Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-744/07 (J. S.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-744/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine u predmetu broj AP 744/07, rješavajući apelaciju Joviše Stanišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joviše Stanišića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-
1376/04 od 8. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Joviša Stanišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jakša Mitrović, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-1376/04 od 8. septembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
1323/00 od 9. septembra 2003. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete za motorno vozilo koje mu je izuzeto u toku rata, pa je Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezano da apelantu isplati na ime naknade štete iznos od 8.633,16 KM sa troškovima postupka. Pored toga, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu u kojem se odnosio na isplatu zakonskih zateznih kamata. U postupku je utvrđeno da je Regionalni štab Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine 20. juna 1992. godine apelantu oduzeo putničko motorno vozilo koje mu nije vraćeno nakon završetka ratnih sukoba, niti mu je plaćena odgovarajuća šteta koju je pretrpio zbog oduzimanja vozila. S tim u vezi apelant se 9. juna 2000. godine, u skladu sa Uredbom o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage, obratio tuženom sa zahtjevom da mu se vrati izuzeto vozilo ili naknadi šteta. Kako je tuženi apelanta obavijestio da svoja prava pokuša ostvariti putem suda, apelant je 3. augusta 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu. U toku postupka tuženi je podnio prigovor zastare apelantovog potraživanja, koji je sud odbio uz obrazloženje da kao momenat početka toka zastarnog roka treba uzeti 26. decembar 1996. godine, odnosno dan kada je proglašen prestanak rata i neposredne ratne opasnosti, a apelant je tužbu podnio 3. augusta 2000. godine. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je tužba, u skladu sa članom 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» broj 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), blagovremeno podnesena jer nije protekao objektivni rok zastare od pet godina od dana nastanka štete. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu materijalne štete u navedenim iznosima, vodeći računa o nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke o vrijednosti vozila.
3. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Presudom broj GŽ-1376/04 od 8. septembra 2006. godine žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istakao da su tačni žalbeni navodi tuženog da je konkretno potraživanje zastarjelo i da je Općinski sud nepravilno protumačio i primijenio član 376. stav 2. ZOO kada je utvrdio da apelantovo potraživanje nije zastarjelo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je članom 376. stav 1. ZOO propisano da «potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila» (subjektivni rok), dok je stavom 2. istog člana propisano da «u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva nakon isteka roka od pet godina od dana kada je šteta nastala» (objektivni rok). S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da je tačan zaključak prvostepenog suda da kao početak roka treba uzeti 26. decembar 1996. godine - dan kada je proglašen prestanak rata i neposredne ratne opasnosti, ali da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nije protekao objektivni rok od pet godina. Kantonalni sud je naveo da, s obzirom da se rok od pet godina primjenjuje kada subjektivni rok od tri godine ističe izvan objektivnog petogodišnjeg roka, proizlazi da je apelantovo potraživanje zastarjelo jer se sudu obratio tužbenim zahtjevom nakon proteka roka od tri godine od dana saznanja za štetu i učinioca.
4. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je Kantonalni sud pogrešnoj primijenio materijalno pravo jer, prema njegovim tvrdnjama, njegovo potraživanje nije zastarjelo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
6. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se «imovina» apelanta koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u apelantovom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti obeštećenje za oduzeto motorno vozilo, i to u vidu naknade za pretrpljenu materijalnu štetu, s obzirom da je apelant na osnovu člana 185. ZOO polagao pravo na naknadu štete. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju. Ustavni sud smatra da je donošenjem osporene presude došlo do miješanja u apelantovu imovinu jer je apelant lišen imovine. Također, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje zasnovano na zakonu i u javnom interesu koji se ogleda u potrebi da se održi princip pravne sigurnosti u smislu da se zakonom propiše vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati, kako je to učinjeno članom 376. stav 1. ZOO. Što se tiče pitanja «proporcionalnosti» između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom apelantovih prava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud kao početak toka roka zastare za konkretno potraživanje uzeo 26. decembra 1996. godine, nakon što je proglašen prestanak rata i neposredne ratne opasnosti. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant tužbu za naknadu materijalne štete podnio tek 8. augusta 2000. godine, dakle nakon proteka subjektivnog roka od tri godine od kad je apelant saznao za štetu i za štetnika. U takvom slučaju, Ustavni sud smatra da pitanje da li je istekao ili ne i objektivni rok zastare potraživanja nije bilo relevantno, jer objektivni rok predstavlja rok apsolutne zastare koja, prema odredbi člana 376. stav 2. ZOO, nastupa «u svakom slučaju» u roku od pet godina od kad je šteta nastala. Ustavni sud ukazuje da ovo ne derogira odredbu tog člana koja propisuje subjektivni rok od tri godine unutar objektivnog roka od pet godina. Ovo znači da, kada subjektivni rok od tri godine istekne, a objektivni rok još teče, potraživanje je prema članu 376. ZOO zastarjelo. Imajući u vidu da je Kantonalni sud smatrao da u periodu rata zastara nije tekla, te da nema ništa što ukazuje da je na apelanta relevantni zakon primijenjen proizvoljno, Ustavni sud smatra da je zadovoljen princip «proporcionalnosti» iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić