Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-296/07 (R. K.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Šta se ne smatra imovinom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 46
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-296/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine u predmetu broj AP 296/07, rješavajući apelaciju Ratka Kukarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Kukarića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-123/05 od 20. oktobra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-562/04 od 9. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1905/02 od 12. februara 2004. godine, u odnosu na član II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i
8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Kukarića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-123/05 od 20. oktobra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-562/04 od 9. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1905/02 od 12. februara 2004. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Kukarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-123/05 od 20. oktobra 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-562/04 od 9. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1905/02 od 12. februara 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1905/02 od 12. februara 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je, zaključenjem ugovora o zakupu stana In. br. 5325-10 od 5. novembra 1991. godine sa Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd-Odjeljenje Sarajevo, na period od dvije godine, na stanu u Tuzli u Ulici Matije Gupca 5/I (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključio ugovor na neodređeno vrijeme te stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, što je Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), kao pravni sljedbenik SSNO-a, dužan da prizna, a da u protivnom presuda zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Sud je nakon provedenih dokaza zaključio da se na apelantov slučaj ne može primijeniti član 27. Zakona o stambenim odnosim (u daljnjem tekstu: ZSO), da se u konkretnom slučaju radi o službenom stanu u smislu člana 10. Zakona o stambenom obezbjeđenju JNA i člana 5. Pravilnika o stanovima JNA, kao i u smislu ZSO odnosima (član 4) na kojem se ne može steći stanarsko pravo. Dalje je navedeno da su prema odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) ugovori o korištenju stanova prestali da važe 6. decembra 2000. godine, te se poslije tog datuma ne mogu zaključivati ugovori o korištenju stana, niti bilo kakav akt, pa dakle ni presuda suda ne može zamijeniti ugovor o korištenju stana. Sud je zaključio da je, iz navedenih razloga, neprihvatljiv i dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Konačno je navedeno da je članom X.e Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o privremenoj prodaji stanova regulisana posebna zaštita lica koja su prije 6. decembra 2000. godine pokrenula postupak sticanja, odnosno prenosa, ili im je stan dodijeljen na korištenje, ali da apelant ne ispunjava ni taj uvjet jer je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio 2. septembra 2002. godine.
3. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-562/04 od 9. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-123/05 od 20. oktobra 2005. godine, apelantova žalba je odbijena te je prvostepena presuda potvrđena u stavu I izreke, a ostala neizmijenjena u stavu dva izreke. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant sa prednikom tuženog 5. novembra (ili 5. februara) 1991. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana na određeno vrijeme od 2 godine (od 1. maja 1991. godine do 1. maja 1993. godine), a ne ugovor o korištenju stana na određeno vrijeme u smislu člana 27. ZSO, te da se u konkretnom slučaju radi o dodjeli službenog stana u smislu člana 4. stav 3. ZSO zbog čega je pravilno odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
4. Apelant smatra da su osporenom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, ističe da nije bilo uvjeta da mu se po osnovu radnog odnosa koji je imao kao građansko lice u bivšoj JNA predmetni stan daje u zakup umjesto na privremeno ili trajno korištenje, budući da on nije spadao u kategoriju lica kojim se može dodijeliti «službeni stan», te apelant smatra da je zaključivanjem spornog ugovora i useljenjem u predmetni stan stekao na njemu stanarsko pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kojim se garantira pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, te garantira da niko ne može biti lišen slobode osim u tačno navedenim slučajevima i u zakonom propisanom postupku.
8. S obzirom da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu, Ustavni sud zaključuje da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da u postupku u kojem su donesene osporene presude postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na dom
9. Apelant dalje osporava navedene odluke redovnih sudova, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
10. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
11. Ocjenjujući da li se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa proizlazi (kako se navodi u prvostepenoj presudi, mada to nije bio predmet utvrđivanja u toku postupka pred redovnim sudovima) da je apelant predmetni stan «koristio neprekidno do maja mjeseca 1992. godine», od kada apelant nije u posjedu spornog stana. Ugovorom zaključenim između prednika tuženog i apelanta predmetni stan je dat apelantu u zakup na određeni period - dvije godine (od 1. maja 1991. godine do 1. maja 1993. godine), te je regulirano da je apelant po proteku tog roka dužan predmetni stan vratiti zakupodavcu. S obzirom da je apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren na tvrđenje da je «zaključenjem ugovora o zakupu …, zaključio ugovor o korištenju stana na navedenom stanu na neodređeno vrijeme», te imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova, prema kojem je apelant imao pravo da predmetni stan koristiti u tačno određenom periodu kao i da je apelant, i prije isteka tog roka, prestao koristiti predmetni stan, Ustavni sud smatra da apelant nije učinio vjerovatnim svoje tvrdnje da predmetni stan predstavlja njegov dom zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Pravo na imovinu
12. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Ustavni sud podsjeća da se pod pojmom «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). U tom smislu, a prema praksi Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
14. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., kroz nasljedstvo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, i Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). U konkretnom slučaju apelant je predmetni stan koristio kao zakupac do maja 1992. godine, ali na taj način nije stekao status nosioca stanarskog prava. Proizlazi da predmetni stan ne predstavlja apelantovu «imovinu» koja bi uživala zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog ustavnog prava u postupku utvrđivanja stanarskog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić