Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2713/06 (R. Č.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2713/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 2713/06, rješavajući apelaciju Rasima Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Čauševića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu pred Općinom Bihać, broj 03/3-31-471, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 25. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu pred Općinom Bihać, broj 03/3-31-471.
2. Skupština Opštine Bihać (u daljnjem tekstu: Skupština opštine) je, 17. jula 1985. godine, donijela Rješenje broj 08/1-473-60/84 kojim će se za potrebe Opštine Bihać, a u svrhu realizacije regulacionog plana „Sirkovine“, preuzeti iz posjeda apelantovog oca, Mehe Čauševića, kao ranijeg korisnika zemljišta, bliže opisanog u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). U obrazloženju rješenja je navedeno da će sporne nekretnine biti izuzete primjenom Zakona o nacionalizaciji iz 1985. godine i da će time postati društvena svojina sa pravom korištenja ranijih vlasnika. Također je navedeno da je navedeno rješenje doneseno primjenom odredbe člana 12. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, a da će postupak za utvrđivanje naknade za izuzete sporne nekretnine biti naknadno proveden u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji.
3. Apelant je, 22. septembra 2004. godine podnio incijativu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Kantonalnom tužilaštvu Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), protiv Rješenja Skupštine opštine, broj 08/1-473-60/84 od 17. jula 1985. godine.
4. Tužilaštvo je aktom, broj GT-7/04-I od 17. novembra 2004. godine, podiglo zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv navedenog rješenja. U obrazloženju zahtjeva je navedeno da je Presudom Višeg suda Bihać, broj U-21/87 od 2. aprila 1987. godine, koja je postala pravosnažna 2. novembra 1987. godine, poništeno Rješenje Skupštine Opštine, broj 08/1-473-60/84 od 17. jula 1985. godine. Dalje je navedeno da povodom poništenog rješenja od 17. jula 1985. godine, Služba imovinsko – pravnih poslova i katastra nekretnina (u daljnjem tekstu: Služba imovinsko – pravnih poslova), nije provela postupak za donošenje novog rješenja, apelant nije nikad bio stranka u postupku, iako je nakon smrti svog oca Mehe Čauševića naslijedio predmetne nekretnine. Također je navedeno, da je u Službenoj zabilješci, broj 03/3-31-1760 od 16. juna 2004. godine, načelnik Službe imovinsko-pravnih poslova, naveo da je od strane Vrhovnog suda obavješten da je arhiva tog upravnog Suda uništena, te da je odlučeno da se u konkretnom slučaju može smatrati da nije ni pokrenut upravni spor za poništenje navedenog rješenja od 17. jula 1985. godine, te da će se na sporno rješenje stavi klauzula pravosnažnosti. Tužilaštvo je ocijenilo da je pobijanim rješenjem, odnosno, stavljanjem klauzule pravosnažnosti na isto, povrijeđen zakon na štetu apelanta, nalazeći da je to protivno odredbi člana 95. Zakona o upravnom postupku FBiH. Također, tužilaštvo je dalje navelo da je stavljanjem klauzule pravosnažnosti na rješenje, organ uprave Općine Bihać učinio i dalju povredu postupka na način što je onemogućio apelanta da u smislu člana 11. i 221. Zakona upravnom postupku izjavi žalbu protiv pobijanog rješenja i na taj način pokrene upravni spor kod nadležnog suda, jer dostavljanje dostavljanje istog rješenja nije uopće izvršeno apelantu do 10. septembra 2004. godine, na njegov lični zahtjev.
5. Rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 11-07-17192-2/04 od 21. juna 2005. godine, usvojen je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut protiv Rješenja Skupštine Opštine, broj 08/1-473-
60/84 od 17. jula 1985. godine, te je isto ukinuto. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Ministarstvo, nakon uvida u dostavljeni spis predmeta, ocijenilo da je zahtjev Tužilaštva opravdan iz razloga što u spisu nema uopće dokaza o učestvovanju stranke u postupku izuzimanja, odnosno, dokaza o prijemu rješenja koje je dostavljeno stranci, nalazeći da prvostepeni organ nije mogao utvrditi da je isto rješenje pravosnažno, ukoliko predhodno nije dostavljeno stranci sa datom mogućnošću korištenja pravnog sredstva zaštite u daljnjem postupku. Ministarstvo je dalje navelo da pobijanim rješenjem stranci nije data mogućnost ulaganja žalbe protiv tog rješenja niti mogućnost pokretanja upravnog spora. S tim u vezi, Ministarstvo je ukazalo na pravilo u upravnom postupku da stranka protiv prvostepenog rješenja može izjaviti žalbu višoj upravnoj instanci – organu drugog stepena, a izuzetak je da se žalba ne može koristiti kada se zaštita prava stranke i zakonitost osigurava na neki drugi zakonom propisani način. Ministarstvo je također navelo da budući da protiv rješenja donesenog u postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti žalba nije dopuštena niti se može pokrenuti upravni spor, «stranke u postupku u daljem ostvarivanju svojih prava imaju mogućnost adekvatne pravne zaštite u redovnom sudskom postupku».
6. Apelant je u apelaciji naveo da je, 17. jula 1985. godine, Skupština opštine, donijela Rješenje o izuzimanju spornih nekretnina iz posjeda apelantovog oca, Mehe Čauševića u svrhu realizacije regulacionog plana „Sirkovine“. Također je naveo, da su Rješenjem Općinskog suda u Bihaću, broj O: 253/85 od 30. oktobra 1985. godine, donesenom u ostavinskom postupku iza umrlog apelantovog oca Mehe Čauševića na spornim nekretninama i to supruga Zlata Čaušević i djeca Rasim Čaušević ( apelant ) i Muhamed Čaušević. Nadalje, s obzirom da je Rješenjem Ministarstva broj 07-17192-2/04 od 21. juna 2005. godine, usvojen zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut protiv Rješenja Skupština opštine Bihać, broj 08/1-473-60/84 od 17. jula 1985. godine, te je isto u cijelosti ukinuto, apelant navodi da je, 15. februara i 24. aprila 2006. godine podnio Službi imovinsko-pravnih poslova „urgencije radi uzimanja predmeta u rad i donošenja novog rješenja o izuzimanju spornih nekretnina“. Apelant također navodi da postupak o izuzimanju spornih nekretnina već traje 21 godinu, da je on još uvijek u posjedu spornih nekretnina, pa s obzirom „da je upravni postupak o izuzimanju spornih nekretnina vraćen na prvostepeni stadij, a da nadležna služba nije postupala po urgencijama“, apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ne obrazlaže detaljnije u čemu vidi kršenje svih navedenih prava. Apelant, također, zbog nedonošenja odluke po njegovom zahtjevu traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000 KM.
7. U odgovoru na navode apelacije, dostavljenom Ustavnom sudu 14. februara 2008. godine, a potom i 29. januara 2009. godine, Služba imovinsko – pravnih poslova, je navela da je, 17. jula 1985. godine, Skupština Opštine Bihać, donijela Rješenje broj 1-473-60/84 o izuzimanju iz posjeda korisnika spornih nekretnina, za potrebe Opštine Bihać, a u svrhu realizacije Regulacionog plana „Sirkovine. Također je navedeno, da je, 16. avgusta 2004. godine, sačinjen zapisnik o uvođenju u posjed spornih nekretnina, ali da se nije ušlo u posjed istih, jer je nakon toga Kantonalno tužilaštvo protiv Rješenja broj 1-473-60/84 od 17. jula 1985. godine, podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je potom Rješenjem Ministarstva broj 11-07-17192-2/04 od 21. juna 2005. godine usvojen, te je navedeno rješenje ukinuto. Nadalje, Služba imovinsko – pravnih poslova, je također navela da je 18. avgusta 2005. godine, od Općinskog pravobranilaštva tražila izjašnjenje u vezi izuzimanja spornih nekretnina, ali da pravobranilaštvo nije dostavilo traženo izjašnjenje niti prijedlog o izuzimanju. Na kraju, Služba je također navela da je 2. oktobra 2006. godine, u odgovoru na apelantove urgencije radi rješavanja njegovog predmeta, istom dostavila obavjest o stanju spisa, obavještavajući ga istovremeno da Služba imovinsko – pravnih poslova nije zaprimila prijedlog Općinskog pravobranilaštva za izuzimanje spornih nekretnina, te da iz navedenog razloga ne može poduzimati nikakve radnje u ovom postupku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da nije odlučeno po njegovim urgencijama za uzimanje predmeta u rad u postupku pred Službom imovinsko – pravnih poslova radi donošenja novog rješenja o izuzimanju iz posjeda spornih nekretnina, a s obzirom da je Rješenjem Ministarstva broj 11-07-
17192-2/04 od 21. juna 2005. godine, u cijelosti ukinuto ranije Rješenje o izuzimanju od 17. jula 1985. godine.
10. Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo na pitanje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
11. Ustavni sud mora prvo ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o «građanskom pravu» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud zapaža da se apelantov zahtjev suštinski odnosi na traženje da Služba imovinsko-pravnih poslova donese novo rješenje o izuzimanju sporne nekrentine koja je, nakon što je ranije rješenje o izuzimanju ukinuto, vlasništvo apelanta. Međutim, Ustavni sud zapaža da pravo na podnošenje prijedloga za donošenje navedenog rješenja, u smislu oderbe člana 21. Zakona o eksproprijaciji pripada isključivo korisniku eksproprijacije, u konkretnom slučaju Općinskom pravobranilaštvu. Također, Ustavni sud zapaža činjenica i podataka dostupnih Ustavnom sudu, proizlazi da Općinsko pravobranilaštvo nije podnijelo prijedlog za donošenje novog rješenja o izuzimanju u smislu odredbe člana 21. Zakona o eksproprijaciji. U vezi sa navedenim Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj kontrolni organi koji su uspostavljeni Evropskom konvencijom ne mogu tumačenjem člana 6. Evropske konvencije kreirati nova, suštinska «građanska prava» koja nemaju pravnog osnova u pozitivnim propisima države (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 294-B, serija A, strana 49. i odluka Ustavnog suda broj AP-914/04 od 12. aprila 2005. godine, stav 12.), a što je suština postavljenog zahtjeva apelanta – da Služba imovinsko-pravnih poslova izuzme od apelanta spornu nekretninu. Kako je već rečeno apelant ne može po zakonu postaviti ovakav zahtjev, dakle nema pravo tražiti izuzimanje nekrentine koja je u njegovom vlasništu, već takav zahtjev može postaviti samo korisnik eksproprijacije. Iz navedenog proizlazi, da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj.
12. S obzirom na zaključak Ustavnog suda vezan za član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, u smislu da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovim «građanskim pravima i obavezama», to u istom nije ni moglo doći do povrede apelantovih prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su stoga i ovi navodi apelanta ratione materiae inkompatibilni.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić