Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3276/07 (B. S.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3276/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3276/07, rješavajući apelaciju Branislava Stojišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Branislava Stojišića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000385 od 13. septembra 2007. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav Stojišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Žabara, kog zastupa advokat Miodrag Zeljić iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnio je 30. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000385 od 13. septembra 2007. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za javni registar Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 10-222-007452/06 od 4. aprila 2006. godine odobreno je apelantu da zamijeni vozačku dozvolu za novu CIPS-ovu vozačku dozvolu «B» i «C» kategorije.

3. Apelant je podnio predlog Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv protivnika predlagača Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) da mu se utvrdi položeni vozački ispit «B» i «C» kategorije. U predlogu je apelant naveo da je 19. decembra 1999. godine u Stanici javne bezbjednosti Brčko položio vozački ispit za navedene kategorije i da je 26. februara 1999. godine dobio vozačku dozvolu registrovanu pod brojem 35313. Apelant je, dalje, naveo da ga je, prilikom zamjene stare vozačke dozvole za novu CIPS-ovu vozačku dozvolu, nadležna policijska uprava protivnika predlagača obavijestila da ne može dobiti uvjerenje o položenom vozačkom ispitu jer nije zaveden u evidenciji da je položio vozački ispit za navedene kategorije u novoformiranom Nastavnom centru za polaganje vozačkog ispita protivnika predlagača.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 096-0-V-06-000 146 od 28. juna 2006. godine, koje je potvrđeno osporenim Rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000385 od 13. septembra 2007. godine, Osnovni sud se proglasio nenadležnim za rješavanje ove pravne stvari, te je ukinuo sve sprovedene radnje u predmetnom postupku i odbacio apelantov predlog o utvrđivanju položenog vozačkog ispita «B» i «C» kategorije. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o predmetu isključivo upravnog postupka u kom je isključiva nadležnost upravnog organa, a ne Osnovnog suda, te da nema zakonsku mogućnost da odlučuje o podnesenom predlogu u vanparničnom postupku.

5. Apelant smatra da mu je osporenim drugostepenim Rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000385 od 13. septembra 2007. godine i prvostepenim Rješenjem Osnovnog suda broj 096-0-V-06-000 146 od 28. juna 2006. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant je tražio od Ustavnog suda da prvostepeno i drugostepeno rješenje od 28. juna 2006. godine i 13. septembra 2007. godine preinači i utvrdi da je položio vozački ispit za «B» i «C» kategoriju, te da naloži protivniku predlagača da u svojim evidencijama ovo sprovede i da mu izda uvjerenje o položenom vozačkom ispitu za navedene kategorije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenja redovnih sudova kojim su se oni proglasili nenadležnim za utvrđivanje činjenica u vanparničnom postupku o pitanjima iz nadležnosti organa uprave, te traži od Ustavnog suda da preinači osporena rješenja i prihvati njegov zahtjev.

9. Shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslove za pokretanje postupaka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak obezbjeđenja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A, broj 24, stav 48). Shodno tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. U konkretnom slučaju apelant je na osnovu Rješenja Odjeljenja broj 10-222-007452/06 od 4. aprila 2006. godine podnio zahtjev nadležnom organu uprave za izdavanje uvjerenja o položenom vozačkom ispitu, a radi zamjene stare vozačke dozvole za važeću vozačku dozvolu. Službenici organa uprave su ga usmeno obavijestili da će zahtjev biti odbijen jer u službenoj evidenciji nije zabilježeno da je položio vozački ispit. Apelant nije pokrenuo upravni postupak pred nadležnim organom kako bi izdejstvovao da se u odgovarajuću evidenciju nadležnog organa uprave evidentuje da je položio vozački ispit i da mu se na osnovu toga izda vozačka dozvola, nego se za utvrđivanje te činjenice obratio redovnim sudovima, iako takav zahtjev nije u sudskoj nadležnosti. Pri tome je u žalbi protiv prvostepenog rješenja, kojim je njegov zahtjev odbačen, naveo da, iako organ uprave nije donio nikakvo rješenje o njegovom zahtjevu, nije izjavio žalbu zbog ćutnje administracije, niti je pokrenuo upravni spor, jer smatra da bi takav postupak bio dugotrajan i sumnja u pozitivan ishod eventualno pokrenutog postupka.

11. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, shodno jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 37), a isti stav je usvojio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine, tačka 7, dostupna na www.ustavnisud.ba). Sem toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dozvoljavaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u «naročitim okolnostima», odnosno kada može da se dokaže da postoji «administrativna praksa» kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije su vrlo rijetko prihvatali navode o postojanju «naročitih okolnosti», a takve navode su odbijali uvijek kada su se apelanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977), zatim da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989), te da su stari i bolesni (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991) i sl.

12. Dakle, apelant je, ukoliko je bio nezadovoljan odbijanjem prvostepenog organa uprave da mu izda uvjerenje o položenom vozačkom ispitu, mogao da izjavi žalbu što, shodno stanju spisa, nije učinio. Propustom da izjavi žalbu zbog ćutnje administracije u skladu sa odredbom člana 227 Zakona o upravnom postupku Distrikta Brčko BiH («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 3/00, 5/00, 9/02, 8/03, 8/04 i 25/05), te da nakon toga eventualno pokrene upravni spor u skladu sa odredbama člana 19 Zakona o upravnim sporovima Distrikta Brčko BiH («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 4/00 i 1/01), apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla da bude predmet apelacionog ispitivanja Ustavnog suda. Umjesto toga, apelant se obratio redovnim sudovima kao stvarno nenadležnim organima, odnosno podnio je apelaciju Ustavnom sudu u kojoj od Ustavnog suda traži rješavanje njegovog zahtjeva koji se ubraja u nadležnost organa uprave. Stoga, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3276/07 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio