Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3545/08 (R. I.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3545/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3545/08, rješavajući apelaciju Radivoja Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Ilića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-
000 137 od 4. juna 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-256/05 od 17. novembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini, broj P-1008/03 od 18. januara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Radivoje Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 7. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 137 od 4. juna 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-
256/05 od 17. novembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1008/03 od 18. januara 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-1008/03 od 18. januara 2005. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda, broj Gž-256/05 od 17. novembra 2006. godine, odbačena je tužba apelanta kojom je tražio da se obaveže ZDP «Rudnik i Termoelektrana» Ugljevik (u daljnjem tekstu: tuženi) da ga vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, isplati mu naknadu plate u iznosu i za period preciziranim u izreci rješenja i troškove parničnog postupka, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
3. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda navedeno je da je apelant neopravdano izostao s posla više od 5 dana u 1993. godini i da je u skladu sa članom 75. stav 2. tačka 3. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 49/90) ispunjen uslov da mu bez njegove saglasnosti prestane radni odnos. Osnovni sud je naveo da tuženi nije nikad donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu, ali to ne znači da apelantu nije prestao radni odnos, s obzirom da je on prestao po samom Zakonu. Osnovni sud je dalje naveo da činjenica da apelant od kraja 1992. godine pa nadalje uopće nije dolazio na posao ukazala je da je apelant na taj način izrazio volju da napušta posao, a s druge strane, tuženi je odjavom apelanta kao svog radnika kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i Fonda za zdravstveno osiguranje na svojevrstan način iskazao volju da apelantu otkaže ugovor o radu. Osnovni sud je istakao da kad bi se i prihvatila apelantova tvrdnja da je tek 2002. godine saznao da mu je prestao radni odnos sa 31. oktobrom 1993. godine, kako je to tvrdio u dopisu tuženom od 5. septembra 2002. godine, apelant nije imao pravo da traži zaštitu prava iz radnog odnosa prema odredbi člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, jer nije podnio tužbu u roku od 15 dana od dana kada je navodno saznao da mu je radni odnos kod tuženog prestao 31. oktobra 1993. godine, s obzirom da je navodno saznao 2002. godine, a tužbu je podnio nakon više od godinu dana, 10. novembra 2003. godine. Osnovni sud je zaključio da je apelantu radni odnos prestao u skladu sa zakonom i da apelant nema prava da iz navedenih razloga traži zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno, da je apelantova tužba neblagovremena i nedopuštena.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je žalba neosnovana i da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepni sud pravilno zaključio da je tužba u ovoj pravnoj stvari neblagovemeno podnesena. Okružni sud je istakao da čak i pod pretpostavkom da su se u konkretnom slučaju mogle primjeniti odredbe važećeg Zakona o radu («Službeni glasnik RS« br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 47/02, 38/02 i 66/03), u kome se ne zahtijeva prethodno obraćanje poslodavcu radi zaštite povrijeđenih prava, također su i po ovom zakonu istekli rokovi iz člana 105, s obzirom da se u tom slučaju tužba može zatražiti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od 3 godine od dana učinjene povrede. Okružni sud je dalje naveo da je od učinjene povrede u konkretnom predmetu prošlo znatno više od 3 godine (ako se uzme da rok teče od prestanka rata i neposredne ratne opasnosti), kao i da je protekao i subjektivni rok od godinu dana od povrede prava, jer je apelant tužbu podnio 10. novembra 2003.godine, a u pismenom podnesku od 5. septembra 2002. godine upućenom tuženom je naveo da je prije toga saznao od kolega da mu je prestao radni odnos.
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 137 od 4. juna 2008. godine, odbijena je apelantova revizija protiv rješenja Okružnog suda. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno da je neosnovan prigovor revizije da su nižestepni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i sudili na štetu apelanta kada su njegovu tužbu odbacili kao nedopuštenu.
6. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 137 od 4. juna 2008. godine, kojim je odbijena revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda, broj Gž-
256/05 od 17. novembra 2006. godine, a kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda, broj P-1008/03 od 18. januara 2005. godine, kojom je odbačena tužba apelanta kao neblagovremena i nedopuštena.
10. Dakle, Osnovni, Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor, odnosno, tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, odnosno, tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-
329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem prigovora tuženom, odnosno, tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić