Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-801/07 (Bobar-siguranje a.d. Bijeljina)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-801/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 801/07, rješavajući apelaciju Bobar-osiguranja a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bobar-osiguranja a.d. Bijeljina podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko broj 097-0-GŽ-06-000554 od 19. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko broj 096-0-P-06-000495 od 7. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bobar-siguranje a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vladimir Tepavčević, zaposlenik, podnijelo je 14. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GŽ-06-000554 od 19. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-06-000495 od 7. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-06-000495 od 7. novembra 2006. godine apelant je obavezan da Bosiljki Arsenić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), po osnovu regresnog novčanog potraživanja, isplati iznos od 7.310,40 KM za zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je tužiteljica, na osnovu Presude Osnovnog suda broj P-289/98-I od 5. maja 2004. godine i Presude Apelacionog suda broj GŽ.358/04 od 5. novembra 2004. godine, isplatila oštećenom Radetu Jeftiću (u daljnjem tekstu: oštećeni) naknadu za materijalnu i nematerijalnu štetu i troškove postupka zbog toga što je proglašena krivom za saobraćajnu nesreću u kojoj je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede. S tim u vezi, tužiteljica je podnijela predmetnu regresnu tužbu protiv apelanta kao osiguravatelja sa zahtjevom da joj naknadi isplaćeni iznos. U toku postupka apelant je iznio prigovor o zastarijevanju koji je Osnovni sud odbio kao neosnovan, budući da je tužiteljica isplatila naknadu oštećenom 10. marta 2006. godine, a regresnu tužbu podnijela 25. aprila 2006. godine. U skladu sa članom 380. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, predmetno potraživanje nije zastarjelo.

3. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Apelacionom sudu, koji je Presudom broj 097-0-GŽ-06-000554 od 19. decembra 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Apelacioni sud je, između ostalog, istakao da se, u konkretnom slučaju, radi o regresnom zahtjevu koji, u smislu člana 380. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78; u daljnjem tekstu: ZOO) zastarijeva za tri godine. S obzirom na to da je tužiteljica, kao apelantov osiguranik, obeštetila oštećenog 10. marta 2006. godine, a regresnu tužbu podnijela 25. aprila 2006. godine, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud ispravno utvrdio da predmetno potraživanje nije zastarjelo. Osim toga, Apelacioni sud je odbio i apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije mogao odbiti apelantov prigovor u odnosu na osiguranu sumu sa obrazloženjem da je visina osigurane sume utvrđena na osnovu važećih zakonskih propisa.

4. U apelaciji apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant ističe da je članom 380. ZOO propisano da potraživanja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju u roku od tri godine, a da je zastarijevanje osiguranikovog zahtjeva upućenog osiguravatelju počelo teći od dana kada je oštećeno lice tražilo sudskim putem naknadu od osiguranika. S obzirom na to da je oštećeni protiv tužiteljice podnio tužbu 3. decembra 1998. godine kojom je tražio da mu se naknadi šteta, a tužiteljica podnijela regresnu tužbu protiv apelanta 25. aprila 2006. godine, apelant smatra da je predmetno potraživanje zastarjelo, jer je između te dvije radnje proteklo skoro osam godina.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacije ja neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su utvrdili da predmetno potraživanje nije zastarjelo iako je odredbama ZOO propisano suprotno. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud primjećuje da je članom 380. stav 4. ZOO, na koji se apelant poziva, alternativno propisano da «kad u slučaju osiguranja od odgovornosti trećeg, oštećeno lice zahtijeva naknadu od osiguranika, ili je dobije od njega, zastarijevanje osiguranikovog zahtjeva prema osiguravatelju počinje od dana kada je oštećeno lice tražilo sudskim putem naknadu od osiguranika, odnosno kada ga je osiguranik obeštetio». S obzirom na to da je tužiteljica obeštetila oštećenog 10. marta 2006. godine, a regresnu tužbu protiv apelanta podnijela 25. aprila 2006. godine, dakle, nakon nešto više od mjesec dana od dana kada je obeštetila oštećenog, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je u predmetnom slučaju potraživanje zastarjelo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka u potpunosti ispunjavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant je, također, naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, dakle, na iste razloge zbog kojih apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, te objašnjenja tih navoda u prethodnim tačkama, Ustavni sud je zaključio da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, te ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić