Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3390/06 (L. B.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3390/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3390/06, rješavajući apelaciju Lejle Balvanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lejle Balvanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-825/05 od 8. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-247/05 od 8. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda II Sarajevo broj P-2650/00 od 11. juna 2002. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lejle Balvanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-825/05 od 8. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-247/05 od 8. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda II Sarajevo broj P-2650/00 od 11. juna 2002. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.k) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Lejla Balvanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Rizah Pašalić, Inja Pašalić i Edin Šačić, advokati iz Sarajeva, podnijela je 22. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-825/05 od 8. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-247/05 od 8. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2650/00 od 11. juna 2002. godine.

2. Apelantica i Hizreta Balvanović (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) podnijele su 19. decembra 2000. godine tužbu Općinskom sudu u kojoj su navele da su u junu 1992. godine srpski vojnici u sarajevskom naselju Grbavica odveli Otiliju Balvanović i njezina dva sina, koji se od tada više nisu pojavili. U vanparničnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj RO-1371/98 od 21. maja 1999. godine Otiliju Balvanović i njezina dva sina proglasio umrlim, a kao dan smrti utvrđen je 26. decembar 1996. godine. Ostavinski postupak iza Otilije Balvanović prekinut je Rješenjem Općinskog suda broj O-2134/99 od 20. novembra 2000. godine, a apelantica i drugotužiteljica su upućene da u parničnom postupku dokazuju da polusestre umrle Otilije Balvanović (u daljnjem tekstu: tužene) nisu zakonske nasljednice umrle, već da su apelantica i drugotužiteljica, kao snahe umrle Otilije Balvanović, njezine jedine zakonske nasljednice.

3. Općinski sud je Presudom broj P-2650/00 od 11. juna 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-247/05 od 8. februara 2005. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica kojim su tražile da sud utvrdi da tužene nemaju pravo na nasljeđe iza umrle Otilije Balvanović, te da su apelantica i drugotužiteljica jedine zakonske nasljednice iza umrle. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da nakon provedenih dokaza nije mogao utvrditi tačan red smrti komorijenata, odnosno Otilije Balvanović i njezinih sinova, pa je zaključio da važi pravna pretpostavka da su umrli istovremeno, zbog čega jedni druge ne mogu nasljeđivati, pa će se za svaku od tih osoba voditi odvojen ostavinski postupak.

4. Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je u svojoj presudi naveo da su apelantica i drugotužiteljica u žalbi navele da se u konkretnoj situaciji trebalo primijeniti pravno pravilo da su mlađe osobe nadživjele starije. Međutim, kako je smatrao Kantonalni sud, ovakav stav nema uporište u Zakonu o nasljeđivanju koji ne regulira koja od osoba, koje su umrle ili poginule u istom događaju (komorijenti) je umrla, odnosno poginula ranije, a koja kasnije. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja da su Otilija Balvanović i njezina dva sina istovremeno odvedeni i, kako je to utvrđeno u vanparničnom postupku, umrli istog dana, 26. decembra 1996. godine, a što se niti u navodima žalbe ne dovodi u pitanje, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer prema odredbi člana 128. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, nasljednik može biti samo osoba koja je živa u trenutku otvaranja nasljeđa.

5. Protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-247/05 od 8. februara 2005. godine apelantica i drugotužiteljica su izjavile reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-825/05 od 8. augusta 2006. godine odbio reviziju kao neosnovanu. Umjesto posebnog obrazloženja presude, Vrhovni sud se primjenom člana 376. ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 42/98) pozvao na razloge nižestepenih presuda.

6. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da su redovni sudovi iz provedenih dokaza trebali utvrditi činjenicu da je Otilija Balvanović preminula prije svojih sinova. Također, smatra da su sudovi za slučaj smrti komorijenata trebali primijeniti pravno pravilo koje, kako navodi, poznaju određeni evropski pozitivni pravni sistemi - da su mlađi srodnici nadživjeli starije. Apelantica ističe da Zakonom o nasljeđivanju nije regulirano utvrđivanje momenta smrti komorijenata, te da su se sudovi prilikom donošenja odluka, trebali rukovoditi općim načelima pravičnosti, a ne teoretskim stavovima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom. a)Pravo na pravično suđenje

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelanticinim navodima koji se odnose na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je prema navodima iz apelacije sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno odlučili kada su kao neosnovan odbili apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da se polusestre umrle Otilije Balvanović u konkretnom slučaju ne mogu pojaviti kao njezine nasljednice. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u provedenom parničnom postupku utvrdili da, budući da se nije mogao utvrditi tačan red faktičke smrti komorijenata, važi zakonska pretpostavka da su umrli istovremeno. Sudovi su obrazložili da Zakonom o nasljeđivanju nije propisano koja je od osoba koje su umrle ili poginule u istom događaju umrla ili poginula ranije, a koja kasnije, odnosno da je propisano da nasljednik može biti samo osoba koje je živa u trenutku otvaranja nasljeđa. Na osnovu takve analize materijalnog prava, sudovi su zaključili da komorijenti u konkretnom slučaju ne mogu jedni druge nasljeđivati, te da je za svaku od tih osoba potrebno voditi odvojen ostavinski postupak.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen. Apelanticin tužbeni zahtjev je razmatran na tri sudske instance i pri tome su redovni sudovi dali jasna obrazloženja za svoje odluke. S obzirom na utvrđenje Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti redovnih sudova pri primjeni prava, Ustavni sud osim toga zapaža i da apelanticino nezadovoljstvo osporenim presudama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.b)Pravo na imovinu

13. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01).

14. Ustavni sud ukazuje da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred sudovima je bio apelanticin zahtjev da ishodi mogućnost stjecanja prava na nasljeđe, dakle, buduća a ne njezina postojeća «imovina» Stoga, ne može se govoriti ni o «legitimnom očekivanju» kada bi uživala zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3390/06 (L. B.) | Sudska praksa | Aktio