Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3356/06 (Ž. V.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Decertificirani policajci
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3356/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3356/06, rješavajući apelaciju Željka Vejovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Vejovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
230/04 od 22. septembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj GŽ:316/03 od 18. maja 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Vejović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 18. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-230/04 od 22. septembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ:316/03 od 18. maja 2004. godine u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-3/03 od 13. marta 2003. godine, donesenoj povodom apelantove tužbe protiv Republike Srpske-Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), poništena su kao nezakonita rješenja tužene, koje je donio ministar tužene, broj 05/2-126-660 od 6. decembra 2002. godine i broj 05/2-126-
660 od 23. septembra 2002. godine, kao i rješenja broj 13-05-125-18.1/02 od 5. augusta 2002. godine i broj 05/2-125-100 od 26. novembra 2000. godine. Tačkom dva izreke presude tužena je obavezana da apelanta vrati na posao i to na radno mjesto na koje je bio raspoređen u momentu donošenja navedenih rješenja. Tužena je obavezana (tačka 3. izreke) da apelantu isplati naknadu plaće u visini koju bi ostvario da je bio na radu i to počevši od 15. augusta 2002. godine pa do dana vraćanja na posao, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos plaće, počevši od njezinog dospijeća pa do konačne isplate. Tužena je, također, obavezana da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 375,00KM, sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant raspoređen na poslove i zadatke vođe saobraćajnog sektora Policijske stanice Stari Grad 1. novembra 2002. godine, a da je za navedene poslove predviđena srednja stručna sprema sa statusom ovlaštenog službenog lica. Dalje je navedeno da je uvidom u rješenja tužene broj 05/2-126-660 od 6. decembra 2002. godine i broj 05/2-126-660 od 23. septembra 2002. godine utvrđeno da su oba rješenja donesena na osnovu člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima. Tim rješenjima apelantu je prestao radni odnos 30. septembra 2002. godine, s obzirom na to da od nadležnih predstavnika međunarodne zajednice nije dobio privremeno ovlaštenje za rad (certifikat), pa je postao nepodoban za rad kod tužene. Sud je konstatirao da je članom 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima regulirano da radniku, kojem je u skladu sa odredbama tog zakona oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos. Sud je, dalje, naveo da niti jednom odredbom Zakona o Ministarstvu unutrašnjih poslova nije reguliran termin «privremeno ovlaštenje za rad», niti je regulirano ovlaštenje međunarodne zajednice (komesara IPTF) za izdavanje privremenih ovlaštenja za rad. Također, nije regulirano ni izdavanje certifikata, pa samim tim i njihovo oduzimanje (koji organ, u kojem postupku), te da ni Zakonom o radnim odnosima u državnim organima i Zakonom o radu nije reguliran ovaj način prestanka radnog odnosa. Dalje je navedeno da, prema važećim propisima, stručni ispit predstavlja uvjet za obavljanje poslova kod tužene, te predstavlja jedino ovlaštenje za rad koje je regulirano zakonom. Stoga je sud zaključio da je apelantu nezakonito prestao radni odnos zbog čega je udovoljio tužbenom zahtjevu za poništenje rješenja tužene broj 05/2-126-660 od 6. decembra 2002. godine i broj 05/2-126-660 od 23. septembra 2002. godine.
4. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim se poništavaju kao nezakonita rješenja Prvostepene disciplinske komisije tužene broj 13-05-125-18.1/02 od 5. augusta 2002. godine i broj 05/2-125-100 od 26. novembra 2000. godine, sud je naveo da iz navedenih rješenja proizlazi da je apelant proglašen krivim zato što je u periodu od 1996. godine do 2000. godine, kada je privremeno koristio vikendicu koja je u vlasništvu O.H. na području općine Pale, omogućio da se iz nje otuđi dvotarifno brojilo za struju, kao i šupa izgrađena od drvene građe i šperploče. Time je počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 64. stav 1. tačka 15. Zakona o unutrašnjim poslovima, pa je apelantu na osnovu člana 66. citiranog zakona i člana 6. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tužene izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Sud je, u vezi sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva, prvenstveno zaključio da je u apelantovom slučaju nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja disciplinskog postupka jer je članom 72. stav 2. citiranog zakona propisano da se postupak za utvrđivanje odgovornosti radnika za povredu radne dužnosti ne može pokrenuti i voditi nakon isteka roka od godinu dana od dana saznanja za povredu i učinioca. Budući da je tužena za povredu saznala 17. januara 2001. godine, a zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka podnijela 25. aprila 2002. godine, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju istekao rok propisan zakonom. Sud je, osim navedenog, zaključio i da cjelokupan disciplinski postupak sadrži niz nepravilnosti zbog čega je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja donesenih u disciplinskom postupku, također, osnovan. Konačno, imajući u vidu izneseno, sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za povrat na posao, kao i zahtjev za isplatu plaća.
5. Presudom Okružnog suda broj GŽ:316/03 od 18. maja 2004. godine djelimično je uvažena žalba tužene. Također, preinačena je presuda Osnovnog suda u dijelu u kojem su poništena kao nezakonita rješenja tužene, koja je donio ministar tužene, broj 05/2-126-660 od 6. decembra 2002. godine i broj 05/2-126-660 od 23. septembra 2002. godine (rješenja o prestanku radnog odnosa zbog nedobivanja ovlaštenje-certifikata za rad). Tužena je obavezana da apelanta vrati na posao, da mu isplati naknadu plaće u visini koju bi ostvario da je bio na radu i to počevši od 15. augusta 2002. godine pa do dana vraćanja na posao, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu isplati troškove postupka, čime je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen. U preostalom dijelu (poništenja rješenja donesenih u disciplinskom postupku) žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud zaključio da je tužena, donoseći rješenja o prestanku apelantovog radnog odnosa, povrijedila član 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima zbog toga što predmetnim zakonom nije kao kriterij prestanka radnog odnosa navedeno «nedobivanje privremenog ovlaštenja za rad». Međutim, Okružni sud je zaključio da ovakav stav prvostepenog suda nije pravilan jer je članom 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima izmijenjen član 76. Zakona o unutrašnjim poslovima, te je regulirano da radniku, kojem je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Budući da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije dobio privremeno ovlaštenje za obavljanje poslova kod tužene, to mu je, primjenom navedene zakonske odredbe, prestao radni odnos zbog čega je Okružni sud, u ovom dijelu, uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu. Suprotno tome, sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je u apelantovom slučaju, u smislu člana 72. stav 2. Zakona o unutrašnjim poslovima, nastupila zastara pokretanja disciplinskog postupka, pa je u tom dijelu odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu.
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv odbijajućeg dijela drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-230/04 od 22. septembra 2006. godine kojom je odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju ove presude je navedeno da je članom 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima izmijenjen član 76. stav 2. zakona, da je ova odredba stupila na snagu 24. jula 1999. godine, da je članom IV Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini propisano da će strane u potpunosti sarađivati sa IPTF snagama, te da će to narediti i svim svojim agencijama za provođenje zakona. Dalje je navedeno da je u smjernicama komesara IPTF-a broj P-11/02 od 15. augusta 2002. godine, između ostalog, regulirano i pitanje «kriterija za dobivanje certifikata», odnosno nedobivanje i oduzimanje (gubljenje) certifikata, što ima za posljedicu sprečavanje policajca lokalne policije za obavljanje bilo koje funkcije unutar bilo koje institucije koja se bavi provođenjem zakona. Sud je dalje obrazložio da iz dopisa Misije UN-a od 29. aprila 2002. godine proizlazi da je izvršeno revidiranje statusa pripadnika Policijske antiterorističke brigade koji nisu dobili privremeno ovlaštenje, te da je apelant svrstan u četvrtu kategoriju kojoj pripadaju bivši pripadnici te brigade «sa zabrinjavajućom prošlošću što bi isključivalo privremenu autorizaciju», a što je i navedeno u obrazloženju drugostepenog rješenja tužene. Sud je, stoga, zaključio da je, prema domaćim propisima i međunarodnim pravilima, komesar IPTF-a bio ovlašten da ne odobri apelantu privremeno ovlaštenje za rad budući da su IPTF, odnosno drugi organi međunarodne zajednice, imali ovlaštenje da utvrde uvjete i postupak za uskraćivanje davanja ili za oduzimanje certifikata pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova, te je zaključio da ispitivanje pravilnosti odluka tih organa nije u nadležnosti domaćih sudova. Dalje je navedeno da je tačno da odredba člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima ima u vidu radnika unutrašnjih poslova kojem je «oduzet certifikat za rad» a da apelantu «nije odobreno privremeno ovlaštenje za rad». Međutim, sud je naveo da su pravne posljedice u oba slučaja iste a kako to proizlazi iz smjernica komesara IPTF-a od 15. augusta 2002. godine, zasnovanih na članu IV Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma, odredbe navedenog člana odnose se, ne samo na lice kojem je oduzet certifikat nego i na radnika unutrašnjih poslova koji certifikat nije dobio, u kojoj se situaciji nalazi apelant. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je nedobivanje privremenog ovlaštenja za rad za posljedicu imalo prestanak apelantovog radnog odnosa u smislu člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. 6, 7. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. II/3.e) i II/4.Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi hronologiju postupka, smatrajući da je način na koji ga je komesar IPTF-a tretirao bio nezakonit jer je izvršen u nepostojećem i nezakonitom postupku u kojem apelant nije učestvovao, da nije bilo zakonskog osnova da se «nedobivanje privremenog ovlaštenja za rad» izjednači sa zakonskom kvalifikacijom «oduzimanja certifikata» uslijed čega je i prestanak apelantovog radnog odnosa nezakonit.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da je apelant, nakon dobivanja rješenja o prestanku radnog odnosa, ostvario pravo da o njegovom zahtjevu odlučuje sud na tri sudske instance, te je u konačnici apelantov zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanju na posao, isplatu plaća i kamata odbijen primjenom člana 14. stav
2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, a u vezi sa odredbama međunarodnog karaktera koje je potpisala država Bosna i Hercegovina i oba njezina entiteta (Aneks
11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i smjernice komesara IPTF-a broj P-10/02 i P-11/02). U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud dao detaljne razloge o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, nalazeći da, suprotno apelantovim navodima, IPTF ima ovlaštenje da utvrdi uvjete i postupak za uskraćivanje davanja ili oduzimanja certifikata pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova. Stoga, u situaciji u kojoj je nesporno da apelant od IPTF-a nije dobio certifikat, odnosno, kako se u rješenju tužene navodi, da mu «nije odobreno privremeno ovlaštenje (certifikat) za rad», Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kad su redovni sudovi zaključili da su rješenja tužene zakonita budući da su donesena primjenom člana 14. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima kojim je regulirano «Radniku kojem je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet certifikat za rad prestaje radni odnos u MUP-u.» Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na koju se poziva, zbog čega nema ni elemenata koji, prima facie, ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1120/04 od 13. oktobra 2005. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant nadalje ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Premda apelant nije izričito naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, Ustavni sud zaključuje da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
14. U vezi s tim, Ustavni sud želi podsjetiti da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome nije relevantno da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
15. Međutim, apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava, ne daje nikakve konkretne navode niti dokaze koji bi na bilo koji način ukazivali na postojanje istih ili sličnih slučajeva koji su riješeni ili rješavani na drugačiji način, nego što je to učinjeno u apelantovom slučaju a da za to nije postojalo razumno ili objektivno opravdanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» da se u ovom slučaju poziva na povredu prava na nediskriminaciju, zbog čega su ovi apelantovi navodi, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelanti ukazuje na povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije kojim je propisano da se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje u vrijeme izvršenja nije predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Istim članom je regulirano da izrečena kazna neće biti teža od one koja je primjenjivana u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
17. Imajući u vidu da se navedeni član Evropske konvencije tiče pitanja sadržanih u principu nullum crimen sine lege nulla poena sine lege, odnosno određenosti krivičnog djela i kazne u nacionalnom ili međunarodnom pravu, a budući da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu, proizlazi da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu, prima facie, neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić