Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3253/06 (S. B.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3253/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3253/06, rješavajući apelaciju Save Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Babića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. augusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj K-
196/02 od 5. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savo Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupaju Spomenka Tešanović i Nada Ćorić, advokati iz Trebinja, podnio je 1. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. augusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-196/02 od 5. aprila 2006. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 29. januara, 22. februara i 14. jula 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K-196/02 od 5. aprila 2006. godine apelant i drugooptuženi Radivoje Salatić su proglašeni krivim za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. a u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelant je osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci uz obavezu da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 3.360,00 KM u roku od petnaest dana od dana pravosnažnosti presude. Drugooptuženi je osuđen na kaznu zatvora od osam mjeseci uz obavezu da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 390,00 KM. Tačkom dva ove presude odbijena je optužba da je drugooptuženi počinio krivično djelo falsificiranja ili uništavanja službene isprave iz člana 366. stav 1. KZRS.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud, ocjenjujući svaki pojedinačni izvedeni dokaz i sve izvedene dokaze zajedno (iskaze devet svjedoka i vještaka, nalaze i mišljenja vještaka i dopune nalaza, uvidom u materijalne dokaze: račune, rješenja, ugovore…), utvrdio da su apelant i drugooptuženi na način opisan u izreci prvostepene presude izvršili krivično djelo za koje se optužnicom terete. Naime, sud je utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bio direktor ODP «Autorad» Trebinje, a da je drugooptuženi Radivoje Salatić obavljao funkciju vršioca dužnosti pomoćnika generalnog direktora SOD «Jahorina» za područje Filijale Trebinje. Sud je utvrdio da je Ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji broj 78/98 omogućeno ekskluzivno pravo osiguranja SOD «Jahorina» u poslovnim prostorijama ODP «Autorad» Trebinje za period 1998. do 2000. godine s tim da u tim prostorijama osiguranje ne mogu nuditi druge osiguravajuće kuće. Sud je zaključio da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima, jer davanje ekskluzivnosti jednoj osiguravajućoj kući ne dopušta formiranje konkurencije u poslovanju, pa se pozivanjem na odredbe ovog ugovora ne mogu ostvarivati prava iz ugovora, jer je ništavan u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pošto iz toga nije moguće utvrditi pravni osnov za izgubljeni prihod, kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, na način da je SOD «Jahorina» na osnovu računa od 27. septembra 2000. godine, koji je potpisao drugooptuženi, zatražio od ODP «Autorad» da isplati dug za izgubljenu dobit ( za 1998, 1999. i 2000. godinu) u ukupnom iznosu od 842.361,95. KM, sud je zaključio da je navedeni račun neistinitog sadržaja, bez pravnog osnova. To je bilo poznato i apelantu koji je imao zakonsku mogućnost da ga ospori, ali to nije uradio, i drugooptuženom koji je to učinio svjesno i dobrovoljno s namjerom da SOD «Jahorina» ostvari protivpravnu korist. Sud je, dalje, utvrdio da je nesporno da predmetni račun nije knjižen ni u ODP «Autorad», ni u SOD «Jahorina» iako je postojala obaveza da ga knjiže kao rashod, odnosno prihod. Dalje je istaknuto da je na osnovu navedenog računa drugooptuženi, kao direktor SOD «Jahorina», podnio prijedlog za izvršenje kojem je Osnovni sud udovoljio, ali da apelant protiv rješenja o izvršenju nije izjavio prigovor, mada je imao zakonsku mogućnost da to učini. Nakon toga apelant i drugooptuženi su zaključili ugovor o zasnivanju založnog prava-hipoteke na nekretninama ODP «Autorad» radi osiguranja novčanog potraživanja. Apelant kao direktor, prema Statutu preduzeća, nije imao zakonsko ovlaštenje da potpiše ovaj ugovor, jer on prelazi iznos od 40.000,00 KM. Sud je zaključio da su ovakvim radnjama apelant i drugooptuženi prekoračili granice svog ovlaštenja s namjerom da pribave imovinsku korist SOD «Jahorina» koja prelazi iznos od 50.000,00 KM. Sud je, dalje, utvrdio da su zaključivanjem ovakvog ugovora apelant i drugooptuženi isposlovali obustavu postupka izvršenja (blokadom računa ODP «Autorad») iako je apelant znao da navedeno preduzeće nema sredstava da isplati predmetni dug. Upisom hipoteke u zemljišne knjige SOD «Jahorina» je stekla pravo da na način predviđen zakonom traži da se namire njena potraživanja iz vrijednosti opterećene hipotekom. Stoga je sud zaključio da su apelant i drugooptuženi na navedeni način izvršili krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, čime su se u radnjama obojice stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZRS.
4. Sud nije prihvatio apelantovu odbranu koja, u suštini, ne spori činjenično utvrđenje suda, ali smatra da u apelantovom slučaju nisu ostvarena obilježja krivičnog djela, te da je brisanje hipoteke uslijedilo prije podnošenja optužnice, pa se, stoga, radi o dobrovoljnom odustanku u smislu člana 22. KZRS i da u konkretnom slučaju nije pribavljena imovinska korist. Sud smatra, također, da je ona usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti, te da je suprotna materijalnim dokazima i iskazima svjedoka provedenim u toku postupka. Konačno, sud je utvrdio da su i apelant i drugooptuženi postupili sa umišljajem, budući da su bili svjesni svog djela i htjeli da ga izvrše s ciljem pribavljanja protivpravne koristi SOD «Jahorina». U toku privatizacije, koja je izvršena putem fonda «Konseko», SOD «Jahorina» je postala jedan od suvlasnika preduzeća ODP «Autorad» Trebinje. Iz apelantove odbrane se nesporno vidi da je apelant znao za osnivanje fonda, kupovinu vaučera i da je izvjesno da će SOD «Jahorina» postati jedan od suvlasnika preduzeća ODP «Autorad», kao i činjenicu da će on postati jedan od suvlasnika preduzeća. Sud je zaključio da naknadno brisanje hipoteke ne utječe na odgovornost apelanta i drugookrivljenog za izvršenje predmetnog krivičnog djela, te da se ne može primijeniti član 22. KZRS. Naime, brisanje hipoteke je uslijedilo na zahtjev SOD «Jahorina», nakon provođenja istrage u ovom predmetu, i to nije izvršio nijedan od okrivljenih, budući da je odluka o brisanju uslijedila nakon što je «Konseko fond Jahorina» postao vlasnik 36% ukupnog kapitala predmetnog preduzeća. To je učinjeno radi osiguranja zaštite poslovnih interesa SOD «Jahorina» tako da se nastavi nesmetan rad i obavljanje tehničkih pregleda sa suvlasnikom preduzeća M.M. Zbog tih razloga sud nije prihvatio odbranu okrivljenih da nije pribavljena nikakva imovinska korist. Konačno, sud je prilikom odmjeravanja kazne, ocjenjujući olakšavajuće okolnosti, zaključio da se u apelantovom slučaju i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja, te je apelantu, umjesto kazne zatvora od 2 do 10 godina, izrekao kaznu zatvora od 6 mjeseci.
5. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. augusta 2006. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i drugookrivljenog i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju odluke Okružni sud je istakao da pažljivom analizom pobijane presude nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Također, sud je istakao da je dokazni postupak koji je prethodio donošenju pobijane presude nedvosmisleno pokazao da su apelant i drugooptuženi radnjama izvršenja koje su navedene u izreci pobijane presude počinili krivično djelo iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZRS, i to iskorištavanjem svog položaja i ovlaštenja.
6. Okružni sud je zaključio da apelant svojom žalbom ničim nije doveo u pitanje takvu ocjenu prvostepenog suda, niti je doveo u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava. Dalje je navedeno da su radnje izvršenja koje su preduzeli apelant i drugooptuženi formalno u granicama njihovih ovlaštenja. Međutim, suština je u činjenici da su one u materijalnopravnom smislu protivpravne, jer su suprotne interesima i zadacima službe, i da su preduzete radi pribavljanja kakve koristi sebi ili drugom. Sud je, dalje, istakao da apelantova žalba pravilno ukazuje na to da Statut ODP «Autorad» propisuje da je obavezna saglasnost Upravnog odbora na odluke direktora kojim se zaključuje ugovor o kupoprodaji i ugovor o kreditu za investiciono ulaganje. Iz toga proistječe da apelant potpisivanjem ugovora o zasnivanju založnog prava nije prekoračio granice svog ovlaštenja. Međutim, sud je zaključio da su radnje apelanta i drugookrivljenog, opisane u izreci presude, koje su finalizirane zaključivanjem ugovora o hipoteci, u uzajamnoj vezi sa njihovim prethodnim radnjama i da su nedvojbeno nastale iskorištavanjem njihovog službenog položaja i ovlaštenja. Stoga, okolnost da je prvostepeni sud u obrazloženju presude pogrešno zaključio da je ugovor o založnom pravu sklopljen prekoračivanjem granica ovlaštenja ne može imati pravno relevantan značaj u pogledu krajnjeg zaključka o odgovornosti apelanta i drugooptuženog. Zbog tih razloga se propust prvostepenog suda ne može okarakterizirati kao bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). U vezi sa apelantovim navodima da se iz obrazloženja presude uopće ne može zaključiti za koju radnju odgovara, sud je zaključio da je i prvostepena presuda na pouzdan način utvrdila apelantovu djelatnost. Naime, ona se sastoji od neizjavljivanja žalbe, odnosno prigovora protiv rješenja o izvršenju od 2. oktobra 2000. godine, te od sačinjavanja, potpisivanja i ovjeravanja ugovora o zasnivanju založnog prava-hipoteke na nekretninama, koje predstavljaju jednu cjelinu i jednu radnju izvršenja predmetnog krivičnog djela. Stoga je sud zaključio da niz djelatnosti u konkretnom slučaju koje su izvršili apelant i drugooptuženi predstavlja jedinstvenu radnju izvršenja koja se može podvesti pod pojam iskorištavanja službenog položaja ili ovlaštenja. Sud je ocijenio kao neosnovan apelantov žalbeni navod da se radi o proizvoljnom zaključku prvostepenog suda. Dalje je navedeno da činjenica da predmetni račun nije knjigovodstveno obrađen ni u jednom preduzeću ukazuje na to da postoji kriminalni dogovor između apelanta i drugooptuženog. Na to ukazuje i njihovo ponašanje s namjerom da nekretnine ODP «Autorad» pređu u vlasništvo SOD «Jahorina». Iz toga proizlazi zaključak da je postojala zajednička odluka o izvršenju djelu, jer je račun, bez obzira na to što nije plaćen i uknjižen, proizveo pravno djelovanje posluživši kao pravni osnov za donošenje rješenja o izvršenju, a potom do zasnivanja hipoteke. Konačno, sud je ocijenio kao neosnovane i navode u žalbi da SOD «Jahorina» nije steklo nikakvu korist, što je nužan uvjet za postojanje krivičnog djela. Naime, prema ocjeni suda, pod pojmom «imovinska korist», u smislu krivičnog djela iz člana 337. stav 3. KZRS, podrazumijeva se bilo kakva korist kojom se ostvaruje povoljniji položaj za određeno lice. Zbog toga je zaključio da je upisom hipoteke SOD «Jahorina», kao povjerilac, dovedeno u povoljniji položaj koji se sastoji u tome da ono ima pravo da traži da se njegova potraživanja namire iz vrijednosti opterećene hipotekom. Sud je ocijenio da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da naknadno brisanje hipoteke nema utjecaja na odgovornost optuženih, budući da je brisanje nastupilo nakon otkrivanja krivičnog djela. Prema tome, pravilan je zaključak da se u konkretnom slučaju radi o svršenom krivičnom djelu, a ne o pokušaju da se izvrši krivično djelo. Ispitujući pobijanu presudu u vezi sa odlukom o kazni, Okružni sud je ocijenio da su u pobijanoj presudi pravilno utvrđene sve okolnosti koje su značajne za odmjeravanje kazne, da je svim tim okolnostima dat odgovarajući značaj i da izrečena kazna, do koje je sud došao primjenom instituta ublažavanja kazne, odgovara stepenu društvene opasnosti od izvršenog djela.
7. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju je povrijeđen princip presumpcije nevinosti, jer su sudovi, i pored toga što nisu postojali pouzdani dokazi o bitnim elementima bića predmetnog krivičnog djela, proizvoljno utvrdili apelantovu odgovornost navodeći da je znao da se radi o lažnom računu. Apelant navodi da su sudovi na njegovu štetu ocijenili potpisivanje ugovora o založnom pravu, kao da je njegov cilj bilo pribavljanje imovinske koristi, mada je apelant to uradio isključivo kako bi deblokirao račun preduzeća. Apelant, dalje, navodi da je pogrešan zaključak suda o tome da je njegovim radnjama pribavljena imovinska korist SOD «Jahorina» koja prelazi iznos od 50.000,00 KM, jer se obrazloženje dato u tom pogledu može odnositi samo na član 337. stav 1. KZRS, a ne i na stav 3. tog člana. Konačno, apelant je naveo da su sudovi dužni potpuno i istinito utvrditi činjenice i ocijeniti sve dokaze.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Prema tome, u konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka, osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosio u toku postupka. Te navode sudovi su razmotrili prilikom donošenja osporenih presuda, te detaljno obrazložili zašto apelantova odbrana i žalbeni prigovori nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Također, na osnovu provedenih dokaza sudovi su ustanovili da je apelant kao direktor ODP «Autorad» Trebinje, na način naveden u izreci prvostepene presude, počinio predmetno krivično djelo. Sudovi su decidirano i jasno naveli da su, postupajući na način koji je naveden u izreci presude, apelant i drugooptuženi iskoristili svoj službeni položaj ili ovlaštenje s namjerom da pribave imovinsku korist SOD «Jahorina» koja prelazi iznos od 50.000,00 KM. Iz navedenog nesporno proizlazi da su sudovi zaključili da u apelantovom slučaju postoje svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, zato što je radnja predmetnog krivičnog djela, kako je i navedeno u obrazloženju presude Kantonalnog suda, alternativno određena, pa je za postojanje krivičnog djela dovoljno da je izvršena jedna od više alternativno određenih radnji i da je postojala namjera da se (sebi ili drugom) pribavi imovinska korist čiji iznos prelazi 50.000,00 KM. Zbog toga su paušalni apelantovi navodi da se obrazloženje presude odnosi na član 337. stav 1. KZRS, budući da je za to krivično djelo bitna namjera da se pribavi «neimovinska korist».
12. S obzirom na to da je sud razmotrio apelantovu odbranu i ocijenio je u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao razloge zašto ona nije mogla utjecati na donošenje drugačije odluke, smatrajući da se u apelantovim radnjama nalaze sva obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZRS, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
13. Apelant također, navodi da je povrijeđen princip presumpcije nevinosti zaštićen članom 6. stav 2. Evropske konvencije, prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže na osnovu zakona. Prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 2. Evropske konvencije se tumači tako da sud ne bi trebalo da polazi od predubjeđenja da je optuženi izvršio predmetno krivično djelo, da je teret dokazivanja na optužbi, te da postoji kršenje ovog principa ukoliko se teret dokazivanja prebacuje na odbranu (vidi, Evropski sud, Muray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. februara 1996. godine). Ustavni sud primjećuje da je tokom postupka saslušano devet svjedoka, provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke i izveden niz materijalnih dokaza koje su predložili Tužilaštvo i apelant. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama zaključio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova, te u obrazloženjima osporenih presuda i da ništa ne ukazuje na to da je teret dokazivanja u postupku prebačen na odbranu, a ni apelant, osim paušalne tvrdnje, u tom smislu nije iznio nikakve činjenice ni dokaze, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Zbog navedenih razloga, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Usljed toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić