Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-766/08 (H.K.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-766/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 766/08, rješavajući apelaciju H.K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija H.K. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-
07-000 050 od 28. decembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-868/05 od 14. decembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj Rs 67/01 od 20. juna 2005. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. H.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 050 od 28. decembra 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-868/05 od 14. decembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs 67/01 od 20. juna 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs 67/01 od 20. juna 2005. godine, potvrđenim Rješenjem Okružnog suda broj Gž-868/05 od 14. decembra 2005. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene Mješovite škole «Nikola Tesla» Teslić (u daljnjem tekstu: tužena). Takođe, apelant je tražio i da se tužena obaveže da ga vrati na posao raspoređujući ga na ranije radno mjesto, u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima i mogućnostima tužene, kao i da mu izmiri sve obaveze iz penzionog i invalidskog osiguranja, te da mu nadoknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od kada se nalazi na čekanju, pa sve do povratka na posao, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Apelant je izjavio reviziju protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-868/05 od 14. decembra 2005. godine koja je odbijena Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 050 od 28. decembra 2007. godine.
4. U postupku je utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme sve do 30. maja 1995. godine kada je prestao da radi zbog opštepoznatih ratnih okolnosti, te da mu tužena nije uručila rješenje o prestanku radnog odnosa, niti drugo rješenje u vezi sa njegovim radnopravnim statusom. Utvrđeno je i da se apelant nije obraćao tuženoj pismenim putem za vraćanje na posao, a da je sudsku zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa zatražio podnoseći tužbu sudu 31. maja 2001. godine. Shodno tome, zaključeno je da je tužba neblagovremena saglasno odredbi člana 57 stav 1 Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), jer je podnesena nakon što je protekao rok od 15 dana od dana saznanja za povredu prava, odnosno od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
7. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili apelantovu tužbu kao neblagovremenu budući da nije podnesena u roku koji je propisan odredbama člana 57 stav 1 Zakona o radnim odnosima. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o apelantovom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno da podnese tužbu ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka, podnio tužbu na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić