Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-712/09 (D.D. «Autoservis» Donji Vakuf)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-712/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić i potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP-712/09 rješavajući zahtjev D.D. «Autoservis» Donji Vakuf za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev D.D. »Autoservis» Donji Vakufza donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. D.D. «Autoservis» Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adin Buljubašić advokat iz Zenice, podnio je, 9. marta 2009. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 001776 08 Gž od 21. januara 2009. godine i presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 001776 07 P od 14. decembra 2007. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Općinskog suda broj 46 0 P 001776 07 P od 14. decembra 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 001776 07 P od 14. decembra 2007. godine, poništena je odluka o prestanku ugovora o radu bez otkaznog roka broj 195/06 od 24. aprila 2006. godine, kojom je apelant otkazao ugovor o radu Abazu Omeroviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) te je obavezan apelant da tužitelju uspostavi radno pravni status sa danom 24. aprilom 2006. godine pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom naloženo je apelantu da tužitelju isplati iznos od 1.547,00 KM po osnovu neisplaćenih plaća sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu na ime neisplaćenih doprinosa za PIO/MIO za period od 1. januara 2002. godine do 24. aprila 2006. godine uplati iznos od 2.929,72 KM na račun DF PIO/MIO-Kantonalno administrativne služba Travnik, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.230,00 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude sud je istakao da je prihvatio stajalište apelanta da se radi o lakšim povredama radne obaveze ali da su navedene povrede takve da je za iste bilo potpuno neracionalno donošenje najteže disciplinske mjere-otkaza ugovora o radu, pri čemu je apelant morao omogućiti tužitelju da se izjasni o učinjenim povredama radne obaveze a to mu nije omogućio i da je apelant morao o otkazu ugovora o radu pribaviti mišljenje vijeća zaposlenika odnosno sindikata, ako vijeće nije formirano u skladu sa članom 82 Pravilnika o radu apelanta. Odluku o visini tužbenog zahtjeva sud je donio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke kojim je precizno utvrđeno potraživanje apelanta po osnovu neisplaćenih plaća te obaveza apelanta, koja se odnose na neuplaćene doprinose PIO/MIO za tužitelja.
4. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je presudom broj 46 0 P 001776 08 Gž od 21. januara 2009. godine, preinačio prvostepenu presudu u stavu I i III izreke tako što je utvrdio da je nezakonita Odluka o prestanku ugovora o radu bez otkaznog roka broj 195/06 od 24. aprila 2006. godine, te se obavezuje apelant da tužitelju uspostavi radno pravni status sa 24. aprilom 2006. godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelant se obavezuje da na ime uplate doprinosa za PIO/MIO za tužitelja za period od 1. aprila 2004. godine do 24. aprila 2006 godine uplati ukupan iznos od 2.630,62 KM u DF PIO/MIO Federacije BIH Mostar-Kantonalno administrativna služba Travnik. Sa viškom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev se odbija. U ostalom dijelu (stav II i IV izreke) žalba se odbija kao neosnovana i u tom dijelu je potvrđena prvostepena presuda.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepenu presudu preinačio u stavu I izreke jer je zahtjev tužitelja glasio da se utvrdi da je nezakonita sporna odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju a prvostepeni sud je prekoračio tužbeni zahtjev tako što je odlučio mimo postavljenog zahtjeva i poništio spornu odluku. Ovaj sud smatra ispravnom odluku prvostepenog suda kada je u smislu odredbi čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03) obavezao apelanta da tužitelju isplati neisplaćene plaće a žalbene navode apelanta koji se odnose na aktivnu legitimaciju tužitelja da putem suda traži uplatu doprinosa, smatra neosnovanim i poziva se na stav koji je Ustavni sud zauzeo po ovom pitanju u odluci AP-211/04 od 22. aprila 2005. godine. Na kraju taj sud je istakao da je uplata doprinosa novčano potraživanje iz radnog odnosa koje u smislu člana 106. Zakona o radu zastarijeva u roku od tri godine, a kako je tužba podnesena sudu 30. marta 2007. godine to je osnovan prigovor zastare za uplatu doprinosa do 1. aprila 2004. godine te je preinačio prvostepenu presudu u stavu III izreke.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je primjena prava bila očigledno proizvoljna. Apelant je istakao da tužitelj nije tražio svojim tužbenim zahtjevom da ga vrati na posao već je opredijelio svoj zahtjev tako što je tražio od suda da utvrdi da je odluka o prestanku ugovora o radu bez otkaznog roka nezakonita i da mu se uspostavi radno pravni status. Apelant je naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio procesni zakon jer je tužitelju dosudio nešto što on nije ni tražio odnosno obavezao ga je da uplati doprinose u DF PIO/MIO a tužitelj je tražio da se njemu isplate doprinosi. Iz navedenih razloga, te zato što bi izvršenjem predmetne presude nastupila šteta i na nezakonit način bi se umanjila njegova imovina jer bi, kako navodi, isplatio nešto što nije predmet tužbenog zahtjeva, apelant smatra da Ustavni sud treba usvojiti privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje pravosnažne prvostepene presude do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju apelant traži obustavu izvršenja Presude Općinskog suda broj 46 0 P 001776 07 P od 14. decembra 2007. godine do donošenja odluke o apelaciji jer bi, u suprotnom, nastupila šteta i na nezakonit način bi se umanjila njegova imovina. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na istim razlozima i činjenicama koje navodi kao razloge za usvajanje apelacije, ne obrazlažući posebno zašto smatra da Ustavni sud treba usvojiti zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. Osim toga, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP 464-04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne sudske odluke, nakon što su razlozi i činjenice na kojima je zasnovana ta odluka ispitani u postupku pred dvije sudske instance, mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
12. Na osnovu navedenog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić