Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3223/06 (G. N.)

Odluka donesena 17. 03. 2009.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pozitivna obaveza
  • Ratna šteta
  • Kompenzacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3223/06

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3223/06, rješavajući apelaciju Gligora Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Gligora Novakovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na obeštećenje zbog nezakonitog lišavanja slobode.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine u dijelu koji se odnosi na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nezakonitog lišavanja slobode.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 5. stav 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Gligora Novakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine u odnosu na ostale navode u vezi sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 4.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gligor Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 4. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 1017/05 od 7. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1278/04 od 19. maja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-940/99 od 26. maja 2004. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog pravobranilaštva (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 12. decembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 8. januara 2007. godine. Pravobranilaštvo je 18. decembra 2006. godine odgovorilo da nije u mogućnosti da se očituje na apelantove navode zbog primopredaje predmeta bivšeg Federalnog ministarstva odbrane.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 27. februara 2009. godine.

III.Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant i njegova supruga su kao tužioci pred Općinskim sudom pokrenuli sudski postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane, koju zastupa Pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade materijalne štete zbog uništenja kuće i ostalih objekata, uništenja i oštećenja stvari, kao i radi naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog duševnog i fizičkog bola, straha i povrede časti i ugleda zbog neosnovanog hapšenja i lišavanja slobode.

7. Općinski sud je donio Presudu P-940/99 od 26. maja 2004. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i njegove supruge kojim su tražili da se tužena obaveže da im isplati na ime materijalne štete na stambenom objektu iznos od 28.130 KM i na ime štete na pokretnim stvarima iznos od 14.312 KM. Sud je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta i njegove supruge da im tužena na ime nematerijalne štete za duševni bol zbog neosnovanog hapšenja i lišavanja slobode i pretrpljeni strah isplati iznos od 20.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos od 26. maja 2004. godine do isplate. Višak tužbenog zahtjeva apelanta i njegove supruge je odbijen, a određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

8. U obrazloženju presude sud je naveo da su apelant i njegova supruga podnijeli tužbu u kojoj su naveli da ih je 27. juna 1992. godine uhapsila Armija BiH, da su odvedeni u zatvor u Tuzli, te da posjeduju potvrdu o boravku u pritvoru. Nakon puštanja iz pritvora nisu mogli da se vrate u kuću, a početkom septembra 1992. godine su čuli da im je kuća spaljena, te da im je pokretnu imovinu prodala vojska. Nakon provedenog postupka sud je zaključio da apelant i njegova supruga nisu dokazali da je za uništenje kuće, pomoćnih objekata i stvari jedini i isključivi krivac tužena, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je u pitanju ratni period, kao i da su se u kući smjenjivale izbjeglice. U vezi sa naknadom za nematerijalnu štetu, sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev. Sud se pozvao na odredbe člana 527. Zakona o krivičnom postupku. Osim toga, sud je naveo da iz izjava apelanta i njegove supruge proizlazi da ih je uhapsila Armija BiH, da su bili privedeni u vojni zatvor u Tuzli, u kojem su boravili u veoma lošim uvjetima i da su ih maltretirali pripadnici vojnog zatvora. Međutim, sud je istakao da svoje iskaze o maltretiranju i usljed toga narušenom zdravlju apelant i njegova supruga nisu potkrijepili drugim dokazima. Zbog toga je sud, imajući u vidu samo činjenicu pritvaranja, kao i nepostojanje odluke o osnovanosti ovog pritvaranja, tužiocima dosudio iznos od 20.000 KM. Višak tužbenog zahtjeva tužilaca sud je odbio kao previsoko postavljen i ničim dokazan.

9. Odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1278/04 od 19. maja 2005. godine kojom je žalba apelanta i njegove supruge odbijena, a žalba tužene usvojena, pa je prvostepena presuda preinačena u dosuđujećem dijelu i tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U preostalom dijelu Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu i odbio zahtjev apelanta i njegove supruge da im se naknade troškovi postupka.

10. Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući navode žalbe, utvrdio da je žalba apelanta i njegove supruge neosnovana, a žalba tužene osnovana. Kantonalni sud se pozvao na odredbe Zakona o utvrđivanju ratne štete kojim je propisano da se ratnom štetom smatra svaka šteta nastala u periodu od 30. maja 1991. godine i koju su prouzrokovale neprijateljske, ilegalne grupe, legalni organi Republike, kao i saveznici navedenih grupa. Kantonalni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nematerijalna i materijalna šteta koja je nastala apelantu i njegovoj supruzi predstavlja ratnu štetu, ali u nedostatku propisa koji reguliraju ko i kako odgovara za ovu štetu sud je utvrdio da nema osnova da se tužena obaveže. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se tužioci bezuspješno pozivaju na povrede odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i članova Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer čak i kada bi se utvrdilo da je Konvencija povrijeđena, ne mogu se pripisati tuženoj, jer su se te povrede desile prije 14. decembra 1995. godine.

11. Apelant je izjavio reviziju protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine kojom se revizija odbija. Na osnovu činjenica Vrhovni sud je utvrdio da je pravilna odluka drugostepenog suda u dijelu u kojem je preinačio prvostepenu presudu i odbio u cjelini tužbeni zahtjev, ali je naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalnopravni propis. U presudi Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelanta i njegovu suprugu nezakonito pritvorila Armija BiH, te da tom prilikom nisu zadobili povrede, niti im je narušeno zdravlje. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na ovaj zahtjev trebalo primijeniti Zakon o krivičnom postupku («Službeni list RBiH» br. 2/92, 6/92 i 33/95), na koji su se i tužioci pozvali u reviziji, a ne na Zakon o utvrđivanju ratne štete. Međutim, Vrhovni sud je naveo da pogrešna primjena materijalnog propisa od drugostepenog suda ne utječe na zakonitost odluke.

12. Dalje, u dijelu presude kojim je odbijen zahtjev za naknadu materijalne štete, tj. u odnosu na apelantov prigovor iz revizije kojim je osporavao zakonitost Zakona o utvrđivanju ratne štete, Vrhovni sud je naveo da je, također, utvrđeno da apelant i njegova supruga jesu pretrpjeli materijalnu štetu, ali da nisu dokazali osnov i visinu odgovornosti tužene. S tim u vezi, prema stavu Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili član 154. Zakona o obligacionim odnosima, jer tužioci nisu dokazali ko im je prouzrokovao materijalnu štetu, odnosno nisu dokazali odgovornost tužene, a budući da nije dokazan osnov, nije bilo potrebe ni utvrđivati visinu štete. Vrhovni sud je naveo da u postupku nisu utvrđene povrede procesnog prava, i to člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03 i 73/05), koji se odnosi na slobodnu ocjenu dokaza, kao i člana 217. st. 2. i 3. u odnosu na odredbe o održavanju sjednice pred drugostepenim sudom i rokom na koje je revizija ukazivala.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije 13. Apelant se žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na zabranu mučenja i nehumanog postupanja i kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, zabranu ropstva iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na povrat izbjeglica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da su on i njegova supruga, kao lica srpske nacionalnosti, jedini ostali u svojoj kući, jer im je obećano da ih niko neće dirati. Međutim, apelant navodi da su 27. juna 1992. godine lišeni slobode i odvedeni u zatvor u Tuzli. Apelant navodi da su od njega i njegove supruge, nakon što su mučeni i maltretirani, uzete izjave. Apelant ističe da su nakon 65 dana provedenih u pritvoru pušteni bez bilo kakvog obrazloženja o pritvaranju iz čega proizlazi da nije bilo nikakvog osnova za njihovo pritvaranje i da je ono nezakonito provedeno. Apelant se žali da im je za vrijeme pritvora uništena kompletna imovina koju su imali, a prema informacijama koje je dobio nakon puštanja iz pritvora, njegovu imovinu je uništila i prodala Armija BiH. Ustavni sud primjećuje da je suština apelacije apelantov navod da su sudovi pogrešno primijenili materijalne propise kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Apelant se, također, žali na povredu prava na suđenje u razumnom roku. Apelant ističe da je ovakvim odlučivanjem diskriminiran, jer sudovi u Republici Srpskoj tužiocima dosuđuju naknadu u ovakvim postupcima.

b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi o povredi prava nisu osnovani zbog čega predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi 15. U Zakonu o primjeni Zakona o krivičnom postupku («Službeni list RBiH» br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95) relevantne odredbe glase:

Član 13.

Odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na postupak opozivanja uvjetne osude, postupak za donošenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude, postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i postupak ostvarivanja drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode se ne primjenjuju.

16. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i njenog odsustva.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom.

17. Zakon o utvrđivanju ratne štete («Službeni list Republike Bosne i Hercegovine» br. 6/92, 24/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se imovinska i neimovinska, posredna i neposredna šteta, a naročito:

Šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi, časti i drugim pravno zaštićenim ličnim dobrima;

[...] VI.Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1017/05 od 7. novembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 4. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

21. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum 22. Ustavni sud primjećuje da se apelantov tužbeni zahtjev odnosio na njegovo potraživanje naknade materijalne štete zbog uništenja objekata i stvari, te na naknadu nematerijalne štete zbog nezakonitog lišavanja slobode. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se tiče naknade nematerijalne štete, apelant se žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava na obeštećenje zbog neosnovanog lišavanja slobode iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije.

a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost 23. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

24. Član 5. stav 1. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) zakonitog lišavanja slobode po presudi nadležnog suda;

b) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili s ciljem osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

c) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

d) lišavanja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;

e) zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranju mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;

f) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

[...]

5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud je ustanovio da apelant, u suštini, smatra da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog nezakonitog lišavanja slobode od 27. juna do 30. augusta 1992. godine povrijeđeno njegovo pravo iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije. Apelant smatra da, zbog toga što ga je kao civila uhapsila i pritvorila Armija BiH bez ikakvog osnova, kako su to utvrdili sudovi, ima pravo na naknadu i to u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima, kao i ranijeg ZKP.

26. Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 5. Evropske konvencije traži da oni koji su bili žrtve nezakonitog hapšenja ili pritvora moraju imati ostvarivo pravo na naknadu. Posljedica odsustva takvog prava će biti odgovornost u postupku pred Evropskim sudom. Uvjeti koje postavlja član 5. stav 5. Evropske konvencije ne daju državi nikakvo diskreciono pravo u pogledu organa od kojeg će se tražiti naknada štete. Član 5. stav 5. Evropske konvencije traži pravni lijek pred sudom, što znači da se takav pravni lijek mora dodijeliti pravno obavezujućom odlukom. Kad je riječ o formi pravnog postupka kojim se može ostvariti pravo na naknadu štete, domaće vlasti imaju širok prostor za djelovanje. Dalje, pravni lijek iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije je potreban samo kada su navodne žrtve bile uhapšene ili pritvorene suprotno bilo kojoj odredbi iz st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije. Zahtjev podnesen samo prema stavu 5. člana 5. bit će izuzetak ako ne postoji prijašnja odluka kojom se utvrdilo da nije poštivan član 5. na nivou države ili na nivou Konvencije. Sud će najčešće razmatrati takav zahtjev samo prema članu 5. stav 5. Evropske konvencije ako zaključi da je neki drugi stav člana 5. prekršen (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989).

27. Na osnovu navedenog proizlazi da lice koje traži obeštećenje prema članu 5. stav 5. Evropske konvencije mora biti žrtva kršenja nekog od st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije. U suprotnom, takvo lice ne bi imalo pravo na obeštećenje prema stavu 5. člana 5. Evropske konvencije.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da je apelant svoj tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nezakonitog lišavanja slobode zasnivao na činjenici da ga je uhapsila Armija BiH i da je proveo 65 dana u pritvoru. Apelant smatra da ima pravo na obeštećenje zbog same činjenice da je neosnovano pritvoren, a što su sudovi nesporno utvrdili. Međutim, i pored toga, sudovi su odbili zahtjev za kompenzaciju zbog nezakonitog lišavanja slobode apelanta i njegove supruge, i to Kantonalni sud zbog nedostataka propisa koji reguliraju ovu materiju, a Vrhovni sud pozivajući se na član 13. ZKP koji je suspendirao odredbe za naknadu štete licima neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode. Dakle, prema stavu Vrhovnog suda, apelant prema domaćem zakonodavstvu nema pravo na naknadu štete, jer je odredba koja je regulirala pitanje kompenzacije suspendirana.

29. Ustavni sud primjećuje da je apelanta kao civila vojska lišila slobode, da protiv njega nije bila pokrenuta krivična istraga, niti je ikada procesuiran u smislu odredaba ZKP, dakle, da je lišen slobode van krivičnopravnog konteksta, kao i da su sudovi u toku postupka utvrdili da se radi o nezakonitom lišavanju slobode. Ustavni sud ukazuje na svoju praksu iz predmeta broj AP 2666-06 (vidi, Odluka Ustavnog suda broj AP 2666-06 od 28. novembra 2008. godine, tač. 34. i 35, dostupna i na: www.ustavnisud.ba). Naime, u tom predmetu je apelant svoj tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog neosnovanog pritvora, jer je kasnijom odlukom suda bio oslobođen optužbe, zasnivao isključivo na domaćem zakonodavstu. Apelant je smatrao da, u smislu domaćeg zakonodavstva, ima pravo na obeštećenje zbog same činjenice da je kasnijom odlukom suda oslobođen optužbe. Međutim, utvrđivanje zakonitosti pritvora nije bilo predmet ni apelantovog tužbenog zahtjeva, ni predmet sudske ocjene.

30. Ustavni sud ukazuje na to da redovni sudovi ne mogu zanemariti činjenicu da se apelantov zahtjev treba tretirati kao zahtjev u smislu člana 5. stav 5. Evropske konvencije, koji garantira pravo na obeštećenje svakome ko je bio «žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama člana 5. Evropske konvencije». Osim toga, prema članu 5. stav 5. Evropske konvencije, država ima pozitivnu obavezu da svakome ko je žrtva proizvoljnog hapšenja ili pritvora plati naknadu, a ta obaveza je apsolutna i zavisi isključivo od zaključka o nezakonitosti pritvaranja. Dakle, kao prethodno pitanje koje se postavlja jeste utvrđivanje da li je pritvor zakonit. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su sudovi jasno utvrdili nezakonitost «pritvora», čime su apelantu stvorene mogućnosti, u skladu sa stavom 5. člana 5. Evropske konvencije i domaćim pravom, da traži da mu se naknadi šteta. Dalje, Ustavni sud ističe da ostaje sporno pitanje koji će se domaći zakon u konkretnom slučaju primijeniti radi realizacije apelantovog prava na naknadu.

31. S tim u vezi, Ustavni sud opet podsjeća da je u nadležnosti redovnih sudova da odluče koje će materijalnopravne propise primijeniti na konkretni slučaj. Ustavni sud primjećuje da je apelantu zahtjev odbijen zato što je Vrhovni sud ocijenio da je pravo da se traži naknada suspendirano članom 13. ZKP. Međutim, Ustavni sud ističe da su se redovni sudovi u toku postupka pozivali i na Zakon o obligacionim odnosima i na Zakon o utvrđivanju ratne štete. Dakle, ako je i „suspendiran“ jedan od osnova koji nije relevantan u konkretnom slučaju, jer se nije radilo o lišavanju slobode u smislu krivičnopravnih propisa, pravo na kompenzaciju još uvijek može i treba biti utvrđeno ukoliko postoje drugi relevantni propisi koji daju takvu mogućnost. 32. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da Zakon o obligacionim odnosima sadrži odredbe koje se odnose na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Međutim, u vezi sa apelantovim zahtjevom redovni sudovi u ovom dijelu uopće nisu razmatrali moguću primjenu ovog zakona u situaciji kakva postoji u konkretnom slučaju. Ustavni sud, dalje, primjećuje da ni Kantonalni ni Vrhovni sud nisu obrazložili zašto bi ovaj zakon bio „neprimjenljiv“ na konkretni slučaj. Dalje, Ustavni sud primjećuje da Zakon o utvrđivanju ratne štete predviđa, također, naknadu, između ostalog, za „štetu učinjenu [...] slobodi i drugim zaštićenim ličnim dobrima“. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da nema osnova za njegovu primjenu zbog toga što nije donesen poseban propis. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoju dosadašnju praksu prema kojoj posljedice nedostatka propisa koje treba da donese zakonodavna vlast u državi, a pogotovo kada zakon utvrđuje određeno pravo, ne mogu snositi građani (vidi, Odluka Ustavnog suda broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine, stav 41, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 70/07).

33. Dakle, Ustavni sud zapaža da pravo na naknadu za utvrđeni nezakoniti pritvor u konkretnom slučaju apelant nije mogao realizirati. Ustavni sud primjećuje da postoje pozitivni propisi koji reguliraju ovo pitanje, ali iz obrazloženja osporenih presuda, a pogotovo presude Vrhovnog suda, Ustavni sud ne može utvrditi zašto je sud našao osnov za primjenu ZKP, a ne nekog drugog odgovarajućeg zakona. Ustavni sud primjećuje da su razlozi koje su dati u presudama redovnih sudova paušalni i da nemaju jasno i uvjerljivo obrazloženje. Ustavni sud smatra da su sudovi propustili da uzmu u obzir sve relevantne zakonske propise iz kojih apelant može crpiti svoje pravo na obeštećenje zbog nezakonitog pritvaranja.

34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju propustom sudova da ispitaju sve osnove prema kojima bi apelantu bilo dosuđeno pravo na naknadu štete zbog nezakonitog lišavanja slobode predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije.

Ostali navodi 35. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje u vezi sa odbijanjem sudova da mu dosude naknadu materijalne štete, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio apelantov zahtjev da mu tužena isplati iznos za štetu nastalu na kući, kao i zbog uništenja stvari, pozivajući se na odredbe Zakona o obligacionim odnosima, jer apelant nije dokazao da je za štetu tužena odgovorna. Kantonalni sud, kao i Vrhovni sud potvrdili su dio prvostepene presude koji se odnosio na naknadu materijalne štete. Redovni sudovi su dali jasno obrazloženje svojih odluka, navodeći da apelant, kao tužilac na kojem je teret dokazivanja, nije uspio dokazati da mu je štetu počinila tužena, te da ne postoji osnov iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su u ovom dijelu osporenih odluka materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu . Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov navod u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dio presude koji se odnosi na naknadu materijalne štete. 36. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali i na kršenje prava na život, zabranu mučenja, dom, imovinu, zabranu diskriminacije i povrat izbjeglica. Ustavni sud primjećuje da ovi apelantovi navodi nisu obrazloženi u apelaciji, nisu potkrijepljeni konkretnim dokazima, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava paušalni, a bilo kakva procesna nepravilnost, eventualna proizvoljnost ili diskriminirajuća primjena zakona u vezi sa ovim navodima i povredama nisu očigledne. Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli ukazati na to da su navodi o kršenju ovih prava mogući i vjerovatni, te Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak 37. Ustavni sud zaključuje da su prekršeni član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 5. Evropske konvencije kada je u odlukama sudova zanemarena pozitivna obaveza države da pruži naknadu licima za koja je utvrđeno da su žrtve «nezakonitog lišavanja slobode», čime je apelant ostavljen bez mogućnosti kompenzacije za nezakonito i svojevoljno postupanje države i njenih organa u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti.

38. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3223/06 (G. N.) | Sudska praksa | Aktio