Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-52/07 (Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-52/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine u predmetu broj AP 52/07, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-08/06 od 6. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine, podnijela je 3. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-08/06 od 6. novembra 2006. godine.
2. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj P-157/05 od 20. oktobra 2005. godine apelant je obavezan da tužiteljima Arifu Smajkiću, Veliji Sabljiću, Rankici Bahtijarević, Ređepu Aliću, Hamijeti Čengić i Murisu Krupiću (u daljnjem tekstu: tužitelji) isplati, po osnovu rada u Zavodu za zdravstvenu zaštitu BiH (u daljnjem tekstu: Zavod) u periodu od 1. marta 2002. godine do 31. jula 2005. godine, a za šestotužitelja do 31. decembra 2003. godine, na ime neisplaćenih plaća, te naknadu za topli obrok i prevoz, u iznosima navedenim u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate. Apelant je obavezan da tužiteljima nadoknadi troškove spora, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da se suština spora među strankama svodi na to da li je Zavod, u periodu za koji se traži isplata plaća i drugih naknada, bio dio institucija BiH kao države, te da li je slijedom toga apelant bio dužan da tužiteljima kao radnicima svog organa obezbijedi plaću i druge naknade. Sud BiH je naveo da je Aneksom 2. tačka 4. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđen kontinuitet postojanja zatečenih organa i institucija vlasti u BiH sve do njihovog ukidanja ili uspostavljanja novih, a apelant nije osporavao da je Zavod bio organ bivše RBiH. Dalje je istakao da je članom 29. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ministarstvima) propisano da poimence nabrojani organi uprave, među kojim je i Zavod, uspostavljeni prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine, prestaju sa radom a njihovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo vanjskih poslova u skladu sa čl. 8. i 15. navedenog zakona, te da je Vijeće ministara u saradnji sa Agencijom za državnu službu obavezano da u roku od 90 dana donese odluku o statusu opreme, inventara i drugih sredstava za rad, arhive i dokumentacije, službenih prostorija i zaposlenih u organima uprave uspostavljenim prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine. Iz provedenih dokaza Sud BiH je nespornim utvrdio da je Zavod tretiran kao institucija BiH. Dalje je navedeno da Vijeće ministara nije u ostavljenom roku donijelo odluku iz člana 29. Zakona o ministarstvima o statusu zaposlenih, te da to, i pored zakonske obaveze i izričitog naloga Odbora državne službe za žalbe, nije učinilo ni do donošenja odluke prvostepenog suda. Imajući u vidu da tužiteljima nije dat otkaz niti su raspoređeni na druge poslove, kao i da su po utvrđenju suda tužitelji redovno dolazili na posao, prvostepeni sud je zaključio da je apelant odgovoran za propuste svog organa i posljedice koje su tim prouzrokovane, da je bio obavezan da tužiteljima obezbijedi isplatu plaća, toplog obroka i naknade za prevoz u periodu koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom, a prema važećim odlukama Vijeća ministara. Iz navedenih razloga, a imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, sud je u cijelosti udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja.
4. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH djelimično je uvažena apelantova žalba, te preinačena presuda prvostepenog vijeća tako da je djelimično udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu plaća, toplog obroka i naknade za prevoz za period od 1. marta 2002. godine do 15. marta 2003. godine, a višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog (dakle za period od 15. marta 2003. godine do 31. jula 2005. godine, a za šestotužitelja do 31. decembra 2003. godine) je odbijen, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeno vijeće na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenilo materijalno pravo, budući da je članom 29. Zakona o ministarstvima propisano da organi uprave uspostavljeni prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine, navedeni u tom članu, prestaju da rade. Sud je zaključio da prema citiranoj odredbi tužiteljima radni odnos prestaje po sili zakona stupanjem na snagu Zakona o ministarstvima, tj. 15. marta 2003. godine, te zaključio da tužitelji od tog datuma nemaju status uposlenika Zavoda pa ne mogu više ostvarivati prava iz radnog odnosa, zbog čega su im dosuđena potraživanja samo do tog datuma.
5. Odlučujući o reviziji tužilaca revizijsko vijeće Suda BiH je Presudom broj Rev- 08/06 od 6. novembra 2006. godine uvažilo reviziju i preinačilo presudu žalbenog vijeća tako da je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude odbijena i potvrđena Presuda broj P-157/05 od 20. oktobra 2005. godine. Sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda prema kojem je Zavod bio institucija Bosne i Hercegovine, a ne entiteta ili kantona, da je i nakon što je Zavod prestao pravno postojati nakon stupanja Zakona o ministarstvima faktički postojao jer je zadržao svoj žiroračun, zatim da je kod Službe za statistiku i dalje bio razvrstan po svojoj šifri djelatnosti kao javna ustanova, da je registrovan kod poreske uprave, kao i da su tužioci i dalje bili prijavljeni kod Zavoda PIO kao uposlenici Zavoda. Dalje je navedeno da su tužitelji i dalje obavljali poslove i zadatke svojih radnih mjesta, redovno dolazili na posao, bili na evidenciji prisutnih na poslu, da im nikad nije dat otkaz te da Vijeće ministara nije donijelo odluku o statusu uposlenih, u smislu da im je na taj način prestao radni odnos, ali da su tužiteljima uskraćene plaće i naknade za topli obrok i prevoz. Kod takvog utvrđenja revizijsko vijeće je zaključilo da je žalbeno vijeće pogrešno primijenilo materijalno pravo kad je zaključilo da tužiteljima pripadaju plaće i naknade samo do 15. marta 2003. godine, pa je zaključilo da je odluka prvostepenog suda pravilna zbog čega je odbilo žalbu apelanta i potvrdilo prvostepenu presudu.
6. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo «pravo iz člana 3. tačka 1. Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju jer je presuda donesena na štetu apelantice i njenog budžeta, te prouzrokuje negativno štetno djelovanje na imovinu Bosne i Hercegovine». Također je navedeno da su «članom 3. tačka 1. Ustava Bosne i Hercegovine propisane nadležnosti i odnos između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, te smatra da je segment zdravstvene zaštite u nadležnosti entiteta, a ne države Bosne i Hercegovine».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava garantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine« broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode o povredi ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Redovni sud je u osporenoj presudi, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da su tužitelji nesporno bili uposlenici Zavoda, kao institucije na državnom nivou, da su redovno dolazili na posao te da im prema važećim propisima pripada pravo na plaću i druge naknade kao i drugim uposlenicima državnih institucija. Kako je obrazloženo u prvostepenoj presudi koje je potvrđena revizionom presudom, nesporno je da je članom 29. Zakona o ministarstvima propisano da između ostalih organa uprave uspostavljenih prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine i Zavod prestaje sa radom, ali je također regulirano da njegovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova. Ustavni sud zapaža da je prema članu 15. stav 2. Zakona Ministarstvo civilnih poslova nadležno za obavljanje poslova i izvršavanje zadataka koji su u nadležnosti Bosne i Hercegovine a koji se odnose na utvrđivanje osnovnih principa koordiniranja aktivnosti, usklađivanja planova entitetskih tijela vlasti i definiranje strategije na međunarodnom planu, između ostalog i u području zdravstva i socijalne zaštite. Redovni sud je zaključio da odredbom člana 29. Zakona o ministarstvima, koja je primijenjena na konkretan slučaj, nesporno nije propisano da prestaje radni odnos uposlenika u organima uprave koji su uspostavljeni prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, u situaciji kad Vijeće ministara nije, prema svojoj obavezi iz člana 29. stav 2. Zakona o ministarstvima, u roku od 90 dana donijelo odluku o statusu uposlenika Zavoda, te kad niti jednim propisom nije regulirano da postojeći Zavod postaje institucija entiteta ili kantona, te u situaciji kad radni odnos tužitelja, koji su redovno dolazili na posao, nije prestao ni na jedan zakonom propisan način, u osporenoj presudi je utvrđena osnovanost tužbenih zahtjeva. Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava u osporenoj presudi kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu plaća i ostalih primanja po osnovu radnog odnosa.
12. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, koja bi trebalo meritorno ispitati te zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Dalje, apelant ukazuje da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana III/1. Ustava Bosne i Hercegovine kojim su propisane nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o pravu tužitelja na isplatu plaća i ostalih primanja po osnovu rada u Zavodu kao instituciji Bosne i Hercegovine. U osporenoj presudi, kao i prvostepenoj presudi koja je potvrđena osporenom presudom, Sud BiH je dao obrazloženje u vezi sa nadležnostima Bosne i Hercegovine za ispunjenje obaveze u konkretnom slučaju, za koje Ustavni sud zaključuje da nije proizvoljno. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana III/1. Ustava Bosne i Hercegovine, koja bi trebalo meritorno ispitati. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana III/1. Ustava Bosne i Hercegovine također očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić