Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2562/08 (Kanton Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2562/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 2562/08, rješavajući apelaciju Kantona Sarajevo, Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantona Sarajevo, Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000855 od 5. juna 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-Gž-06-000790 od 16. februara 2007.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj Pr-2013/04 od 26.
decembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Kanton Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 21. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev- 07-000855 od 5. juna 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Gž-06-000790 od 16. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-2013/04 od 26. decembra 2005. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu prvotužena) i Stane Popić (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi poništenja rješenja, Općinski sud je presudom, broj Pr-2013/04 od 26. decembra 2005. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se utvrdi nezakonitost rješenja prvotužene, broj 03-34-1258/01 od 28. januara 2004. godine i poništavanje istog, te da se utvrdi da je zakonito rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, broj 13-04-34-622/00 od 5. aprila 2001. godine, kao i da se utvrdi da apelant nije dužan uspostaviti radno-pravni status drugotuženoj po članu 143. Zakona o radu. Istom presudom odbačena je tužba u odnosu na prvotuženu i odbijen prijedlog apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-000790 od 16. februara 2007. godine, žalba apelanta podnesena protiv prvostepene presude Općinskog suda je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je ukinuta u dijelu kojim je odbačena tužba u odnosu na prvotuženu, dok je ostalom dijelu žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Odlučujući o reviziji izjavljenoj 3. aprila 2007. godine protiv drugostepene presude Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-000790 od 16. februara 2007. godine, Vrhovni sud je donio rješenje, broj 070-0-Rev-07-000855 od 5. juna 2008. godine, kojim je reviziju apelanta odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), kojima je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena, u smislu navedenih zakonskih odredbi, jer vrijednost pobijane pravosnažne presude iznosi 1.000,00 KM. Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.
5. Apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je rješenjem, broj 070-0-Rev-07-000855 od 5. juna 2008. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-000790 od 16. februara 2007. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju nedjelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06- 000790 od 16. februara 2007. godine.
9. Ustavni sud zapaža da je protiv predmetne presude Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06- 000790 od 16. februara 2007. godine, apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu 3. aprila 2007. godine, a da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 21. augusta 2008. godine, iz čega proizlazi da je predmetna presuda Kantonalnog suda apelantu uručena prije 3. aprila 2007. godine, te da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić