Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1980/08 (A. M.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1980/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 1980/08, rješavajući apelaciju Ademira Mešetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ademira Mešetovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-913/03 od 20. marta 2008. godine, rješenja Federalnog ministarstva finansija, broj 07-15-1293/02 od 8. januara 2003. godine, i rješenja Porezne uprave-Kantonalni ured Tuzla, broj 10-
3/1-15-9/03008458 od 14. maja 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ademir Mešetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 2. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-913/03 od 20. marta 2008. godine, rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 07-15-1293/02 od 8. januara 2003. godine, i rješenja Porezne uprave-Kantonalni ured Tuzla (u daljnjem tekstu: Porezna uprava), broj 10-3/1-15-9/03008458 od 14. maja 2002. godine.
2. Rješenjem Porezne uprave, broj 10-3/1-15-9/03008458 od 14. maja 2002. godine, apelantu je temeljem Zakona o kantonalnim porezima («Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona» broj 5/98) utvrđena obaveza plaćanja poreza na dohodak od rada kod poslodavca za 2000. godinu u iznosu od 3.193,10 KM. Poreska uprava ja obrazložila da je postupajući po prijavi apelanta za razrez poreza na dohodak od rada kod poslodavca, utvrdila osnovicu za razrez poreza apelantu u iznosi 15.965,50 KM, te da je primjenom stope od 20% Zakona o kantonalnim porezima, izvršila razrez poreza u iznosu navedenom u dispozitivu rješenja. Također, Poreska uprava je navela da apelantu nije priznata tražena olakšica na ime alimentacije koju je dužan plaćati prema presudi Općinskog suda u Tuzli o razvodu braka, broj P:283/96 od 25. juna 1996. godine, jer navedena olakšica nije predviđena zakonom.
3. Apelant je izjavio žalbu protiv rješenja Porezne uprave, broj 10-3/1-15-9/03008458 od 14. maja 2002. godine, ali je Ministarstvo donijelo rješenje, broj 07-15-1293/02 od 8. januara 2003. godine, kojim je odbilo njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje.
4. Porotiv rješenja Ministarstva, broj 07-15-1293/02 od 8. januara 2003. godine, apelant je pokrenuo upravni spor kod Vrhovnog suda.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj U-913/03 od 20. marta 2008. godine, tužba apelanta je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je su upravni organi pravilno utvrdili iznos poreza koji je apelant dužan da plati za 2000. godinu, kao i da su pravilno zaključili da apelantu ne pripada zakonsko pravo na poreznu ulakšicu na ime plaćanja alimentacije.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj obavezi da uplati javne prihode po osnovu poreznih obaveza popisanih Zakonom o kantonalnim porezima te će najprije utvrditi da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta. Ustavni sud se poziva na ustaljenu praksu Ustavnog suda, kao i praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, po kojoj se smatra da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, u postupku koji se tiče primjene poreskog zakonodavstva, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-547/03 od 26. augusta 2004. godine). Budući da u apelantovom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji zloupotreba prava, slijedi da su navodi apelanta inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
9. Što se tiče prigovora da je došlo do povrede prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da je ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, kao što je bilo u ovom slučaju (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 8/02 i mutatis mutandis odluku o dopustivosti, AP-669/03, od 17. marta 2004. godine). Shodno tome, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu se, također, moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a u smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić