Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-585/09 (B. G.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Apelacija preuranjena
- Nadležnost suda
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-585/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 585/09, rješavajući apelaciju Branka Gončina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tač. 9 i 14 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Branka Gončina podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 149 od 13. januara 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000697 od 29. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-0-
07-000477 od 11. januara 2008. godine zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Branka Gončina podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 I 000827 08 I od 6. februara 2009. godine zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Gončin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške podnio je 27. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-
001 149 od 13. januara 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000697 od 29. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 72 0 I 000827 08 I od 6. februara 2009. godine i 072-0-P-0-07-000477 od 11. januara 2008. godine. Apelant je u apelaciji zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje Rješenja Osnovnog suda broj 72 0 I 000827 08 I od 6. februara 2009. godine. Takođe, tražio je i da se zabrani predaja maloljetnog P.G. «iz BiH u Srbiju» i da privremena mjera ostane na snazi dok P.G. «ne prihvati dobrovoljno da ide sa majkom u Čačak». Apelant je 3. marta 2009. godine dopunio apelaciju. Parnični postupak
2. Shodno stanju spisa, Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu (u daljnjem tekstu: II opštinski sud) broj V.P. br. 1124/2006 od 30. oktobra 2006. godine, koja je postala pravosnažna 19. februara 2007. godine, razveden je brak između apelanta i Aleksandre Gončin-rođene Strugar. Njihov maloljetni sin P.G., rođen 6. avgusta 2004. godine u Beogradu, povjeren je majci na daljnju brigu, njegu, staranje i vaspitanje. Apelant je obavezan da doprinosi za njegovo izdržavanje 35% od svojih mjesečnih primanja.
3. Apelant je 17. septembra 2007. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv bivše supruge Aleksandre Gončin (u daljnjem tekstu: tužena). Apelant je podnio tužbu s ciljem da se izmijeni Presuda II opštinskog suda broj V.P. br. 1124/2006 od 30. oktobra 2006. godine u dijelu u kom je odlučeno da se dijete povjeri majci na staranje.
4. Osnovni sud se Rješenjem 072-0-P-0-07-000477 od 11. januara 2008. godine, potvrđenim Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000697 od 29. maja 2008. godine, proglasio nenadležnim za postupanje o tužbi. Takođe je ukinuo sve sprovedene radnje u dotadašnjem toku postupka i odbacio tužbu primjenom odredbe člana 66 stav 2 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 43/82 i 72/82 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 21/92; u daljnjem tekstu: ZRSZ), u vezi sa članom 16 st. 2 i 3 Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07). Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda.
5. Apelant je izjavio reviziju protiv Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000697 od 29. maja 2008. godine. Revizija je odbijena Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 149 od 13. januara 2009. godine.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja citirao odredbu člana 46 ZRSZ. Tom odredbom su utvrđena pravila o opštoj nadležnosti suda Bosne i Hercegovine u stvarima sa međunarodnim elementom, a koja se ustanovljava ako tuženi ima prebivalište u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH); odnosno ako tuženi nema prebivalište u BiH niti u kojoj drugoj državi, nadležnost postoji ukoliko ima boravište u BiH; ili u slučaju ako su stranke državljani BiH, nadležnost postoji i kada tuženi ima boravište u BiH. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 47 ZRSZ propisano da isključiva nadležnost suda BiH postoji kada je takva nadležnost izričito određena zakonom. Navodi se, takođe, i da je odredbom člana 66 stav 2 ZRSZ propisano da je nadležnost suda BiH u sporovima o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece isključiva ako su tuženi i dijete državljani BiH i ako oboje imaju prebivalište u BiH. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da je apelant državljanin BiH, odnosno Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), da je tužena državljanka Republike Srbije, a da je njihovo zajedničko maloljetno dijete P.G. državljanin Republike Srbije i BiH, odnosno RS. Vrhovni sud je, dalje, konstatovao da tužena nema ni prebivalište ni boravište u BiH, a nije ni državljanka BiH. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji osnov za isključivu nadležnost suda BiH, a kako oba roditelja nisu državljani BiH, nije moguće uspostaviti ni elektivnu nadležnost suda BiH shodno članu 66 stav 1 ZRSZ. Sem toga, Vrhovni sud je naglasio da je odredbom člana 26 ZPP propisano da je sud u RS nadležan za suđenje kada je njegova nadležnost u sporu sa međunarodnim elementom izričito određena zakonom BiH ili RS ili međunarodnim ugovorom. Dalje, ako te odredbe nema, sud u RS je nadležan za suđenje u toj vrsti sporova i kada njegova nadležnost proizilazi iz odredbi tog zakona o mjesnoj nadležnosti. Imajući u vidu navedene činjenice vezane za prebivalište i boravište tužene, Vrhovni sud je zaključio da nadležnost suda u RS ne bi mogla da se uspostavi niti primjenom odredbe člana 29 ZPP.
Izvršni postupak
7. Postupajući u izvršnom predmetu tražioca izvršenja, Aleksandre Strugar iz Čačka, Republika Srbija, protiv apelanta kao izvršenika, i rješavajući o zahtjevu Centralnog izvršnog organa Republike Srbije za vraćanje maloljetnog P.G, koji je podnijela Aleksandra Strugar, dostavljenog tom sudu putem Ministarstva pravde Republike Srpske, Osnovni sud je donio Rješenje broj 72 0 I 000827 08 I od 6. februara 2009. godine. Predmetnim rješenjem je dozvoljen povratak maloljetnog P.G., koji se nalazi kod apelanta, iz BiH u Republiku Srbiju, a na osnovu pravosnažne presude II opštinskog suda broj V.P. br. 1124/2006 od 30. oktobra 2006. godine i čl. 12-14 Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980. godine (u daljnjem tekstu: Haška konvencija). U skladu sa navedenim, apelantu je naloženo da majci dobrovoljno preda maloljetnog P.G. u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja, u prostorijama Centra za socijalni rad u Gradišci, pod prijetnjom izricanja novčane kazne. Određeno je i da će mu se izreći novčana kazna ukoliko u ostavljenom roku ne preda maloljetno dijete P.G. onako kako je naloženo tim rješenjem. Nadalje, rješenjem je određeno da, ako se izvršenje ne sprovede izricanjem i izvršenjem odluke o novčanoj kazni, sprovešće se oduzimanjem djeteta apelantu i predajom tražiocu izvršenja uz prisustvo i stručnu pomoć organa starateljstva. Takođe, određeno je da je apelant obavezan tražiocu izvršenja da isplati putne troškove u određenom iznosu, kao i da prigovor protiv rješenja ne odlaže izvršenje.
8. Osnovni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi za djetetov povratak propisani Haškom konvencijom, cijeneći sve materijalne dokaze dostavljene uz spis, zatim izjave stranaka, izvještaje Centara za socijalni rad u Čačku i Gradišci, te posebno cijeneći mišljenje psihologa S.P. Naime, sud je naveo da je Presudom II opštinskog suda broj V.P. br 1124/2006 od 30. oktobra 2006. godine uređen način održavanja ličnih kontakata između maloljetnog P.G. i apelanta. Nadalje, naveo je da iz podnesenog zahtjeva, izjave tražioca izvršenja i apelantove izjave proizilazi da je apelant 22. juna 2007. godine preuzeo maloljetnog P.G. iz vrtića u Čačku, što je bilo u skladu sa navedenom presudom. Apelant je imao obavezu da dijete vrati majci do 24. juna 2007. godine, što nije učinio, već je dijete odveo u Gradišku u BiH, gdje se i sada nalazi. Takođe, konstatovao je da iz izjave koju je dala majka maloljetnog P.G. proizilazi da je apelant imao pravo da sa djetetom provede narednih 15 dana godišnjeg odmora, tj. do 15. jula 2007. godine, ali da i nakon toga apelant nije majci vratio dijete, iako je bio obavezan da to učini.
9. U vezi s tim, sud je podsjetio da je odredbom člana 3 Haške konvencije propisano da se odvođenje ili zadržavanje djeteta smatra nezakonitim ako predstavlja povredu prava na brigu što ga je dobilo lice, institucija ili bilo koji organ, pojedinačno ili kolektivno, shodno zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja. Kako je navedenom presudom II opštinskog suda dijete povjereno majci na brigu, njegu, staranje i vaspitanje, te je uređen način ličnih kontakata između maloljetnog P.G. i apelanta, a kako apelant nije postupio u skladu sa tom presudom, Osnovni sud je zaključio da je apelant povrijedio pravo na brigu koje je dobila Aleksandra Strugar. Nadalje, Osnovni sud je naglasio da, shodno odredbi člana 14 Haške konvencije, pri utvrđivanju da li je došlo do nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta u smislu člana 3 te konvencije, sudski i upravni organi države kojima je zahtjev poslan mogu izravno da primijene pravo, te sudske ili upravne odluke, bez obzira na to da li se službeno priznaju ili ne u državi u kojoj je stalno mjesto boravka djeteta, bez sprovođenja posebnih postupaka za dokazivanje tog prava ili za priznavanje stranih odluka koji bi inače bili sprovedeni. Osnovni sud je, takođe, zaključio da iz te odredbe proizilazi da predmetna presuda II opštinskog suda predstavlja izvršnu ispravu bez obzira na to što nije priznata kao strana sudska odluka. Takođe, sud je konstatovao da je tražilac izvršenja 10. marta 2008. godine Centralnom izvršnom organu SR Srbije podnijela zahtjev za vraćanje djeteta, na propisanom obrascu koji sadrži sve potrebne elemente da bi u skladu s njim sud mogao da postupa kako je propisano članom 8 Haške konvencije. Takođe, Osnovni sud je konstatovao da je zahtjev podnesen prije isteka godinu dana od dana zadržavanja djeteta i da je, shodno tome, nadležni organ mogao da naredi hitan povratak djeteta, sem u slučaju ispunjenja pretpostavki iz člana 13 Haške konvencije, na koje se okolnosti apelant pozivao. Razmatrajući apelantovu tvrdnju o tome da su ispunjene pretpostavke iz člana 13 Haške konvencije i da se dijete adaptiralo na sredinu u kojoj živi sa apelantom, te da bi u slučaju povratka bilo izloženo psihičkoj traumi i dovedeno u nepovoljan položaj, sud je, imajući u vidu izvještaj Centara za socijalni rad iz Čačka i iz Gradiške, te mišljenje psihologa S.P., zaključio da su te apelantove tvrdnje neosnovane. Takođe, sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor da se predmetni postupak trebao voditi shodno pravilima vanparničnog postupka zbog toga što je prema odredbama čl. 12 i 14 Haške konvencije sud ovlašćen da izravno primijeni sudsku odluku bez sprovođenja posebnih postupaka dokazivanja i da naredi povratak djeteta.
10. Shodno stanju spisa, apelant je izjavio prigovor protiv Rješenja Osnovnog suda broj 72 0 I 000827 08 I od 6. februara 2009. godine i postupak povodom prigovora je u toku.
11. Apelant smatra da bi izvršenjem rješenja Osnovnog suda od 6. februara 2009. godine nastala nepopravljiva šteta za njega i dijete i da bi svi daljnji sudski i upravni postupci bili bespredmetni, jer bi dijete predajom majci bilo izloženo psihičkoj traumi, s obzirom na to da već 20 mjeseci boravi u BiH. Takođe, smatra da postoji ozbiljna prijetnja da njegov sin više nikada neće doći u BiH, pogotovo jer mu jer bivša supruga već «prijetila» da će ga lišiti roditeljskog prava i da će mu zabraniti prilaz djetetu dok se ne dogovore o budućem načinu održavanja ličnih kontakata. Žali se da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u (daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije, čl. 3, 10, 13 i 18 Konvencije o pravima djeteta, kao i člana 13 Haške konvencije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tač. 9 i 14 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 4 tač 9 i 14 Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom; 14. apelacija je preuranjena. a. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 149 od 13. januara 2009. godine
13. Budući da apelacija u ovom dijelu pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, koje je garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud prvo mora da odluči o primjenljivosti garancija iz navedenog člana u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuju svakome pravo na pravičan postupak, ali ne u svim postupcima u kojima je neko lice strana, nego se ograničava samo na one postupke u kojima se utvrđuju građanska prava i obaveze, odnosno čiji je ishod odlučujući za građanska prava i obaveze (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).
14. U postupku povodom apelantove tužbe odlučivano je o postojanju stvarne nadležnosti sudova u Bosni i Hercegovini za postupanje o apelantovoj tužbi podnesenoj radi izmjene strane sudske odluke kojom je pravosnažno odlučeno o povjeravanju djeteta na staranje, u postupku između domaćeg i stranog lica koji je okončan pred stranim sudom. Budući da je u ovom postupku samo odlučivano o tome da li postoje ili ne zakonski uslovi za zasnivanje stvarne nadležnosti domaćih sudova za izmjenu strane sudske odluke, bez odluke o pravnom pitanju povjeravanja djeteta na staranje, odnosno o meritumu predmeta, slijedi da se u takvom postupku nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze. Stoga, predmetni postupak ne potpada pod okvir člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da u postupku u kom su donesene osporene odluke nije odlučivano o pravima iz čl. 8 i 13 Evropske konvencije, te čl. 3, 10, 13 i 18 Konvencije o pravima djeteta, već je isključivo odlučivano o tome da li su redovni sudovi stvarno nadležni da postupaju povodom predmetne tužbe. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi tih prava, takođe, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 13 Haške konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Haška konvencija ne ubraja u jedan od Dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji su pobrojani u Aneksu 1 Ustava Bosne i Hercegovine, pa apelantovi navodi o povredi prava iz Haške konvencije, takođe, mora da se odbace kao, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovineb. O odnosu na Rješenje Osnovnog suda broj 72 0 I 000827 08 I od 6. februara 2009. godine
17. Shodno navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
18. Shodno stanju spisa, apelant je izjavio prigovor protiv Rješenja Osnovnog suda broj 72 0 I 000827 08 I od 6. februara 2009. godine, a postupak o predmetu apelacije je u toku, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tač. 9 i 14 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog predloga za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić