Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-267/07 (G. S.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-267/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine u predmetu broj AP 267/07, rješavajući apelaciju Gorana Stojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Stojića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž. 644/04 od 20. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Stojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 4. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. marta, 18. jula i 29. novembra 2007. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1121/05 od 27. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju u dijelu u kojem je osporavao Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1245/03 od 1. decembra 2004. godine, kojom je pravosnažno odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Filipa Višnjića broj 30/III, stan broj 41 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Odbacio je kao preuranjenu apelantovu apelaciju (dopune apelacije koje su podnesene 29. jula i 1. augusta) u dijelu u kojem je osporavao Presudu Okružnog suda broj Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine, donesenu u postupku utvrđivanja nosioca stanarskog prava na spornom stanu, zbog toga što je protiv te presude apelant izjavio reviziju o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženih Vlade Republike Srpske i Republičke uprave carina, uz učešće M.N. (trenutnog korisnika –zakupca stana) kao umješača na strani tuženih, radi utvrđenja nosioca stanarskog prava na spornom stanu.

5. Osnovni sud je Presudom broj P-252/04 od 5. oktobra 2004. godine udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, te utvrdio da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te su tuženi obavezani da apelantu na ime troškova parničnog postupka solidarno naknade iznos od 1.506,25 KM. Sud je utvrdio da je apelantov otac, koji je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, umro 15. juna 1995. godine, a apelantova majka je umrla 3. juna 1996. godine, da je apelantu dodijeljena garsonijera u ulici JNA broj 19 za koju je sa SIZ-om stambeno-komunalnih djelatnosti zaključio ugovor o korištenju stana 18. januara 1990. godine, da je apelant garsonijeru kao službeni stan vratio davaocu na raspolaganje 1. augusta 1990. godine, da je presudom istog suda broj P-183/2001 od 9. maja 2001. godine, koja je postala pravomoćna istog dana, utvrđeno da je ništav ugovor o korištenju stana u ulici JNA broj 19. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je nesporno da je apelantu 1995. godine dodijeljen stan u ulici Stefana Prvovenčanog broj 25/4, ali da je taj stan apelant vratio budući da se radi o napuštenoj imovini, te da je apelantov zahtjev za povrat spornog stana odbijen kao neosnovan. Sud je utvrdio da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca, da je garsonijeru koju je dobio povremeno koristio da u njoj prespava, da ju je vratio vlasniku početkom augusta 1990. godine zbog odlaska da igra rukomet u Portugalu i Srbiji, te da time apelant nije izgubio svojstvo člana porodičnog domaćinstva svojih roditelja, kao ni okolnošću da mu je dodijeljen stan u ul. Stefana Prvovenčanog broj 25/4, u koji su se preselile njegova supruga i kćerka, jer na njemu kao napuštenoj imovini nije mogao steći stanarsko pravo.

6. Odlučujući o žalbi tuženih i umješača Okružni sud je donio Presudu broj Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine, kojom je žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, te obavezao apelanta da tuženim i umješaču naknadi troškove postupka s tim što je umješačev višak tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav žalbe odbijen. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da je apelant garsonijeru u ulici JNA broj 19 vratio kao službeni stan, zanemarujući da iz rješenja o dodjeli garsonijere proizlazi da je apelant garsonijeru dobio na neograničeno korištenje i da je na osnovu rješenja zaključio ugovor o korištenju stana, te da nigdje nije navedeno da se radi o «službenom stanu». Okružni sud je, dalje, naveo da provedeni dokazi upućuju na drugačiji zaključak od onog koji je izveo Općinski sud, odnosno da je apelant, dok su mu roditelji bili živi, dobio dva stana na korištenje, te da je time prestao biti član domaćinstva na spornom stanu, da je oba stana dobio na neograničeno korištenje, da je napustio domaćinstvo svojih roditelja i zasnovao svoje domaćinstvo, da je, bez obzira na okolnost da se apelant vraćao u predmetni stan i u njemu boravio i pomagao roditeljima, bolesnom ocu, a poslije njegove smrti i majci, njegova volja bila ranije iskazana napuštanjem predmetnog stana u trenutku kada je dobio garsonijeru, koju je koristio ili imao na raspolaganju do 1995. godine, odnosno do momenta dodjele drugog stana na korištenje. Sud je konstatirao i da je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u upravnom postupku odbijen, te da je presudom Vrhovnog suda odbijena apelantova tužba u upravnom sporu uz zaključak da apelant nije, u smislu člana 6. a u vezi sa članom 21. Zakona o stambenim odnosima, bio član porodičnog domaćinstva svojih roditelja, što je zaključio i Okružni sud.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-508/05 od 10. oktobra 2006. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž. 644/04 od 20. maja 2005. godine, budući da nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 237. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) za dopustivost revizije.

8. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja, te iznosi tok upravnog postupka vezan za povrat spornog stana okončan Presudom Vrhovnog suda broj U-1245/03 od 1. decembra 2004. godine. U dopuni apelacije apelant iznosi činjenice i dostavlja dokaze vezane za njegov zahtjev za povrat u posjed stana-garsonijere u Doboju u ul. Cara Dušana br. 19 (ranije ulica JNA 19). Konačno, apelant tvrdi da je živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima u spornom stanu, te da je pogrešan zaključak Okružnog suda da je napustio svoje roditelje nakon dobivanja garsonijere, odnosno dobivanja stana u ulici Stefana Prvovenčanog 25/16.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» . Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom broj AP 1121/05 od 27. juna 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju u dijelu u kojem je apelant osporavao Presudu Okružnog suda broj Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantove revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-508/05 od 10. oktobra 2006. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda apelantu uručena 2. juna 2005. godine, a dopune apelacije u kojoj je apelant osporio i Presudu Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine, podnesene 29. jula i 1. augusta 2005. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

11. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelacioni navodi u suštini se odnose na to da je navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud podsjeća da je u ovom parničnom postupku Osnovni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, nalazeći da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svojih roditelja u spornom stanu. Suprotno zaključcima Osnovnog suda, Okružni sud je utvrdio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva u spornom stanu, u smislu člana 6. a u vezi sa članom 21. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom na utvrđene činjenice koje se odnose na njegovo raspolaganje sa još dva stana, napuštanje domaćinstva svojih roditelja i zasnivanje svog domaćinstva, bez obzira na okolnosti pomaganja svojih roditelja dok su bili živi. Za Okružni sud je bila ključna činjenica iskazane volje napuštanja spornog stana u trenutku kada je dobio na raspolaganje garsonijeru, a kasnije i drugi stana na korištenje. U kontekstu prethodnog, budući da je Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Dalje, apelant ukazuje na povredu prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim Ustavni suda zapaža da je prilikom odlučivanja o apelantovoj apelaciji u predmetu AP 1121/05 od 27. juna 2006. godine zaključio da je, u trenutku dobrovoljnog napuštanja spornog stana zbog preseljenja u stan u ulici JNA broj 19, stan u ulici Filipa Višnjića br. 30 prestao biti apelantov dom, kao i da apelant nije u vrijeme smrti svoga oca, nosioca stanarskog prava, odnosno majke kao sunosioca stanarskog prava, bio član njihovog porodičnog domaćinstva. S obzirom da su činjenice ovog predmeta, kao i pravni aspekti, u suštini identični sa pitanjima koja je Ustavni sud već raspravio (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 87/06), Ustavni sud se u cijelosti poziva na razloge te odluke te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju također očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-267/07 (G. S.) | Sudska praksa | Aktio