Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-764/08 (M.I.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-764/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 764/08, rješavajući apelaciju M.I., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija M.I. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-

07-000 176 od 28. decembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-853/05 od 12. oktobra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-65/01 od 13. juna 2005. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. M.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 176 od 28. decembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-853/05 od 12. oktobra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-65/01 od 13. juna 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs-65/01 od 13. juna 2005. godine, potvrđenim Rješenjem Okružnog suda broj Gž-853/05 od 12. oktobra 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje tuženog «Zrak» Precizna mehanika i elektronika Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 04-1631/96 od 3. decembra 1996. godine kojim mu je prestao radni odnos. Apelant je u zahtjevu tražio i da se tuženi obaveže da ga vrati na posao na ranije radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima i mogućnostima tuženog, te da mu nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za svako pojedinačno dospjelo a neisplaćeno potraživanje od 25. maja 1992. godine, pa do vraćanja na posao, sa zakonskim zateznim kamatama. Takođe, apelant je tražio i da mu tuženi izmiri sve obaveze iz penzionog i invalidskog osiguranja i nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je konstatovao da je među strankama nesporna činjenica da je apelant do 25. maja 1992. godine bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog, kada je prestao da radi zbog opštepoznatih ratnih okolnosti, kao i da mu tom prilikom nije uručeno rješenje u vezi sa njegovim radnopravnim statusom. Takođe, nesporno je utvrđeno da se apelant nije obraćao tuženom pismenim putem za vraćanje na posao, te da je sudsku zaštitu povrijeđenog prava zatražio podnoseći tužbu 31. maja 2001. godine. Utvrđeno je i da je tuženi 3. decembra 1996. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa koje je uručeno apelantu tek na ročištu od 14. juna 2002. godine, a da je apelant protiv tog rješenja izjavio prigovor. U vezi sa navedenim, sud je zaključio da postoji propust tuženog što doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa nije uručio apelantu, ali da taj propust nije mogao da dovede apelanta u zabludu o njegovom radnopravnom statusu. Naime, polazeći od činjenice da apelant ne radi kod tuženog od 25. maja 1992. godine, što jasno govori o povredi njegovih prava iz radnog odnosa, te polazeći od odredbi čl. 55, 56 i 57 Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), Osnovni sud je zaključio da je apelant internu zaštitu svojih prava iz radnog odnosa trebao da traži odmah, a najkasnije u roku od 15 dana od 19. juna 1996. godine, kao dana ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj, što bi njegovu tužbu činilo blagovremenom i dozvoljenom. Međutim, kako je apelant tužbu podnio 31. maja 2001. godine, dakle pet godina nakon ukidanja ratnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je tužba neblagovremena.

4. Okružni sud je utvrdio da se Osnovni sud u konkretnom slučaju pogrešno pozvao na odredbe Zakona o radnim odnosima, umjesto na odredbe člana 80 st. 1 i 2, te člana 83 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa. Međutim, zaključio je da su odredbe navedenih zakona na isti način regulisale predmetnu materiju i da pogrešna primjena materijalnog prava nije imala štetnih posljedica za apelanta.

5. Apelant je protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-853/05 od 12. oktobra 2006. godine izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 176 od 28. decembra 2007. godine.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

8. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova), ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena budući da nije podnesena u roku koji je propisan odredbama člana 83 stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o apelantovom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno da podnese tužbu ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka, podnio tužbu na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-764/08 (M.I.) | Sudska praksa | Aktio