Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-555/09 (J. M. B.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 37
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu · čl. 110
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-555/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 15 aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 555/09, rješavajući zahtjev Jean Marc Bogmisa za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Jean Marc Bogmisa za donošenje privremene mjere.
Nalaže se nadležnim organima javne vlasti Bosne i Hercegovine da ne preduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja Jean Marc Bogmisa iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji podnesenoj protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine. Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Jean Marc Bogmis (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Kamerun, smješten u Imigracionom centru Istočno Sarajevo u Lukavici (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), kojeg zastupa udruženje za pružanje pravne pomoći „Vaša prava“ iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio njegovu deportaciju iz Bosne i Hercegovine u Republiku Kamerun do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
2. Rješenjem Službe za poslove sa strancima-Terenski centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.4.1-07.3-59/08 od 10. oktobra 2008. godine izrečena je mjera protjerivanja apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska u trajanju od dvije godine. Ovo rješenje je postalo pravosnažno i izvršno, jer apelant nije ulagao žalbu, te je isti stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar.
3. Apelant je, 21. oktobra 2008. godine, Sektoru za azil Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. U prostorijama Imigracionog centra, sa apelantom je 31. oktobra 2008. godine obavljen razgovor na njegovom maternjem francuskom jeziku uz prisustvo punomoćnika zaposlenog u Udruženju „Vaša prava“, kao i predstavnika UNHCR-a. U tom razgovoru apelant je izjavio da je državljanin afričke Republike Kamerun, da je rođen u glavnom gradu Yaounde, gdje je živio sa svojom porodicom. Apelant je pojasnio da je njegov otac, koji je umro devedesetih godina, bio istaknuti i priznati član opozicione političke partije Unije kamerunskih naroda (u daljnjem tekstu: UPC). Na pitanje zbog čega se odlučio napustiti Kamerun i potražiti međunarodnu zaštitu Bosne i Hercegovine, apelant je odgovorio da je Kamerun prvi put napustio 1997. godine kada je otišao u Meksiko, gdje je učestvovao na nogmetnom turniru. Istakao je da je napustio Kamerun da bi imao bolji život. U Bosnu i Hercegovinu, odnosno u Sarajevo, apelant je stigao 13. decembra 1999. godine na osnovu pozivnice njegovog prijatelja, koji je tada igrao za nogometni klub „Đerzelez“. Apelant je naveo da ranije, kada je odlazio iz svoje zemlje, nije imao problema, međutim zadnja dva puta kada je odlazio u Kamerun u periodu od šest mjeseci 2003. godine, naišao je na probleme. Objasnio je da su ovi problemi nastali nakon neuspješnih transfera nogometnih igrača iz Kameruna u Bosnu i Hercegovinu. Naime, kamerunski igrači koji nisu zaključili ugovore sa klubovima u BiH, potpisali su peticiju u kojoj su naveli da nisu radili u dobrim uslovima, da nisu imali dobre ugovore, da nisu imali šta da jedu, te su za sve to optužili apelanta, kao i da je on uzeo sav novac od transfera za sebe. Među potpisnicima navedene peticije, kako je dalje izjavio, nalazilo se i pet igrača koji su pripadali nogometnom klubu „Sporting“, čiji je vlasnik bio Emmanuel Bitjeki. Apelant je istakao da je Emmanuela Bitjekia jako iznerviralo to što njegovi igrači nisu uspjeli, te da je on «spreman ubiti ako mu se ne vrati njegov uloženi novac».
4. Apelant je također naveo da ga je prilikom njegovog drugog posjeta Kamerunu 2003. godine, gdje se zadržao dvije sedmice, Emmanuel Bitjeki, preko svoga brata, pukovnika Ngono Owona (u daljnjem tekstu: pukovnik), koji je radio u policiji, pokušao uhapsiti na aerodromu u Duali. Apelant je izjavio da je pukovnik poslao fax da nadležne vlasti na aerodromu zaustave apelanta zajedno sa igračima i ne dozvole mu povratak u Bosnu i Hercegovinu. Apelant je ipak uspio napustiti aerodrom, nakon što su neki roditelji igrača podmitili policajce na aerodromu. Na pitanje da li je Emmanuel Bitjeki pokušao da naudi apelantu tokom njegovog boravka od dvije sedmice u Kamerunu, apelant je odgovorio da ga nije mogao naći, jer je stalno mijenjao lokacije, te da je jedina prilika bio aerodrom. Apelant je naveo da, osim što je imao informacije da je u faxu stajalo da ga se uhapsi, on nije imao tačne informacije za šta bi bio optužen, te je naveo da se u Kamerunu na presudu čeka dvije godine, da uslovi u zatvorima nisu adekvatni i da se spava na kartonima. Upitan za šta misli da bi bio optužen, apelant je odgovorio „roditelji, policija, pukovnik“, te da bi mu «svako od njih imao nešto staviti na teret», kao i da ga je zvao pukovnik i rekao «da će pucati u njega i da mu niko ništa u Kamerunu neće moći». Upitan da li bi apelant lično odgovarao u Kamerunu po tamošnjim zakonima za posredovanje u prodaji igrača, apelant je odgovorio da to nije kažnjivo po zakonu.
5. Apelant je, također, naveo da je njegova majka, Christine Bogmis, bila uhapšena 2006. godine i zadržana dva dana u ćeliji gdje je policija tražila od nje da se apelant preda, nakon čega su je, bez ikakvog objašenjenja, pustili. Na upit da li je njegov sukob sa Emmanuelom Bitjeki lične prirode zbog problema sa igračima, apelant je odgovorio da jeste, ali da ulazi, također, u «politički okvir zbog njegovog oca». Upitan zašto nije podnio zahtjev za azil - međunarodnu zaštitu odmah 2003. godine, apelant je odgovorio da nikada ranije nije podnio zahtjev, jer je imao vizu koja je važila do 2005. godine. Nakon što mu je istekla viza, zahtjev nije podnio, jer je još uvijek tražio boravak, a do tada od njega nikad niko nije tražio da se vrati u Kamerun. U pogledu pripadnosti i članstvu nekoj od vjerskih i političkih organizacija, apelant je naveo da nije pripadnik niti jedne vjerske organizacije, te da «je njega samo zanimao nogomet», mada je bio član UPC-a gdje je, kao pomoćnik sekretara stranke, vodio zapisnike i pratio izbore od 1992. godine. Na upit da li su ga organi vlasti ikada fizički ili psihički zlostavljali, apelant je istakao da jesu, ali zbog poligamije njegovog oca, na način da mu je jednom prilikom policija prišla dok je hodao ulicom i počela ga udarati. Na kraju, apelant je u razgovoru istakao da se boji da će povratkom u Kamerun biti ubijen ili da će dugo biti u zavtoru, konkretno imenujući Emmanuela Bitjekia, pukovnika i roditelje igrača kao moguću prijetnju, te navodeći da u Kamerunu svaki dan neko bude ubijen i da, ukoliko nadležne vlasti Bosne i Hercegovine odbiju njegov zahtjev, one apelanta šalju u sigurnu smrt.
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-08/1-41-1-269-2/08 od 5. novembra 2008. godine odbijen je zahtjev apelanta za međunarodnu zaštitu i naloženo apelantu da napusti teritorij Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, na osnovu obavljenog razgovora sa apelantom 31. oktobra 2008. godine, te apelantovih navoda iz zahtjeva, Ministarstvo utvrdilo da se radi o neosnovanom zahtjevu shodno odredbi člana 110. stav 2. tačka c) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 36/08, u daljnjem tekstu: Zakon). Ovom odredbom je predviđeno da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbiti kao neosnovan ako se «zahtjev temelji na očitoj obmani ili zloupotrebi postupka radi sticanja međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini». U tom smislu, Ministarstvo je istaklo da se pod očitom obmanom i zloupotrebom u smislu odredbi člana 110. stav 3. tačka d) Zakona smatra i slučaj kada se zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi s ciljem odgode izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz Bosne i Hercegovine, a sam zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije.
7. Dalje, Ministarstvo je navelo da je u konkretnom slučaju apelant podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu nadležnom organu tek nakon što mu je pravosnažnim rješenjem Službe broj UP-
1/19.4.1-07.3-59/08 od 10. oktobra 2008. godine određeno protjerivanje sa teritorije Bosne i Hercegovine u periodu od dvije godine, te mjera stavljanja pod nadzor radi izvršenja rješenja o protjerivanju. S tim u vezi, Ministarstvo je konstatovalo da je zahtjev za međunarodnu zaštitu mogao biti podnesen znatno ranije, s obzirom da apelant boravi u Bosni i Hercegovini od 1999. godine, odnosno da je apelant zahtjev za međunarodnu zaštitu mogao podnijeti još 2003. godine kada se, kako je sam naveo, počeo suočavati sa problemima koje je opisao u razgovoru, odnosno 2005. godine, kada mu je isticala viza za boravak.
8. Apelant je kod Suda BiH, tužbom od 18. novembra 2008. godine, pokrenuo upravni spor radi poništenja navedenog rješenja Ministarstva, zbog pogrešne primjene odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je zatražio da Sud BiH donese presudu kojom bi se apelantu priznao status izbjeglice ili da se predmet vrati Ministarstvu na ponovni postupak, uz obavezu Ministarstva da kao tuženi donese novu, obrazloženu i na zakonu zasnovanu odluku. Apelant je, 29. decembra 2008. godine, dopunio tužbu u kojoj je obavijestio Sud BiH da je, u skladu sa novopribavljenim informacijama u vezi sa predmetom, apelant u Kamerunu optužen za homoseksualizam i da mu se zabranjuje ulazak i zadržavanje na teritoriji Kameruna, te kao dokaz tome dostavio Sudu BiH dopis Direkcije za nadzor teritorije Kameruna od 14. januara 2007. godine. Također, apelant je u dopuni tužbe naveo da je protiv njega, u međuvremenu, pokrenuta preliminarna istraga radi ilegalnih religijskih aktivnosti u Kamerunu, te dostavio u prilog tome dopis od 20. marta 2006. godine.
9. Sud BiH je donio presudu broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je konačnim i pravosnažnim rješenjem Službe od 10. oktobra 2008.godine apelantu određeno protjerivanje sa teritorije Bosne i Hercegovine, te da je apelant zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio 21. oktobra 2008. godine, nakon odluke o protjerivanju. Sud BiH je naveo da je, s obzirom na ove nesporne činjenice, Ministarstvo pravilno primijenilo odredbe člana 110. Zakona, kada je odbilo zahtjev apelanta za međunarodnu zaštitu. Sud BiH je dalje ukazao da se u apelantovom slučaju radilo o zahtjevu kojim je apelant očigledno pokušao zloupotrijebiti postupak i steći međunarodnu zaštitu Bosne i Herecgovine, zbog toga što je na osnovu odluke o protjerivanju bio dužan da napusti Bosnu i Hercegovinu. Sud BiH također naveo da kada nadležni organ utvrdi da postoje razlozi propisani članom 110. citiranog zakona, zahtjev za međunarodnu zaštitu će se odbiti kao neosnovan, a u tom slučaju nadležni organ nije ovlašten, a ni obavezan, da ispituje da li postoje uslovi propisani članom 105. citiranog zakona za sticanje statusa izbjeglice, niti da li postoje uslovi za supsidijarnu zaštitu, odnosno da li postoje uslovi propisani ovom odredbom za odobravanje međunarodne zaštite strancu.
10. Sud BiH je, dalje, naveo da je nejasno zašto apelant, nakon prestanka važenja vize 2005. godine, nije zatražio odobrenje boravka, nego je nezakonito boravio u Bosni i Hercegovini sve do donošenja rješenja o protjerivanju. Iz navedenih razloga, Sud BiH je utvrdio da apelant neosnovano u tužbi insistira na postojanju razloga za priznanje međunarodne zaštite i neosnovano navodi da je u postupku počinjena povreda pravila postupka, te da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno. Imajući u vidu naprijed navedeno, Sud BiH je zaključio da se osporeno rješenje temelji na pravilnoj primjeni Zakona, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja, te je primjenom odredbe člana 37. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 19/02 i 83/08) odlučio kao u dispozitivu osporene presude.
11. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Suda BiH broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine povrijeđena slijedeća prava: pravo da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i zabranu opšte diskriminacije iz Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 1. tač. a) i b) Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju, a u vezi sa članom 13. Evropske konvencije, da kao stranac koji boravi na teritoriji Bosne i Hercegovine ne može biti protjeran, osim na osnovu odluke donijete u skladu sa zakonom, kao i da ima pravo da iznese razloge protiv svog protjerivanja i da se njegov slučaj preispita. Apelant navodi da je osporena presuda Suda BiH nezakonita, te izražava strah po vlastiti život da bi povratkom u zemlju svog porijekla bio ubijen, a u najboljem slučaju bio zatvoren i izložen nehumanom tretmanu i mučenju. U prilog svojim navodima, apelant se pozvao i na izvještaje o Kamerunu koje su objavile vladine i nevladine međunarodne organizacije kao što su UNHCR, Amnesty International, Podsekretarijat za demokratiju i inostrane poslove Vlade Sjedinjenih američkih država i European country of origin information network (ECOI) , navodeći da isti potkrjepljuju njegove navode iz apelacije u pogledu stanja koje vlada u policiji, sudstvu i zatvorima u Kemerunu i opasnosti koja mu prijeti po njegov vlastiti život i njegovu ličnu sigurnost, u slučaju njegovog protjerivanja, a na koje je apelant upozoravao tokom postupka pred upravnim i sudskim organima Bosne i Hercegovine. Apelant je, također, istakao da raspolaže nezvaničnim informacijama da visokopozicionirani kamerunski zvaničnici šire glasine da je apelant postao novi vođa plemena Bassa, te da je kao takav iz Bosne i Hercegovine sklopio savez sa organizacijom Naroda južnog Kameruna (SCAPO) kako bi destabilizovao kamerunsku vladu. Pored opasnosnosti na koju apelant ukazuje po vlastiti život i sigurnost, on navodi da mu u postupku pred Sudom BiH nije bilo omogućeno da se izjasni o svojim navodima, niti mu je bilo omogućeno da se izjasni po pitanjima kojima se Sud BiH rukovodio prilikom donošenja sporne presude, odlučujući o tužbi apelanta. Apelant ističe da se Sud BiH nije suštinski bavio njegovim navodima i tvrdnjama, niti ih je razmatrao, već da je svoju odluku zasnovao isključivo na činjenici da je apelant zahtjev za međunarodnu zaštitu mogao podnijeti znatno ranije, što je po mišljenju apelanta dovelo da kršenja kako ustavnih, tako i prava zagarantovanih Evropskom konvencijom.
12. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je pobijanom odlukom pravosnažno okončan upravni postupak po njegovom zahtjevu za priznanje međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini, u kojem je određeno dobrovoljno napuštanje Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da postoji opasnost od njegovog izgona iz Bosne i Hercegovine, pa je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se zabranjuje deportacija apelanta iz Bosne i Hercegovine u zemlju porijekla gdje mu prijeti opasnost od mučenja i drugog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 3. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 3. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudija može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev stranke, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana.
14. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.
15. Kao osnov za donošenje privremene mjere apelant navodi činjenicu da je presudom Suda BiH, broj U-766/08 od 6. januara 2009. godine, okončan postupak po njegovom zahtjevu za priznanje međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini. S obzirom da mu je u ovom postupku utvrđena obaveza da u roku od 15 dana od dana dostavljanja konačnog upravnog akta dobrovoljno napusti teritoriju Bosne i Hercegovine, apelant smatra da već postoji opasnost da će biti prisilno udaljen sa tertorije Bosne i Hercegovine. Pored toga rješenje o protjerivanju apelanta iz Bosne i Hercegovine broj UP-
1/19.4.1-07.3-59/08 od 10. oktobra 2008. godine, postalo je pravosnažno i izvršno.
16. Ustavni sud zapaža da je već prije donošenja osporene presude, protiv apelanta doneseno pravosnažno rješenje o protjerivanju iz Bosne i Hercegovine, zbog čega je i smješten u Imigracioni centar. Također, Ustavni sud zapaža da Sud BiH u osporenoj odluci nije uopće razmotrio navode apelanta da bi njegovo protjerivanje iz Bosne i Hercegovine u zemlju porijekla bilo u suprotnosti sa pravom zagarantiranim članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelacija pokreće ozbiljno pitanje da li bi apelant, prisilnim protjerivanjem iz Bosne i Hercegovine, bio izložen realnom riziku da će biti podvrgnut torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju u značenju člana 3. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je ovo važno pitanje ostalo otvoreno. U takvoj situaciji, u ovom trenutku Ustavni sud ne može dati odgovor na to pitanje prije donošenja odluke o apelaciji, a smatra da bi prisilno udaljenje apelanta, prije utvrđivanja ove važne činjenice, moglo uzrokovati nenadoknadive štetne posljedice. Dakle, rukovodeći se činjenicom da odluka povodom apelantovog zahtjeva za međunarodnu zaštitu i odluka o protjerivanju može imati štetne implikacije na apelantova prava zagarantirana članom 3. Evropske konvencije, Ustavni sud je odlučio da donese privremenu mjeru kao u izreci ovog rješenja.
17. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud ne odluči drugačije.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić