Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-308/07 (R.Č.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-308/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 308/07, rješavajući apelaciju R.Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.Č. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-GŽ-06-001628 od 13. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-

P-06-000153 od 14. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R.Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijela je 17. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-06-001628 od 13. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000153 od 14. jula 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000153 od 14. jula 2006. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 1.304,50 KM zbog prisvojenog usjeva i apelantica je obavezana da plati troškove postupka u iznosu od 1.730,00 KM. Apelantica je tražila da joj tuženi R.M. i Lj.M (u daljnjem tekstu: tuženi) naknade štetu u navedenom iznosu. Istakla je da je toliko platila sjeme djeteline i obavljanje poljoprivrednih radova vezanih za usjev, a tuženi su joj zabranili dolazak na spornu njivu i korištenje usjeva. Osnovni sud je izveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka i uvidom u relevantnu dokumentaciju, a i vještak poljoprivredne struke je izvršio vještačenje. Osnovni sud je utvrdio da je apelantica, nakon smrti supruga i svekra, dolazila u mjesto Grbavce gdje je pokojni svekar imao njivu. Na toj njivi u toku 1999. godine zasijala je 13 duluma djeteline, platila troškove oranja, brnanja i tanjiranja, te držala ovce. Međutim, utvrđeno je da apelantica nije uspjela dokazati da su joj tuženi zabranili da dolazi na njivu i koristi usjeve sa predmetne parcele. Zbog toga je Osnovni sud zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima za naknadu obične štete i izmakle koristi («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, sud je obrazložio da je navedenim članovima propisano da je prilikom nastanka štete odgovorno lice dužno da uspostavi stanje koje je bilo prije nastanka štete. Međutim, ako je uspostavljanje ranijeg stanja nemoguće ili ukoliko sud smatra da to nije nužno, sud će odrediti da odgovorno lice isplati oštećenom odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete, i to obične štete i izmakle koristi. Budući da apelantica nije uspjela dokazati da su joj tuženi smetali prilikom korištenja usjeva sa parcele i u čemu se to smetanje sastojalo, Osnovni sud je odbio njezin tužbeni zahtjev.

3. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj 011-0-GŽ-06-001628 od 13. novembra 2006. godine djelimično usvojio apelanticinu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosio na odluku o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilan zaključak i, s tim u vezi, pravilno primijenio materijalno pravo, osim u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova postupka. Naime, prvostepeni sud nije naveo na koja se pojedinačna ročišta odnosi trošak za punomoćnikovo zastupanje, a na koja trošak pristupa, kao i koje troškove vještačenja, takse na tužbu i presudu sud priznaje tuženim.

4. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nedovoljno obrazloženim presudama jer sudovi nisu dali jasne razloge zašto su nekim dokazima vjerovali, a nekim ne. Osim toga, apelantica smatra da je Okružni sud trebao zakazati sjednicu vijeća kako bi pojasnio neke činjenice iz predmeta koje su drugostepenom sudu ostale nejasne i na taj način utvrditi pravo činjenično stanje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu je neophodno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima o tome da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da je Okružni sud morao zakazati sjednicu vijeća i na taj način utvrditi pravilno činjenično stanje u njezinom predmetu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U vezi sa navodima koji se tiču nezakazivanja rasprave pred drugostepenim vijećem, Ustavni sud podsjeća da je članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 53/03) propisano da će «drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom». Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da je iz izvedenih dokaza izveo pravilne zaključke, te da nije bilo povrede odredaba parničnog postupka, zbog čega je ocijenio da nema potrebe za zakazivanje rasprave pred drugostepenim vijećem. O svemu ovome Okružni sud je dao odgovarajuće obrazloženje koje ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti, a apelantica ne nudi dokaze koji bi mogli opravdati ove njezine navode. Stoga, Ustavni sud smatra da u su u ovom dijelu apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Nadalje, apelantica tvrdi da sudovi nisu dovoljno obrazložili činjenicu zašto su neke dokaze prihvatili, a neke ne, zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U vezi sa ovim apelanticinim navodima, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), dakle, domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Međutim, oni istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Ovo posebno treba imati u vidu da bi se pokazalo da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02) i da bi se strankama u postupku omogućilo da se žale protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku. Ovakav stav omogućava i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).

11. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su dokaze smatrali vjerodostojnim i kako su utvrdili činjenično stanje, odnosno na osnovu čega su zaključili da apelantica nije uspjela dokazati svoje tvrdnje. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, također, zapaža da je apelantica ravnopravno učestvovala u postupku pred sudovima i da je imala mogućnost da iznosi svoje dokaze i osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelanticu ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da osporene presude sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je apelacija i u vezi sa ovim apelanticinim navodima očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-308/07 (R.Č.) | Sudska praksa | Aktio