Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-174/09 (GP ''ENGRA'' DOO)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-174/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP-174/09, rješavajući apelaciju GP ''ENGRA'' DOO, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP ''ENGRA'' DOO podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-2170/03 od 14. oktobra 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo, broj 07-15-2602/02 od 16. juna 2003. godine, Rješenja Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda Zenica, broj 10-4-1/01-15-2-1737/01 od 13. augusta 2002. godine i Rješenja Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda Zenica, broj 10-4-1/01-15-2-1737/01 od 7. juna 2001. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. GP ''ENGRA'' DOO (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2170/03 od 14. oktobra 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno Ministarstvo), broj 07-15-

2602/02 od 16. juna 2003. godine, Rješenja Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda Zenica (u daljnjem tekstu: Porezna uprava), broj 10-4-1/01-15-2-1737/01 od 13. augusta 2002. godine i Rješenja Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda Zenica (u daljnjem tekstu: Porezna uprava-

Ispostava Zenica), broj 10-4-1/01-15-2-1737/01 od 7. juna 2001. godine.

2. Rješenjem Porezne uprave-Ispostava Zenica, broj 10-4-1/01-15-2-1737/01 od 7. juna 2001. godine, apelantu je utvrđena poreska osnovica i porez na dobit za period od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2000. godine, u iznosu od 57.666,00 KM, na koju je primjenom stope od 30% izvršen obračun poreza na dobit u iznosu od 17.299,80 KM. Obračunati porez je umanjen po osnovu ulaganja oporezive dobiti u investicije u iznosu od 17.299,80 KM, dok je po odluci Organa upravljanja, broj 02-1-10 od 28. februara 2001. godine, navedeno da će se iznos od 17.299,00 KM investirati u toku 2001. godine.

3. Rješenjem Porezne uprave, broj 10-4-1/01-15-2-1737/01 od 13. augusta 2002. godine, obnovljen je po službenoj dužnosti postupak utvrđivanja poreza na dobit privrednih društava za 2000. godinu, te je ukinut stav 1. dispozitiva prvostepenog rješenja, u dijelu kojim je utvrđena osnovica i iznos poreza za 2000. godinu, te je shodno tome utvrđena nova porezna osnovica u iznosu od 336.436,64 KM, stopa poreza na dobit 30%, obračunati porez 100.930,99 KM, umanjenje obračunatog poreza 17.299,80 KM i porez na dobit za 2000. godinu u iznosu od 83.631.619 KM. Utvrđeno je da je apelant razliku poreza dužan uplatiti u roku od 8 dana od dana prijema rješenja.

4. Odlučujući po žalbi apelanta protiv Rješenja Porezne uprave, broj 10-4-1/01-15-2-1737/01 od 13. augusta 2002. godine, Federalno ministarstvo je donijelo Rješenje broj 07-15-2602/02 od 16. juna 2003. godine, kojim se žalba apelanta odbija kao neosnovana, u skladu sa članom 52. Zakona o porezu na dobit privrednih društava ( ''Službene novine FBiH'' 32a/97 i 29/00).

5. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Federalnog ministarstva, broj 07-

15-2602/02 od 16. juna 2003. godine, koju je Vrhovni sud Presudom, broj U-2170/03 od 14. oktobra 2008. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud navodi da nisu opravdani tužbeni navodi apelanta, te da osporenom presudom nije povrijeđen zakon na njegovu štetu.

6. Apelant smatra da mu je na ovaj način, odnosno posebno uzimanjem u obzir samo prihoda, a zanemarivanjem troškova poslovanja i sredstava uloženih u reinvestiranje kroz nabavku stalnih sredstava osporeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

8. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od

23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati poreze i doprinose, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Dakle, kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz odredbi Zakona o porezu na dobit privrednih društava, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na djelotvorni pravni lijek, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelanta na pravo na djelotvoran pravni lijek također ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, obzirom da član 13. Evropske konvencije, koja se prema Ustavu Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, propisuje da: [...]“Svako čija su prava i slobode priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima[...].“ Obzirom da je prethodno utvrđeno da je apelantovo pozivanje na pravo na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, isti se zaključak mora izvesti i u pogledu apelantovog pozivanja na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji „pravo zaštićeno konvencijom“, što je i uslov za primjenu navedenog člana (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-267/06 od 14. marta 2006. godine).

10. Ujedno se apelant žali i na povredu njegova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podržava praksu po kojoj postupak plaćanja obaveza koje proizilaze iz poreskog (javnog) prava ne spada u djelokrug prava zagarantiranih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, osim u slučaju zloupotrebe (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 8/02 i mutatis mutandis odluku o dopustivosti, AP-669/03, od 17. marta 2004. godine). Shodno tome, a budući da je apelantova obaveza na uplatu poreza zasnovana na relevantnim odredbama Zakona o porezu na dobit privrednih društava, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na zloupotrebu prava, Ustavni sud zaključuje da se i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-174/09 (GP ''ENGRA'' DOO) | Sudska praksa | Aktio