Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-869/07 (V. M.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-869/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine u predmetu broj AP 869/07, rješavajući apelaciju Velimira Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-000033 od 9. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj GŽ-1111/04 od 13. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-5/02-I od 13. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velimir Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 22. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-

000033 od 9. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-1111/04 od 13. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-5/02-I (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 13. septembra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-5/02-I od 13. septembra 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 16.000 KM i naknadu materijalne štete u iznosu od 4.000 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana deložacije iz stana u ulici Sv. Leopolda Mandića broj 8 u Mostaru, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.430 KM. Apelant je podnio tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi naknadi nematerijalnu i materijalnu štetu zbog izvršene deložacije bez obaveze da mu obezbijedi alternativni smještaj, jer je apelant smatrao da je imao pravo na alternativni smještaj. Pored toga, apelant je smatrao da je postupak deložacije proveden nezakonito jer tuženi nije donio zaključak o dozvoli izvršenja deložacije, niti je postupio prema nalogu Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-25-03-759 od 26. novembra 2001. godine, kojim je tuženom naloženo da ponovo provede postupak utvrđivanja apelantovog statusa privremenog nositelja stanarskog prava. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelantu dodijeljen na trajno korištenje stan u ulici Sv. Leopolda Mandića broj 8 u Mostaru, u kojem je stanovao od početka 1993. godine pa do 21. decembra 2001. godine. Apelant je, sa porodicom, deložiran iz ovog stana, nakon što mu je na osnovu Rješenja broj 07/II-3-1690/98 od 25. jula 2000. godine prestalo pravo privremenog korištenja stana i stan vraćen u posjed prijeratnoj nositeljici stanarskog prava, Fatimi Zajčinović. Navedenim rješenjem je, također, naloženo apelantu da se iseli iz spornog stana bez obaveze tuženog da mu osigura alternativni smještaj.

3. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da u predmetnom postupku, suprotno odredbama člana 275. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99), nije donesen zaključak o dozvoli izvršenja, te da je na taj način apelantu onemogućeno da koristi pravni lijek zagarantiran članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, sud je zaključio da nije moguće da se apelantu dosudi eventualna kompenzacija zbog ovog propusta tuženog, zato što apelant u toku postupka nije dokazao koju je konkretnu štetu pretrpio, nije dostavio dokaze o pogoršanju zdravstvenog stanja supruge zbog deložacije, niti je dostavio dokaz o nastaloj materijalnoj šteti, npr. o plaćanju smještaja nakon izvršene deložacije. Ovakav stav, Općinski sud je zasnovao na članu 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, «Službeni list SRBiH» br. 2/92 i «Službene novine FBIH» br 13/93, 13/94 i 29/03), kojim je propisano da «pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija». Općinski sud je naveo da iz ove odredbe proizlazi da odgovornost pravne osobe za štetu zbog odluke koju su donijela njena tijela ne potiče iz same činjenice pogrešne primjene odredaba zakona ili općih akata kada je to isključivo rezultat pogrešnog pravnog shvatanja i pogrešne primjene materijalnog prava, već samo iz krivnje nastale s ciljem da se izigraju prava koja inače nekome pripadaju. Dalje, prema čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06), kojima je propisano «da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev», odnosno «ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja», Općinski sud je zaključio da primjenom pravila o teretu dokazivanja nije sa sigurnošću mogao ustanoviti, niti je apelant prezentirao konkretne dokaze, da je apelant pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Presudom broj GŽ-1111/04 od 13. oktobra 2005. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tačno da tuženi nije donio zaključak o izvršenju rješenja kojim je apelantu prestalo pravo privremenog korištenja spornog stana. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je nakon prijema predmetnoga rješenja apelant morao biti svjestan da se iz predmetnog stana mora iseliti u roku od 15 dana, da nije imao pravo na alternativni smještaj, niti je ispunjavao uvjete iz člana 7a. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (“Službene novine FBiH” br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) za produženje roka za iseljenje. Dalje, pitanje pravilnosti predmetnog rješenja u pogledu činjenice da li je apelant bio višestruki korisnik u smislu člana 11. Zakona o prestanku primjene, zbog čega apelant nije imao pravo na alternativni smještaj, apelant je trebao utvrđivati u upravnom postupku, odnosno, upravnom sporu. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je apelant bio dužan da dostavi dokaze o nastaloj šteti čiju je naknadu tražio, ali da to nije učinio.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu smatrajući, između ostalog, da je Kantonalni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka jer je odlučivao na sjednici vijeća a ne na osnovu održane nove rasprave, te zato što su presudom Kantonalnog suda broj U:1226/04 od 30. maja 2005. godine ukinuta nižestepena rješenja donesena u upravnom postupku vezanom za sporni stan, a nižestepeni sudovi nisu to uzeli u obzir prilikom donošenja osporenih odluka. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000033 od 9. januara 2007. godine reviziju odbio navodeći u obrazloženju da je neosnovan navod iz revizije prema kome je Kantonalni sud, rješavajući apelantovu žalbu, trebao održati novu glavnu raspravu. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije bilo osnova za primjenu člana 217. stav 1. ZPP-a kojim je regulisano pitanje održavanja nove glavne rasprave u žalbenom postupku. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano i apelantovo pozivanje na Presudu Kantonalnog suda broj U:1226/04 od 30. maja 2005. godine, jer je predmet konkretnog spora naknada materijalne i nematerijalne štete koju prouzrokuje organ trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije, a ne utvrđivanje eventualno učinjenih povreda u upravnom postupku.

6. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da su sudovi učinili povredu navedenog prava tako što su, po njegovom mišljenju, osporene odluke donesene u suprotnosti sa članom 3. Zakona o prestanku primjene i članom 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi («Službene novine FBIH» broj 18/05). Naime, apelant smatra da sudovi nisu vodili računa da su Presudom Kantonalnog suda broj U:1226/04 od 30. maja 2005. godine poništena rješenja pravnog prednika tuženog i Ministarstva donesena u upravnom postupku vezanom za sporni stan, pa da je iz tog razloga apelant imao pravo na alternativni smještaj. Također, apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda uspostavljeno trajno nezakonito stanje na njegovu štetu, jer prednik tuženog nije dokazao da je apelant bio bespravni ili višestruki korisnik stana. Pored toga, apelant smatra da su sudovi u njegovom predmetu, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, trebali primijeniti Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi, a ne kako je to Vrhovni sud naveo u osporenoj presudi, stav Opće sjednice Vrhovnog suda od 5. jula 2005. godine, prema kojem se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti odredbe spomenutog zakona, jer su u tom predmetu sve parnične radnje poduzete prije stupanja na snagu ovog zakona, pa bi njihova primjena bila retroaktivna.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba da djeluje vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluku broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer su utvrdili da mu ne pripada pravo na alternativni smještaj, te da su nepravilno odredili visinu troškova parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje naknade materijalne i nematerijalne štete koju je apelantu prouzrokovao upravni organ u vršenju svoje funkcije, a ne pitanje povreda pravila upravnog postupka učinjenih u postupku koji je prethodio predmetnom sporu. S obzirom na navedeno, kao i da je iz osporenih odluka, vidljivo je da apelant nije dokazao u čemu se sastoji prouzrokovana šteta. Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, smatra da obrazloženja osporenih odluka u potpunosti ispunjavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije, kako u dijelu koji se odnosi na predmet spora, tako i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. Naime, sudovi su u osporenim odlukama zaključili da je tačna apelantova tvrdnja da tuženi nije donio zaključak o izvršenju i da je apelantova deložacija izvršena bez takvog zaključka, ali su dali detaljno obrazloženje zašto smatraju da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete zbog tako izvršene deložacije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su sudovi imali u vidu da apelant tokom cijelog postupka nije pružio niti jedan dokaz kojim bi učinio vjerovatnim svoje tvrdnje da je upravni organ prema njemu postupao dolozno, te da je izvršenom deložacijom za apelanta i njegovu porodicu nastupila šteta bilo u vidu materijalne, bilo nematerijalne štete.

12. Također, Ustavni sud smatra da i obrazloženja redovnih sudova koja se odnose na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na poništena rješenja pravnog prednika tuženog i Ministarstva donesena u upravnom postupku vezanom za sporni stan, na tvrdnje apelanta da je imao pravo na alternativni smještaj, kao i na pitanje troškova postupka, u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Naime, sudovi su u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili da nisu mogli odlučivati o pitanjima vezanim za poništena rješenja donesena u upravnom postupku i o pravu apelanta na alternativni smještaj, jer predmet apelantovog tužbenog zahtjeva nije ni bila pravilnost prethodnog upravnog postupka i s tim u vezi utvrđivanje apelantovog prava na alternativni smještaj, nego pitanje naknade štete. Što se tiče apelantovih navoda da su sudovi u njegovom slučaju prilikom određivanja troškova postupka morali primijeniti član 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda o ovom pitanju, koje s tiče stava Vrhovnog suda o retroaktivnosti primjene ovog člana, također u potpunosti zadovoljavajuće, te da Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu ili diskriminacijsku primjenu ovog zakona u apelantovom predmetu.

13. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije na koja se apelant poziva (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-869/07 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio