Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3408/06 (Srpska radikalna stranka dr. Vojislav Šešelj)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Nema povrede
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
  • Član 11. EK – sloboda okupljanja i udruživanja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3408/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3408/06, rješavajući apelaciju Srpske radikalne stranke dr. Vojislav Šešelj iz Bijeljine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srpske radikalne stranke dr. Vojislav Šešelj iz Bijeljine podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Iž-25/06 od 23. oktobra 2006. godine i djelimične Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 01-07-5-1760-1-30/06 od 29. septembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srpska radikalna stranka dr. Vojislav Šešelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnijela je 25. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Iž-25/06 od 23. oktobra 2006. godine i djelimične Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 01-07-5-1760-1-30/06 od 29. septembra 2006. godine.

2. Djelimičnom Odlukom CIK-a broj 01-07-5-1760-1-30/06 od 29. septembra 2006.

godine apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM zbog povrede pravila ponašanja u izbornoj kampanji iz člana 7.3 stav (1) tačka 7. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon), te je apelant obavezan da kaznu plati u roku od osam dana od dana pravosnažnosti odluke.

3. U obrazloženju djelimične odluke je navedeno da je Općinski odbor Socijaldemokratske partije Teslić (u daljnjem tekstu: SDP) 18. septembra 2006. godine obavijestio CIK da se 13. septembra 2006. godine, u popodnevnim satima, iz vozila opremljenog razglasom sa apelantovom oznakom, prilikom pozivanja građana na predizborni skup koji se trebao održati istog dana u 19. sati u kinosali u Tesliću, puštala pjesma «Spremte se, spremte četnici, krvavi se sprema boj, spremte se, spremte četnici, silna će borba da bude...». Budući da, prema mišljenju SDP-a, ovakvo postupanje predstavlja pozivanje na vjersku netrpeljivost i povredu Izbornog zakona, SDP je zatražio da CIK poduzme neophodne mjere i sankcionira apelanta u skladu sa Izbornim zakonom. Dalje je navedeno da je CIK predmetno obavještenje SDP-a ocijenio kao inicijativu i u skladu sa članom 6.2 st. (2) i (3) Izbornog zakona, te je prema službenoj dužnosti pokrenuo postupak protiv apelanta. Također, navedeno je i da je obavještenje dostavio apelantu na izjašnjenje, te da je apelant u izjašnjenju naveo da je registrirani politički subjekt na izborima, da su svoj program i statut ponudili na uvid CIK-u, te da je tačno da «za himnu koriste srpsku, patriotsku, slobodarsku pjesmu nastalu za vrijeme Prvog i Drugog balkanskog rata, u vrijeme oslobađanja ovih prostora od Turaka». Sud je, dalje, naveo da je Općinska izborna komisija u izjašnjenju navela da su izvršili određene provjere i utvrdili da su navodi iz obavještenja tačni. Također je navela i da su na navedene okolnosti primili usmeni prigovor načelnika Općine Teslić, koji je potvrdio istinitost ovog događaja i prenio uznemirenost izvjesnog broja građana. Navedeno je i da je Općinska izborna komisija uzela izjavu od predsjednika apelantovog Općinskog odbora koji je potvrdio da su navodi tačni. CIK je potom zatražio izjavu Izeta Salihbegovića zaduženog za organiziranje i osmišljavanje apelantovih javnih skupova, zatim Dragomira Vidovića, organizatora skupa u Tesliću, te načelnika Općine Teslić, Radeta Pavlovića. Rade Pavlović je potvrdio da je predmetna pjesma preko jakog razglasa puštana u dužem vremenskom periodu iz pokretnog vozila sa crnom zastavom i likom koji sliči na mrtvačku glavu, što je izazvalo negodovanje, uznemirenost i osudu ogromnog broja građana.

4. Nakon ocjene dostavljene dokumentacije, a imajući u vidu da ni sam apelant nije osporio činjenicu da je 13. septembra 2006. godine u popodnevnim satima preko razglasa emitirao pjesmu sa navedenim sadržajem, CIK je utvrdio da se apelant, puštanjem navedene pjesme u svrhu izborne kampanje, koristio jezikom koji bi nekoga mogao navesti ili podstaći na nasilje ili širenje mržnje. Time je apelant izvršio povredu iz člana 7.3 stav (1) tačka 7. Izbornog zakona, te mu je, u skladu sa odredbom člana 6.7 stav (1) tačka 1. Izbornog zakona, CIK izrekao novčanu kaznu. Budući da u konkretnom slučaju nije okončan postupak utvrđivanja eventualne pojedinačne lične odgovornosti kandidata sa apelantove kandidatske liste, o čemu će nakon okončanja postupka biti donesena posebna odluka, CIK je donio djelimičnu odluku kojom je odlučio o odgovornosti apelanta kao političkog subjekta.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv djelimične odluke CIK-a, Sud BiH je Rješenjem broj Iž-25/06 od 23. oktobra 2006. godine odbio žalbu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud izvršio neposredan uvid u dokaze koje je proveo CIK u postupku koji je prethodio donošenju djelimične odluke, te se uvjerio da je sadržaj provedenih dokaza pravilno reproduciran i da je CIK ispravno zaključio da je apelant, na navedeni način, koristio jezik koji bi nekoga mogao navesti ili podstaći na nasilje ili širenje mržnje što je suprotno odredbama člana 7.3. stav (1) tačka 7. Izbornog zakona. S obzirom na to da je CIK pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe Izbornog zakona, Sud BiH je ocijenio da je osporena odluka pravilna i zakonita. Sud nije uvažio apelantove žalbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te ih je ocijenio subjektivnim i sračunatim s ciljem izbjegavanja odgovornosti za počinjeni prekršaj Izbornog zakona.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.g), h) i i) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 9, 10. i 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu se zabranjuje emitiranje svečane poeme (himne) koja je kao takva registrirana u Osnovnom sudu u Bijeljini i koja ničim ne izaziva nasilje i mržnju, te da takav zaključak mogu izvesti samo zlonamjerni politički protivnici.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana 9. Evropske konvencije. Apelant povredu ovog prava posebno ne obrazlaže. Ustavni sud podsjeća da je članom 9. stav 1. Evropske konvencije propisano da «Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu promijeniti vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, manifestirati svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala». Stavom 2. tog člana propisano je da sloboda manifestacije ovog prava može podlijegati samo ograničenjima predviđenim zakonom, a koja su neophodna u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je navedenom odredbom člana 9. stav 1. Evropske konvencije na deklarativan način garantirano pravo na slobodu tzv. forum internuma, odnosno unutrašnjeg, duhovnog svijeta čovjeka, koji u sebi sublimira slobodu misli, savjesti i posebno vjeroispovijesti. Radi se, dakle, o apsolutnim slobodama jer su čovjekove misli, stavovi i uvjerenja nedodirljivi, a ograničenja navedenih sloboda i izricanje eventualnih sankcija su moguća samo u slučaju njihovog eksternog izražavanja i prezentiranja užoj ili široj javnosti.

10. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da iz određenja ovog ustavnog prava nesporno proizlazi da se radi o ličnom pravu čiji titular isključivo može biti pojedinac, a samo izuzetno neki drugi subjekt (npr. vjerska zajednica). Stoga se ovakvo određenje ovog ustavnog prava ne može povezati sa apelantovim navodima da je odlukama, kojim je apelant kao politički subjekt kažnjen zbog povrede pravila ponašanja u izbornoj kampanji, povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. S obzirom na izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa ovim pravom, odnosno predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje tog prava zaštićenog Ustavom i Evropskom konvencijom, niti da je apelant «žrtva» njegovog kršenja, pa osporena sudska rješenja ne pokreću pitanja povrede navedenog prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na slobodu izražavanja

11. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Prema članu 10. stav 1. sloboda izražavanja sublimira «slobodu mišljenja« i «slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja». Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na «informacije» ili «ideje» koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 7/06). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, a pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.

12. Vezano za ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije u pogledu ostvarivanja ovog prava, Evropski sud je ukazao da ova ograničenja moraju biti «propisana zakonom», «neophodna u demokratskom društvu» i moraju biti «proporcionalna legitimnom cilju» koji se želi postići. Također, mora biti riješeno i pitanje jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije.

13. Vezano za ograničenja iz člana 10. stav 2. Ustavni sud zapaža da je ograničenje koje je nametnuto apelantu «propisano zakonom» jer je u članu 7.3. stav 1. tačka 7. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine propisano da pristalicama političkih stranaka, između ostalog, nije dopušteno koristiti se jezikom koji bi nekoga mogao navesti ili podstaći na nasilje ili širenje mržnje, ili objavljivati ili upotrebljavati slike, simbole ili druge materijale koji mogu imati takvo djelovanje, te je članom 6.7 stav 1. tačka 1. zakona propisano da CIK ima ovlaštenje da za utvrđena kršenja pravila ponašanja izrekne novčanu kaznu koja ne prelazi iznos od 10.000 KM. Predmetni zakon je donesen 2001. godine, objavljen je u službenom glasilu, te je kao takav dostupan apelantu koji je kao registrirani politički subjekt za učešće na izborima morao biti upoznat sa odredbama predmetnog zakona i posljedicama nepostupanja prema odredbama tog zakona budući da on predstavlja lex specialis koji regulira pitanje izbora, odnosno principa koji važe za izbore na svim nivoima vlasti.

14. Nadalje, prema mišljenju Ustavnog suda u konkretnom slučaju predmetno ograničenje slobode izražavanja ispunjava i uvjet «neophodnosti u demokratskom društvu» i «proporcionalnosti legitimnom cilju». Prema praksi Evropskog suda pridjev «neophodan» implicira postojanje «hitne društvene potrebe» pri čemu države ugovornice imaju određen stepen slobode procjene pri odlučivanju da li takva potreba postoji. U konkretnom slučaju, predmetnu odredbu Izbornog zakona, dakle, treba posmatrati u kontekstu diskrecionog prava države da pri ostvarivanju određenih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom postavi izvjesna ograničenja. Iz utvrđenja CIK-a i Suda BiH nesporno je da je apelant, emitiranjem preko razglasa pjesme «Spremte se, spremte četnici, krvavi se sprema boj, spremte se, spremte četnici, silna će borba da bude...», izazvao uznemirenost izvjesnog broja građana. Stoga, s obzirom na specifičnost aktuelne situacije u Bosni i Hercegovini, te posmatrajući percepciju predmetne pjesme u širem kontekstu Bosne i Hercegovine, nesporno je da se apelantovo ponašanje može podvesti pod ograničenje nametnuto članom 7.3. stav 1. tačka 7. Izbornog zakona a koje je s aspekta trenutnog stanja u BiH «neophodno». S druge strane, također je nesporno da predmetno ograničenje u apelantovom slučaju na apelanta ne stavlja pretjeran teret budući da je ograničenje apelantovog prava proporcionalno cilju šire društvene zajednice, jer u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije ima za cilj očuvanje javne sigurnosti i sprječavanje nereda.

15. Iz navedenih razloga se i apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, također, moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima

16. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se ovo pravo odnosi na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima i sadrži razradu prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, te da se, također, ne može primijeniti na konkretni slučaj. S obzirom na to da osporenim odlukama nije odlučivano o apelantovom pravu na mirno okupljanje niti udruživanje sa drugima, već je njima apelant kažnjen novčanom kaznom zbog povrede pravila ponašanja u izbornoj kampanji, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa ovim pravom, odnosno predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje tog prava zaštićenog Ustavom i Evropskom konvencijom, te se, budući da osporene odluke ne pokreću pitanja povrede prava iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, i ovi apelantovi navodi moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3408/06 (Srpska radikalna stranka dr… | Sudska praksa | Aktio