je nakon što je uhapšen od strane policije izveden pred tužioca koji ga je ispitao i našao da nema zakonskih osnova za predlaganje i određivanje pritvora nakon čega je apelant pušten na slobodu. Dakle u predmetnom postupku apelantu nije bio određen pritvor već je apelant nakon uzimanja izjave od strane tužioca pušten na slobodu. Iz navedenog proizlazi da apelant nije osoba kojoj je bio određen pritvor u smislu člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije, te stoga nije mogao biti žrtva kršenja prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije.
12. Dalje povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što u istražnom postupku nije imao branioca po službenoj dužnosti. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava „pravo optuženog, u određenim slučajevima, na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedno od elemenata pravičnog suđenja (vidi Evropski sud, Artico, presuda od 13. maja 1980. godine, serija A, broj 37, strana 15, stav 32). Tačka c. člana 6. stav 3. Evropske konvencije pretpostavlja dva uvjeta za ostvarenje ovog prava. Prvi je neposjedovanje „dovoljnih sredstava za plaćanje pravne pomoći“. S druge strane, neophodno je razmotriti je li „u interesu pravde“ da apelantu bude dodijeljena takva vrsta pomoći“ (vidi Evropski sud, Quaranta protiv Švicarske, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 205, str. 16, stav 27). Također, „kriteriji za određivanje zahtijevaju li interesi pravde da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju prirodu optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima“ (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Pham Hoang protiv Francuske, presuda od 25. septembra 1992. godine, serija A 243 i Twalib protiv Grčke, odluka od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV). Dalje, prema praksi Evropskog suda, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije, to se u principu može nadoknaditi žalbom pod uvjetom da 'žalbeni sud' može preispitati nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mutatis mutandis, gore navedenu presudu Quaranta, str. 18).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da se apelant u istrazi izjasnio da ne želi branioca. Dalje, Ustavni sud nalazi da je apelantu u vrijeme dostavljanja optužnice bio postavljen branilac po službenoj dužnosti. Apelant je branioca po službenoj dužnosti imao tokom cijelog sudskog postupka. Ove apelantove navode su razmatrali prvostepeni sud kao i drugostepeni sud po žalbi apelantovog branioca. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u pogledu ovih apelantovih navoda dali obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored navedenog Okružni sud je kao „žalbeni sud“ preispitao prvostepenu presudu u činjeničnom i pravnom smislu. Stoga Ustavni sud smatra da navedeno zadovoljava garancije propisane članom 6. stav 3.c) Evropske konvencije, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu iz člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ni u ovom dijelu ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant također smatra da su mu osporenom presudom, kojom je okončan predmetni postupak, povrijeđena prava iz člana 1. Protokola broj 4 i čl. 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju navedenih prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana
1. Protokola broj 4 i čl. 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić