Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3307/08 (I. A.-H.)
Odluka donesena 28. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 7 uz EK (Proceduralne zaštitne mjere pri protjerivanju stranaca)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Azil
- Habeas corpus – postupak
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 35
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu · čl. 99
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3307/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica, David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 28. marta 2009. godine, u predmetu broj AP 3307/08, rješavajući apelaciju Imada Al-Husina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Imada Al-Husina podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. U-776/08 od 3. decembra 2008. godine, U-738/08 od 5. novembra 2008. godine i U-
695/08 od 10. oktobra 2008. godine u odnosu na član II/3.d), e) i f) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 8, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Imada Al-Husina podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. U-776/08 od 3. decembra 2008. godine, U-738/08 od 5. novembra 2008. godine i U-
695/08 od 10. oktobra 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, član 9. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i član 33. Konvencije koja se odnosi na status izbjeglica (1951) zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Imad Al-Husin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, i Udruženje «Vaša prava Bosne i Hercegovine» iz Sarajeva, podnio je 21. oktobra 2008. godine apelaciju, a 15. decembra 2008. godine dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-776/08 od 3. decembra 2008. godine, broj U-738/08 od 5. novembra 2008. godine i broj U-695/08 od 10. oktobra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio apelantovu deportaciju iz Bosne i Hercegovine, ukinuo Rješenje o stavljanju pod nadzor Ministarstva sigurnosti - Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.1 -07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008. godine, ukinuo Presudu Suda BiH broj U-695/08 od 10. oktobra 2008. godine, te zabranio stavljanje pod nadzor apelanta do okončanja postupaka povodom apelantovog zahtjeva za privremeni boravak i azil pred Sudom BiH i Ustavnim sudom“.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3307/07 od 28. oktobra 2008. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine - Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za poslove sa strancima), rješavajući po službenoj dužnosti, donijelo je Rješenje broj UP-1/19.4.1-07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008. godine kojim je odlučeno da se apelant stavlja pod nadzor s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH. Stavom dva navedenog rješenja odlučeno je da će se apelant staviti pod nadzor 6. oktobra 2008. godine u 13.30 sati, smještanjem u Ustanovu za prihvat stranaca Službe za poslove sa strancima – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar). Stavom tri je odlučeno da se mjera trajanja nadzora određuje za period od 6. oktobra 2008. godine do 5. novembra 2008. godine. Dalje, stavom četiri je odlučeno da će izvršenje rješenja o stavljanju apelanta pod nadzor provesti službena lica nadležne organizacione jedinice Službe za poslove sa strancima, a prema potrebi i druge organizacione jedinice Ministarstva ili policije, po zahtjevu Službe. Odlučeno je da će troškove boravka i smještaja stranog državljanina snositi imenovani ili BiH iz sredstava za posebne namjene Ministarstva sigurnosti, o čemu će Služba za poslove sa strancima donijeti posebno rješenje.
4. U obrazloženju ovog rješenja navedene su odluke kojima su okončani postupci vođeni povodom apelantovih tužbi pred Sudom BiH, i to: Rješenje Suda BiH broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine, kojim je odbačena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-2-07-07-2-69/07 od 27. jula 2008. godine, kojim je apelantu odbijen zahtjev za odobrenje privremenog boravka u BiH, Presuda Suda BiH broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH, Sektora za azil, broj UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine, kojom je odbijen apelantov zahtjev za azil, te Presuda Suda BiH broj Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje Rješenja Suda BiH broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine.
5. U obrazloženju je, također, navedeno da je Služba za poslove sa strancima 30. januara 2008. godine aktom Ureda zastupnika Vijeća ministara pred Evropskim sudom za ljudska prava Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice obaviještena da je Evropski sud za ljudska prava usvojio privremenu mjeru kojom se ukazuje na to da apelant ne treba biti protjeran iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH u predmetu povodom apelacije broj AP 1222/07, kao ni u periodu od sedam dana od dana obavještavanja apelanta o toj odluci.
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je ono doneseno u skladu sa ovlaštenjima iz člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08 ), kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor ako postoji osnovana sumnja da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međusobne odnose u BiH, ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH u vezi sa članom 118. stav 3. istog zakona. Odluka o troškovima postupka je zasnovana na odredbi člana 96. stav 4. istog zakona.
7. Protiv navedenog rješenja Službe za poslove sa strancima apelant je izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti BiH, u skladu sa odredbom člana 101. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. S obzirom na to da Ministarstvo sigurnosti BiH nije u roku propisanom odredbom člana 101. stav 3. istog zakona odlučilo o apelantovoj žalbi, apelant je, u smislu odredbe člana 101. stav 4. istog zakona, podnio tužbu za pokretanje upravnog spora pred Sudom BiH radi poništenja navedenog rješenja Službe za poslove sa strancima.
8. Sud BiH je Presudom broj U-695/08 od 10. oktobra 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu. U obrazloženju ove presude Sud, pozivajući se na odredbu člana 101. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, naveo je da je 10. oktobra 2008. godine saslušao apelanta u prisustvu njegovog opunomoćenika.
9. Ispitujući pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, u skladu sa odredbom člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02 i 88/07), Sud BiH je utvrdio da iz osporenog rješenja proizlazi da je apelant stavljen pod nadzor zato što je u postupku odobrenja privremenog boravka u BiH utvrđeno da je Rješenjem Suda BiH broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine apelantova tužba odbačena, a u pogledu zahtjeva za azil Presudom Suda BiH broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine tužba je odbijena. Također, Sud BiH je utvrdio da je u osporenom rješenju navedeno da je na osnovu dokumentacije priložene u spisima utvrđeno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, te da je zbog toga, primjenom odredbe člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, određena mjera stavljanja pod nadzor.
10. Sud je, također, utvrdio da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je apelantu konačno i pravosnažno oduzeto državljanstvo BiH, a da mu nije konačnom i pravosnažnom odlukom regulirano pitanje azila, niti mu je odobren boravak u BiH. Budući da apelant ima status stranca koji nezakonito boravi na teritoriji BiH i koji traži međunarodnu zaštitu, Sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za apelantov smještaj u Imigracioni centar. Također, Sud je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor, iznesen tokom postupka, da on ne predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu, miru i sigurnosti BiH, te da je suprotan podacima u spisu (izvještaji državnih agencija za provođenje zakona i sigurnosnih službi). Naime, Sud je ove podatke doveo u vezu sa iskazom samog apelanta kojeg je dao prilikom saslušanja pred tim sudom, pa je, pozivajući se na odredbu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, zaključio da je zaključak Službe za poslove sa strancima o apelantovoj potencijalnoj opasnosti za javni red i mir i sigurnost BiH ispravan. Sud BiH je, također, ukazao na to da doneseno rješenje o stavljanju pod nadzor s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, zbog prijetnji javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH, treba posmatrati i u vezi sa primjenom Protokola broj 7 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, prema mišljenju ovog suda, kretanje i boravak stranca može, u smislu navedenog protokola, biti ograničeno kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti.
11. Sud BiH je, također, ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi kojima ukazuje na to da nema neposredno saznanje o tome da državni organi za provođenje zakona i sigurnosne službe imaju podatke da on predstavlja opasnost za javni poredak, navodeći pri tome da obaveza da se apelant obavijesti o navedenom nije nijednim zakonom propisana. Isto tako, prema mišljenju Suda, od odlučne važnosti nije činjenica da protiv apelanta nije vođen krivični ili prekršajni postupak, ukazujući pri tome da ova činjenica može biti važna samo u postupku odobrenja boravka (član 63. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu). Prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena, u skladu sa navedenim zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja sigurnosti BiH provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine, u skladu sa odredbom člana 7. st. 3. i 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Na kraju, Sud BiH je ocijenio da nije prihvatljiv ni apelantov prigovor da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, ukazujući pri tome da je uplitanje javne vlasti, zbog zaštite nacionalnog interesa, nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, te da stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je rješenje o stavljanju apelanta pod nadzor pravilno i zakonito.
12. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je, također, naveo da je uzeo u obzir i ocijenio apelantovu tešku porodičnu situaciju (bolest supruge i njegovu brigu o maloljetnoj djeci), ali je utvrdio da ova činjenica ne može imati odlučnu važnost za donošenje drugačije odluke, kao ni činjenica da apelantova supruga nosi zar i da se ne kreće nigdje sama. S tim u vezi, Sud je konstatirao da je apelantova supruga državljanka BiH, pa je, pozivajući se na zakone države BiH, konkretno na Zakon o ravnopravnosti spolova, ukazao da je njime osigurana ravnopravnost spolova u svim sferama društva, citirajući u tom smislu određene članove navedenog zakona.
13. Sud je utvrdio da je neosnovan apelantov prigovor da je uručenje osporenog rješenja izvršeno protivno odredbama Zakona o upravnom postupku, pozivajući se pri tome na odredbu člana 100. stav
1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji je lex specialis. Sud je ukazao na to da je navedenim članom propisano da se strancu rješenje o stavljanju pod nadzor uručuje istovremeno sa izvršenjem rješenja, pa je utvrdio da je nadležna služba u konkretnom slučaju postupila u skladu sa navedenim članom. Ocjenjujući i ostale prigovore iznesene u tužbi, Sud BiH je utvrdio da oni nisu značajni za drugačije rješavanje ovog upravnog spora, te je, primjenom odredbe člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH, odlučio kao u dispozitivu rješenja.
14. Protiv navedene presude Suda BiH apelant je podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke, koji je Sud BiH Presudom broj Uvl-23/08 od 21. novembra 2008. godine odbio kao neosnovan. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je Apelaciono upravno vijeće prihvatilo kao zakonit i pravilan stav Vijeća za upravne sporove Suda BiH koji je iznesen u osporenoj presudi.
15. Služba za poslove sa strancima, rješavajući po službenoj dužnosti, donijela je Rješenje broj UP-1/19.4.1-07.3-12-2/08 od 29. oktobra 2008. godine kojim je apelantu produžen nadzor s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti BiH. Produženje nadzora određeno je za period od 6. novembra 2008. godine do 5. decembra 2008. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da se apelantov status nije izmijenio, da se nisu izmijenile okolnosti i razlozi koji bi utjecali na to da se izmijene kvalifikacije donesene u prvom rješenju o stavljanju pod nadzor, zbog čega apelant i dalje predstavlja potencijalnu opasnost za javni red i mir i sigurnost u BiH. Dalje je navedeno da bi neprodužavanje mjere stavljanja pod nadzor, u skladu sa članom 102. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, bilo suprotno odredbama člana 99. stav 2. istog zakona kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor ako postoji osnovana sumnja da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni red i mir ili sigurnost. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
16. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti BiH. S obzirom na to da nadležno ministarstvo nije u roku propisanom zakonom odlučilo o žalbi, apelant je, u skladu sa članom 101. stav 4. Zakona, pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH radi poništenja predmetnog rješenja. Presudom broj U-738/08 od 5. novembra 2008. godine Sud BiH je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu i zaključio da je rješenje o stavljanju pod nadzor pravilno i zakonito.
17. Služba za poslove sa strancima, rješavajući po službenoj dužnosti, donijela je Rješenje broj UP-1/19.4.1-07.3-12-3/08 od 28. novembra 2008. godine kojim je apelantu produžen nadzor s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti BiH. Produženje nadzora određeno je za period od 6. decembra 2008. godine do 5. januara 2009. godine. Razlozi za donošenje ovog rješenja koji su navedeni u obrazložnju su istovjetni razlozima navedenim u prijašnjem obrazloženju.
18. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti BiH. S obzirom na to da nadležno ministarstvo nije u roku propisanom zakonom odlučilo o žalbi, apelant je, u skladu sa članom 101. stav 4. Zakona, pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH radi poništenja predmetnog rješenja. Presudom broj U-776/08 od 3. decembra 2008. godine Sud BiH je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu i zaključio da je rješenje o stavljanju pod nadzor pravilno i zakonito.
19. U obrazloženju ove presude je navedeno da iz podataka u spisu, kao i navoda samog apelanta proizlazi da nisu nastale bitno izmijenjene okolnosti, te da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, tj. razlozi iz člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Apelantov prigovor da on više nije stranac koji ilegalno boravi na teritoriji BiH, jer je u postupku pred Ustavnim sudom BiH uvažena njegova apelacija, Sud je ocijenio kao neosnovan. Naime, Sud je zaključio da apelant navedenom odlukom Ustavnog suda nije stekao status stranca koji legalno boravi na teritoriji BiH, nego se i dalje smatra strancem koji nezakonito boravi u BiH, kako je to već obrazloženo u Presudi Suda BiH broj U-695/08 od 10. oktobra 2008. godine. Također je navedeno da, prema Odluci Ustavnog suda broj AP 1222/07 od 3. oktobra 2008. godine, apelant nema status tražioca azila, te i da ima status tražioca međunarodne zaštite u BiH, zbog toga nisu prestali razlozi da se apelant smjesti u Imigracioni centar, u smislu člana 98. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Apelantov prigovor da nije bilo razloga da mu se produži nadzor zato što ne predstavlja opasnost po javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ne može biti predmet ocjene u konkretnom postupku, jer su i tuženi i Sud BiH tu okolnost detaljno ocijenili i razmotrili odlučujući o stavljanju apelanta pod nadzor. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije, Sud BiH je zaključio da su ovi navodi neosnovani, jer je apelant stranac, pa pitanje kretanja i sigurnosti u stranoj zemlji ocjenjuje država. Naime, radi se o domenu javnog prava svake države i njenih organa, pa time što je apelantu produžen nadzor u postupku provedenom prema zakonu, nije povrijeđeno apelantovo pravo zagarantirano članom 5. Evropske konvencije.
20. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava zaštićena članom II/3.d), e),
f) i m) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, prava zaštićena čl. 5, 6, 8, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Također se žali da su povrijeđeni član 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i član 9. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, kao i član 33. Konvencije o statusu izbjeglica (1951). Analizirajući osporene presude, povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da ga je „upravna vlast proizvoljno stavila pod nadzor na osnovu nepostojećih dokaza“. Apelant smatra da je njegovo stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar početak njegove deportacije. Stoga, apelant ističe da je njegovim stavljanjem pod nadzor Ministarstvo sigurnosti direktno prekršilo Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 1222/07 od 3. oktobra 2008. godine, te da su samim tim ponovo prekršena njegova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
A. Dopustivost prima facie
A.1. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
22. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. U konkretnom slučaju apelant je lice kojem je ograničena sloboda kretanja stavljanjem pod nadzor na osnovu odluke suda i koje se poziva na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu tako da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca, koji mora biti usklađen i sa standardima Evropske konvencije.
24. Nesporno je da je apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor na osnovu odredaba člana 99.stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, jer je u postupku koji je vođen, na osnovu dokumentacije i evidencija nadležnih organa za provođenje zakona i operativnih saznanja sigurnosnih službi, utvrđeno da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, također, utvrdio da je apelantu konačno i pravosnažno oduzeto državljanstvo BiH, a da mu nije konačnom i pravosnažnom odlukom regulirano pitanje azila, niti mu je odobren boravak u BiH. Budući da apelant ima status stranca koji nezakonito boravi na teritoriji BiH i koji traži međunarodnu zaštitu, Sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti da se apelant smjesti u Imigracioni centar. Dakle, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca koji čeka odluku o svom prijemu, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije, kojim je propisano da niko ne smije biti lišen slobode osim prema postupku propisanom zakonom i u slučaju «zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica da bi se spriječio njihov neovlašteni ulazak u zemlju ili lica protiv kojeg su preduzete mjere protjerivanja (deportacije) ili izručenja (ekstradicije)». To znači da lišavanje apelanta slobode nije bilo proizvoljno, jer je lišen slobode na osnovu odredaba člana 99. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna apelantova proceduralna prava, uključujući i postupak habeas corpus iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer su rješenje o stavljanju pod nadzor, kao i rješenja o produženju nadzora bila predmet sudskog preispitivanja.
25. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije, te da je u tom dijelu njegova apelacija očigledno (prima facie) neosnovana. A.2. Pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske
26. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama o stavljanju pod nadzor i smještanjem u Imigracioni centar povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud primjećuje da je rezultat upućivanja apelanta u Imigracioni centar bilo miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Ustavni sud, dalje, smatra da je miješanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera.
27. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
A.3. Ostali navodi
28. U odnosu na dio apelacije koji se odnosi na povredu apelantovih ustavnih prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 13. i 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije posebno obrazložio kršenje ovih prava, ili je to učinio samo paušalno. U vezi s navodima apelacije u odnosu na spomenuta ustavna prava, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Također, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji i povredi prava na djelotvoran pravni lijek paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.
29. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud konstatira da je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar na osnovu zakonitih odluka, što je Ustavni sud već razmotrio u st. 22 - 24. ove odluke.
30. Konačno, u vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na povredu člana 1. Protokola broj 7, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu proizlazi, prije svega, da postupak apelantove deportacije nije ni pokrenut, već je pokrenut i proveden postupak izvršenja rješenja Službe za poslove sa strancima o stavljanju apelanta pod nadzor. Sama činjenica da je apelant stavljen pod nadzor ne znači da će se taj postupak okončati njegovom deportacijom, niti na bilo koji način prejudicira konačnu odluku u postupcima u kojima se odlučuje o njegovom pravu na boravak u Bosni i Hercegovini. Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji navode na zaključak da su apelantu uskraćena proceduralna prava iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za strance kojima se prijeti protjerivanjem. Prema tome, slijedi da u konkretnom slučaju apelant nije žrtva kršenja navedenog prava.
31. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. B.Dopustivost ratione materiae
32. Apelant se žali da su osporenim odlukama koje se odnose na njegovo stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ogleda u proizvoljnoj primjeni člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također se žali da su osporenim odlukama povrijeđena i njegova prava iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 9. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, kao i član 33. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine.
33. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja izričito zastupa stav da, općenito, pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak ni za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje nijedno takvo pravo. Prema tome, ni odluka kojom se dopušta ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavku broj 3325/67 X, Y, Z, V. i W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968)).
34. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva se kaže da «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem da odluče da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili mu to pravo treba da bude uskraćeno, ima diskrecionu, administrativnu prirodu i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije (vidi presudu V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
35. S obzirom na navedeno, slijedi da se stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar stranaca u okviru postupka o pravu na boravak o kojem još nije odlučeno, ili zbog nacionalne sigurnosti, ubraja u domen javnog prava svake zemlje. Iz toga proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
36. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 9. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, kao i člana 33. Konvencije o statusu izbjeglica, Ustavni sud ukazuje na to da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog su navedeni i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao na to da uživanje ovih prava nije garantirano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija» (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 1994/06 od 5. aprila 2007. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz spomenutih dodatnih sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima, nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
37. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić