Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2406/06 (S. L. i malodobni A. L.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 250
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-2406/06
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2406/06, rješavajući apelaciju S.L. i A.L. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S.L. i A.L.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 429/05 od 11. maja 2006. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. L. i malodobni A. L. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 12. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-429/05 od 11. maja 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federacije Bosne Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 25. decembra 2006. godine, 27 novembra 2006. godine i 4. novembra 2008. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 10. januara 2007. godine, a drugotužena nije dostavila odgovor.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 4. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj P-649/97 od 9. oktobra 2003. godine utvrđeno je da je drugotužena dužna apelantu A. L. isplatiti na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 64.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U odnosu na apelanta S. L. utvrđeno je da je drugotužena dužna isplatiti mu na ime materijalne štete iznos od 626,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te mu nadoknaditi nematerijalnu štetu u iznosu od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također je utvrđeno da je drugotužena dužna nadoknaditi apelantima troškove parničnog postupka u iznosu od 12.421,00 KM sa zateznim kamata. Tužbeni zahtjev apelanata iznad dosuđenog iznosa je odbijen. Pored toga, usvojen je prigovor nedostatka pasivne legitimacije Grada Mostara-Općine Stari Grad Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužena), te je odbijen zahtjev apelanata da im prvotužena sa drugotuženom solidarno naknadi štetu.
7. Općinski sud je, na temelju provedenih dokaza, utvrdio da je 31. marta 1996. godine u blizini Hotela «Ruža» u Mostaru, zbog toga što je malodobni M.B. aktivirao eksplozivno tijelo – tromblon – kao slučajni prolaznik smrtno stradala E. L., majka i supruga apelanata, a da je malodobni A. L. pretrpio tjelesne povrede. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je izveo zaključak da je tromblonska mina opasna stvar zaostala u ratu iza Armije BiH i da je njeno vlasništvo, te da drugotužena odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti bez obzira na krivnju (član 154. stav 2. i 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, Općinski sud je, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, istakao da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju, tj. po principu objektivne odgovornosti. Također se smatra da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti, potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, te da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac. U odnosu na konkretni slučaj, Općinski sud je utvrdio da je drugotuženi imalac opasne stvari u smislu Zakona o obligacionim odnosima, te da je odgovoran za štetu nastalu upotrebom te stvari. U vezi sa iznosima naknade koji su dosuđeni apelantima, Općinski sud je obrazložio da su oni utvrđeni nakon provedenog medicinskog vještačenja i prema slobodnoj ocjeni suda, kao i da je uzeto u obzir da su apelanti ostali bez majke odnosno supruge, da je i sam apelant A. L. zadobio teške povrede, te da dosuđeni iznosi predstavljaju pravičnu naknadu za pretrpljenu štetu.
8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-280/04 od 14. oktobra 2004. godine žalbu apelanata protiv prvostepene presude djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je smanjio dosuđene iznose naknade nematerijalne štete apelantu A.L. i u dijelu dosuđene zakonske zatezne kamate, tako da je na dosuđene novčane iznose naknade nematerijalne štete dosudio zakonsku zateznu kamatu počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, umjesto od dana presuđenja, a srazmjerno su smanjeni i troškovi postupka. U ostalom dijelu žalbe su odbijene i potvrđena je prvostepena presuda.
9. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ocijenio da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 154. stav 2. u vezi sa čl. 173. i 174. stav 1. ZOO kada je utvrdio da je drugotužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari i zaključio da su apelanti svoj tužbeni zahtjev mogli upraviti prema drugotuženoj. Kantonalni sud dalje navodi da je tromblonska mina koju je pronašao i aktivirao dječak M.B. i kojom je nanesena nematerijalna šteta apelantima opasna stvar, a za štetu nastalu upotrebom opasne stvari odgovara njen vlasnik po principu objektivne odgovornosti bez obzira na krivnju (čl. 154. stav 2. i 174. stav 1. ZOO). Kantonalni sud smatra da dokazi provedeni u postupku pred prvostepenim sudom nedvojbeno potvrđuju da je drugotužena vlasnik opasne stvari, nađene neeksplodirane tromblonske mine. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je aktom Komande Korpusa Armije FBiH od 13. aprila 1994. godine komandant IV. korpusa naredio da se angažuje Pionirsko odjeljenje Inžinjerijskog voda 41. SMTB da, uz pratnju Unprofora, izvrši deminiranje i skidanje mina na lokalitetu na kojem se nalazi i Hotel «Ruža» u Mostaru, gdje je pronađena neeksplodirana mina. Također, po ocjeni Kantonalnog suda, podnesak drugotužene od 6. juna 2001. godine potvrđuje da je Vojska Federacije BiH, nakon prikupljanja minsko-eksplozivnih sredstava, vršila njihovo uništavanje, upravo kao njihov vlasnik, kao i da je neeksplodirana mina ostala na tom lokalitetu nakon čišćenja tog terena. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u pogledu naknade za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i naruženost previsoko dosudio iznose naknade, tj. iznad realno utvrđenih parametara i kriterija postojeće sudske prakse, te da je pogrešno dosudio i zakonsku zateznu kamatu na utvrđene iznose naknade za nematerijalnu štetu počevši od dana presuđenja, jer je zaključkom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 9. aprila 2003. godine utvrđeno da se zakonska zatezna kamata na novčanu naknadu nematerijalne štete dosuđuje od dana podnošenja tužbe.
10. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-429/05 od 11. maja 2006. godine uvažio reviziju drugotuženog izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-280/04 od 14. oktobra 2004. godine, te preinačio nižestepene presude u dosuđenom dijelu tako da je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da su prvostepeni i drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su izveli zaključak da se odgovornost drugotuženog ocjenjuje primjenom općih načela iz ZOO i kada su djelimično usvojili tužbeni zahtjev. Suprotno tome, Vrhovni sud je našao da odgovornost tužene Federacije Bosne i Hercegovine za štetu koju apelanti potražuju od tuženih, a koja je nastala 31. marta 1996. godine aktiviranjem iz rata zaostalog i nađenog tromblona, ne može postojati nezavisno od toga da li je tromblon zaostao iza vlastite ili tuđe vojske, već da je odlučujuće to da je mina zaostala iz rata, te da je to «sredstvo koje je u uzročnoj vezi sa neprijateljstvima i ratnim operacijama koje su se vodile u Mostaru». Zbog toga je Vrhovni sud smatrao da se, u konkretnom slučaju, radi o ratnoj šteti u smislu čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, budući da se desio u periodu neposredne ratne opasnosti koja je ukinuta 25. decembra 1996. godine.
11. Vrhovni sud je također ukazao da je «činjenica da osiguranje obeštećenja licima za pretrpljene ratne štete naša država nije ustanovila, kao ni entitet FBiH», te da je Zakonom o utvrđivanju ratne štete «dato samo pojmovno određenje iste i uređeno pitanje propisa za koji su nadležni organi uprave». Vrhovni sud je naveo da «bez posebnih propisa u toj materiji odgovornost entiteta FBiH za ovu vrstu štete ne proizlazi iz općih načela građanskog prava», zbog čega nije bilo uporišta za primjenu ZOO kao općeg propisa. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je zahtjev apelanata za obeštećenje pretrpljene ratne štete preuranjen.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u stavu Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ZOO u pogledu odgovornosti za štetu, nego da je trebalo primijeniti Zakon o utvrđivanju ratne štete, koji samo pojmovno određuje ratnu štetu, i prema mišljenju apelanata ne omogućuje da lica koja su pretrpjela ratnu štetu ostvare pravo na obeštećenje. Apelanti također navode da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu, jer u slučaju i da se prihvati navedeni stav Vrhovnog suda, oni ne mogu trpjeti štetne posljedice zbog nedonošenja propisa koji regulišu naknadu ratne štete od države, odnosno entiteta.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije naveo da u svemu ostaje kod navoda datih u obrazloženju svoje odluke.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) «Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. […]»
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) «Član 154.
[…] (2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu[…] Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Član 174.
(1) za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima na raspolaganju, odnosno kome je stvar data na privremeno korištenje.»
16. Uredba sa zakonskom snagom o utvrđivanju ratne štete („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 24/92 i 13/94) «Član 1.
U cilju utvrđivanja ratne štete nastale: Republici Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Republika) njenim državljanima pravnim licima koja imaju njenu pripadnost i svim drugim licima u čije ime Republika ima pravo da djeluje, te u cilju ostvarivanja naknade ratnih šteta prouzrokovanih ili povezanih sa neprijateljstvima i ratnim operacijama koje se vode protiv Republike računajući od 30. maja 1991. godine, osnivaju se i određuje djelatnost Državne komisije za ratne štete Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Državna komisija), Vladine komisije za popis i procjenu ratne štete (u daljnjem tekstu: Vladina komisija), gradske, općinskih i posebnih komisija za popis i procjenu ratne štete.
Član 2.
Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se imovinska i neimovinska, posredna i neposredna šteta, a naročito:
1.šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi i časti i drugim pravno zaštićenim ličnim dobrima;
[…] Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala u vrijeme navedeno u članu 1. ove uredbe.
[…] Član 13.
Ministar obnove donijet će uputstvo i propisati potrebne obrasce za primjenu ove uredbe.»
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-429/05 od 11. maja 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. juna 2006. godine a apelacija je podnesena 12. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelanti osporavaju navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)»
23. Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivano o tužbenom zahtjevu apelanata usmjerenom na naknadu štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud, također, zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u cijelosti odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku pred Vrhovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»
25. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u revizionom postupku, suprotno odlukama redovnih sudova koji su utvrdili da odgovornost drugotužene proizlazi iz odredbi člana 154. stav 2. i čl. 173. i 174. ZOO, zaključio da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo i izveli zaključak da odgovornost drugotužene ne proizlazi iz odredaba ZOO kao općeg propisa. Po ocjeni Vrhovnog suda odgovornost drugotužene se samo mogla podvesti pod «posrednu ratnu štetu» u smislu čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, budući da se štetni događaj desio u periodu neposredne ratne opasnosti koja je ukinuta 25. decembra 1996. godine.
26. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj Uredbi dato samo pojmovno određenje ratne štete i uređeno pitanje propisa za koje su nadležni organi uprave, kako je to zaključio i Vrhovni sud, uz naznaku da navedeni pravni propis, bez obzira na činjenicu što je na pravnoj snazi, nije primjenljiv bez posebnih propisa u toj materiji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je javna vlast propustila da ispuni svoju obavezu, već je ovakvo nedjelovanje javnih vlasti protumačio na apelantovu štetu. Pošavši od takvog tumačenja, Vrhovni sud je u osporenoj odluci zaključio da je apelantov zahtjev preuranjen zato što se radi o «posrednoj ratnoj šteti» u smislu navedene Uredbe, koju su prouzrokovali «neprijatelji, ilegalne skupine, legalna tijela Republike, kao i saveznici navedenih skupina i tijela». Međutim, iz obrazloženja ovakvog stava se ne može vidjeti da li je i na koji način Vrhovni sud cijenio činjenicu da je nesporno utvrđeno da je apelantova supruga poginula a sin ranjen od posljedica eksplozije neeksplodirane mine koja je preostala nakon što je tužena očistila teren na kojem je došlo do nesreće. U takvoj situaciji, Ustavni sud smatra da je pozivanje na propise o ratnoj šteti proizvoljno, te da Vrhovni sud nije na zadovoljavajući način obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti ZOO za odlučivanje o naknadi nematerijalne štete apelantu. Također, Vrhovni sud je do ovakvog zaključka došao tako što je zaključio da je «odlučujuće to da je mina zaostala iz rata», te da je to «sredstvo koje je u uzročnoj vezi sa neprijateljstvima i ratnim operacijama koje su se vodile u Mostaru». Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zanemario u cijelosti da su sudovi nesporno utvrdili da je tužena preuzela kontrolu nad tim terenom, očistila ga i uništila pronađena eksplozivna sredstva. Također, nesporno je utvrđeno da je mina od koje su stradali apelantovi supruga i sin ostala nakon što je tužena čistila teren. Ustavni sud zapaža da se iz osporene odluke Vrhovnog suda ne vidi da li je i kako ovo uzeto u obzir kod odlučivanja o tome koji je propis potrebno primijeniti, zbog čega Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda u ovom dijelu ne zadovoljava kriterije pravičnosti postupka iz člana 6. Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo na apelantovu štetu, te da je stoga povrijeđeno apelanatovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti navode apelanata o povredi njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje sudske odluke nije dovoljno jasno i argumentovano, naročito kada je to obrazloženje direktna posljedica proizvoljnosti u primjeni materijalnopravnih propisa što je imalo utjecaja na pravo apelanata na pravično suđenje.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić