Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-331/09 (N. S.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-331/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP-331/09, rješavajući zahtjev Nafije Selimović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Nafije Selimović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Nafija Selimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 6. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-001251 od 7. novembra 2008. godine. Apelantica je, 7. aprila 2009. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio obustavu prinudnog iseljenja apelantice iz stana u ulici Skendera Kulenovića broj 16 u Sarajevu, koje je zakazano za 24. april 2009. godine.

2. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-8056/07 od 30. oktobra 2007. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/V-23-104-P/02 od 7. septembra 2007. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem je potvrđeno da je Dragomir Jekić bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da Milenku Jekiću, kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Navedenim rješenjem apelantici je, kao korisniku predmetnog stana, utvrđen prestanak prava bespravnog korištenja i naloženo joj da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja napusti stan slobodan od ljudi i stavri, bez prava na alternativni smještaj.

3. Protiv drugostepenog rješenja Ministarstva apelantica je tužbom pokrenula upravni spor. Odlučujući u upravnom sporu, Kantonalni sud je donio presudu broj 009-0-U-07-001251 od 7. novembra 2008. godine, kojom je tužbu apelantice odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u upravnom postupku utvrđeno da je Milenko Jekić imao status člana porodičnog domaćinstva svoga oca, nosioca stanarskog prava, da je sa porodicom živio u predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, te da je stoga imao pravo da podnese zahtjev za povrat stana prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon). Također je utvrđeno da se apelantica ne smatra privremenim korisnikom jer je predmetni stan kupila na osnovu ugovora koji se smatra ništavim u smislu člana 16. u vezi sa članom 1. stav 1. Zakona. Kantonalni sud je također obrazložio da je u provedenom postupku utvrđeno da je predmetni stan bio devastiran i onesposobljen za stanovanje, pa se zahtjev Milenka Jekića kao korisnika stana, koji je podnesen 26. juna 2002. godine imao smatrati blagovremenim u smislu člana 5. st. 1. i 2, a u vezi člana 18. b stav 1. Zakona. Također, činjenica da je predmetni stan saniran i korišten od strane trećih lica, ne znači da je «izgubio status oštećenog i devastiranog stana u smislu člana 21 [Zakona]». Osim toga, ni činjenica da je apelantica upisana kao vlasnik predmetnog stana u knjigu položenih ugovora u Općinskom sudu Sarajevo, ne isključuje pravo korisnika stana na dan 30. aprila 1991. godine i člana porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava da traži povrat stana u smislu Zakona.

5. Zaključkom Uprave broj 23-04/V-23-104-P/02 od 31. marta 2009. godine utvrđeno je da je rješenje Uprave broj 23-04/V-23-104-P/02 od 7. septembra 2007. godine postalo izvršno 18. oktobra 2007. godine, pa je dozvoljeno izvršenje tako što će apelantica u roku od sedam dana od prijema Zaključka iseliti iz predmetnog stana. Uprava je dopisom od 3. aprila 2009. godine obavijestila apelanticu da će 24. aprila 2009. godine pristupiti iseljenju apelantice iz stana uz asistenciju policije.

6. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je postala vlasnik stana, odnosno da u provedenom postupku nije pravilno utvrđeno da predmetni stan nije bio devastiran i da je zahtjev za povrat stana bio neblagovremen. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je navela da bi njenom deložacijom iz predmetnog stana za nju nastale «nepopravljive okolnosti», ali ovaj navod nije obrazložila.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju, apelantica osporava presudu Kantonalnog suda kojom je odbijena njena tužba protiv rješenja kojim je utvrđen prestanak apelantičinog prava bespravnog korištenja predmetnog stana i naloženo joj napuštanje istog. Zahtjevom za donošenje privremene mjere apelantica traži da se privremenom mjerom spriječi njeno prinudno iseljenje iz predmetnog stana, odnosno izvršenje pravosnažne presude.

11. Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Međutim, apelantica, osim paušalnog navoda o «nepopravljivoj šteti», ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere.

12. Apelantica, naime, smatra da njeni navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Osim toga, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP-464-04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelantica, kao što je već rečeno, nije ponudila takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazao da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-331/09 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio