Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2050/08 (U. Z.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nije krivična optužba
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 299
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2050/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 2050/08, rješavajući apelaciju Uzeira Zaimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uzeira Zaimovića podnesena protiv presude Općinskog suda u Visokom broj K-65/5 od 14. novembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-06-000-052 od 11. aprila 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Uzeir Zaimović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Breze, podnio je 9. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-65/5 od 14. novembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-06-000-052 od 11. aprila 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj K-65/5 od 14. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-06-000-052 od 11. aprila 2006. godine, na osnovu odredbe člana 299. stava 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06 i 53/07, u daljnjem tekstu: ZKP), oslobođen je od optužbe optuženi B.A., zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 178. stava
1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine prema apelantu kao oštećenom. U obrazloženju osporenih presuda je konstatovano da izvršena radnja isključuje krivičnu odgovornost optuženog, jer je izvršena u nužnoj odbrani u smislu odredbi člana 10. ZKP-a, te je odlučeno kao u dispozitivu prvostepene osporene presude Općinskog suda, a potvrđeno drugostepenom presudom Kantonalnog suda.
3. Apelant smatra da je osporenim presudama Općinskog suda broj K-65/5 od 14. novembra 2005. godine i Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-06-000-052 od 11. aprila 2006. godine došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
5. U konkretnom slučaju, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je osporenom presudom Općinskog i Kantonalnog suda optuženi B.A. oslobođen od optužbe za krivično djelo koje mu je bilo stavljeno na teret. U ovakvom slučaju postavlja se pitanje da li je osporenim presudama, donesenim u krivičnom postupku protiv trećeg lica, a u kojem je apelant imao status oštećenog, moglo doći do kršenja član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije na štetu apelanta. Postavlja se, dakle, pitanje uživa li u ovom slučaju apelant zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije, koje priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
6. Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 6. Evropske konvencije u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo onome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice se može smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se garancije člana 6. protezale i na nekoga ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica ili ko je na drugi način zainteresiran za rezultat tog krivičnog postupka, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi, odluka Ustavnog suda, broj AP-408/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Iz navedenog proizlazi, da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U pogledu apelantovih navoda da je osporenim presudama domaćih sudova, povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 13. Evropske konvencije ne sadrži opštu garanciju pravne zaštite svih prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Nikola Gavella protiv Hrvatske, broj predstavke 33244/02, odluka o dopustivosti od 11. jula 2006. godine), već je primjena člana 13. Evropske konvencije uslovljena postojanjem „opravdanog zahtjeva“, na način da je apelant žrtva kršenja nekog prava zagarantovanog Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Boyle i Rice protiv Velike Britanije, presuda od 27. aprila 1988. godine, Serija A, stav 52, broj 131, Evropski sud za ljudska prava Marini protiv Albanije, broj predstavke 3738/02, stav 150, Odluke i izvještaji (OI) iz 2007. godine i Evropski sud za ljudska prava Petrus Josephus Christiaan Maria i Chretien Henri Joseph Maria FRIJNS protiv Holandije, broj predstavke 11838/06, odluka o dopustivosti od 13. novembra 2008. godine). Imajući u vidu zaključak iz prethodnog stava ove Odluke u vezi sa apelantovim navodom u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, proizlazi da apelant nema „opravdan zahtjev“, te da je njegov žalbeni navod, u pogledu povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, izvan opsega garancija koje pruža ovaj član i kao takav ratione materiae inkompatibilan.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić