Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-428/09 (V. S.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-428/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 428/09, rješavajući apelaciju Vladimira Stanojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Stanojevića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-336/04 od 3. septembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 13. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-

336/04 od 3. septembra 2008. godine. Istovremeno, apelant je zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi zabranio uknjižbu stana koji se nalazi u Hadžićima u ulici Hadželi broj 68., do konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.

2. Rješavajući po zahtjevu Nenada Stanojevića (apelantovog oca) za povrat stana u posjed u ulici Hadželi, broj 68, u Hadžićima, Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) je donijela zaključak, broj 23-04/IV-23-270/99 od 9. oktobra 2002. godine, koji je potvrđen drugostepenim rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-5119/02 od 6. maja 2003. godine, a kojim je odbačen zahtjev kao neblagovremen, jer je isti podnesen 28. septembra 1999. godine, tj. nakon isteka roka propisanog u članu 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), a prema kojem je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova bio 4. oktobar 1999. godine. Nakon smrti svoga oca (Nenada Stanojevića) 1. maja 2000. godine, apelant je nastavio započeti postupak povrata predmetnog stana.

3. Protiv rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-5119/02 od 6. maja 2003. godine, apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je presudom, broj U-317/03 od 19. februara 2004. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog i drugostepenog organa da je predmetni zahtjev za povrat podnesen neblagovremeno jer je, u skladu sa članom 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, a predmetni stan je rješenjem Uprave za kadrovske i pravne poslove-Odsjek vojno stambenog fonda pri generalštabu Armije BiH, broj 8/27-6-NT-4163/96 od 24. septembra 1996. godine proglašen trajno napuštenim, te da su osporeno rješenje i prvostepeni zaključak doneseni na zakonit i pravilan način.

4. Vrhovni sud je odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, broj U-317/03 od 19. februara 2004. godine, donio presudu, broj Už-336/04 od 3. septembra 2008. godine, kojom je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno Kantonalni sud odbio apelantovu tužbu, i za taj svoj zaključak dao je isto obrazloženje kao i sud.

5. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama je utvrđeno da je apelantov otac podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed 28. septembra 1999. godine, odnosno po proteku Zakonom propisanog roka.

9. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelant (apelantov otac) nije podnio blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspio opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Upravi, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju koga nadležni organi i Kantonalni i Vrhovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-428/09 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio