Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-35/07 (A. S.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-35/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 35/07, rješavajući apelaciju Alije Spahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Spahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1105/05 od 14. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-65/05 od 9. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda Konjic broj P-26/03 od 15. oktobra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnio je 3. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1105/05 od 14. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-65/05 od 9. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-26/03 od 15. novembra 2004. godine.

2. Općinski sud je, postupajući povodom apelantove tužbe protiv «Sarajevo osiguranja» d.d., Filijala Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete, donio Presudu broj P-26/03 od 15. novembra 2004. godine. Tom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi mjesečno, na ime izgubljene zarade, plaća po 1.848,33 KM, počevši od 20. juna 2000. godine pa sve dok se okolnosti ne izmijene, odnosno dok mu tuženi ne naknadi štetu iz osnova uništenog osnovnog sredstva. Apelant je u tužbi istakao da je vlasnik firme p.p. «Austral» koja je u svojstvu tužitelja pokrenula parnični postupak za naknadu štete prouzrokovanu saobraćajnom nezgodom 20. juna 2000. godine. S obzirom na to da je zbog toga onemogućen da obavlja prijevozničku djelatnost, apelant je predložio da mu se naknadi šteta u vidu izgubljene zarade. Tuženi je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Istakao je da je apelant zaradu koju potražuje ostvarivao na nedopušten način tako što je vršio usluge iz registrirane djelatnosti preduzeća i naplaćivao ih u gotovini lično za sebe, a ostvarenje te zarade nije prikazivao kroz poslovne knjige, pa, prema tome, zarada predstavlja neosnovano obogaćenje. Tuženi je naveo da je firmi p.p. «Austral», na ime naknade štete, isplatio štetu u vidu izgubljene zarade. Obrazlažući presudu kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev, Općinski sud je naveo da je apelant osnivač i vlasnik p.p. «Austral» i da osnovna sredstva, dakle, i vozilo, predstavljaju kapital preduzeća a ne apelantovo vlasništvo. U postupku, kako je dalje navedeno, apelant nije dostavio nijedan dokaz na okolnost da bi mjesečnu zaradu u iznosu od 1.848,33 KM ostvarivao u vrijeme prije i nakon štetnog događaja. Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o neosnovanom bogaćenju, a ne, kako je apelant naveo, o šteti koju trpi u vidu izmakle koristi.

3. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Presudom broj Gž-65/05 od 9. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1105/05 od 14. novembra 2006. godine, apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da je tokom postupka utvrđeno da apelant potražuje izgubljenu zaradu koju je ostvarivao kao ličnu zaradu koja nije prikazana u poslovnim knjigama p.p. «Austral» čiji je on osnivač i vlasnik. Nesporno je, kako je dalje naveo taj sud, da je apelant u posebnom postupku koji je vođen kod prvostepenog suda pod brojem Ps-24/02 ostvario pravo na izgubljenu zaradu svoje firme na osnovu štetnog događaja. Apelant nije dokazao da je ostvarivao poseban lični prihod koji bi predstavljao njegovu izgubljenu zaradu u smislu čl. 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepena odluka pravilna i zakonita.

4. Apelant u apelaciji ističe da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava redovnih sudova koji su pravilno utvrdili činjenično stanje i izveli dokaze. Prvostepenom presudom je, kako tvrdi apelant, povrijeđen institut naknade štete jer su «on kao vlasnik firme i firma spojeni u jednom licu» pa mu u takvoj situaciji pripada pravo na izgubljenu dobit.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant nakon štetnog događaja, u ime firme čiji je vlasnik, ostvario pravo na izgubljenu zaradu u posebnom postupku koji je vođen pod brojem Ps-24/02. U postupku iz kojeg su proizašle osporene presude, apelant je od tuženog zahtijevao isplatu naknade štete u vidu izgubljene zarade. Apelant je tražio naknadu štete jer nije u mogućnosti da obavlja prijevozničku djelatnost zbog štete nastale kao posljedica saobraćajne nezgode 20. juna 2000. godine. U toj saobraćajnoj nezgodi totalno je uništeno vozilo-osnovno sredstvo firme koja je u apelantovom vlasništvu. S obzirom na navedeno, apelant je u smislu odredaba ZOO-a imao «ostvariv zahtjev», ali je bilo neophodno da dokaže da je njegov zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade osnovan. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade prema ZOO-u biti riješen u njegovu korist.

9. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su redovni sudovi u tri instance naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih su apelantov zahtjev odbili kao neosnovan. Naime, sudovi su utvrdili da svi materijalni dokazi, računi na kojima je apelant zasnovao svoj zahtjev, predstavljaju račune njegove firme, da ih je potpisao apelant kao direktor i da su ovjereni pečatom firme. S obzirom na tu činjenicu, redovni sudovi su utvrdili da se radi o prihodu preduzeća, a ne apelantovom ličnom prihodu. Kako apelant u postupku nije dokazao da je ostvarivao poseban lični prihod koji bi predstavljao njegovu izgubljenu zaradu u smislu odredaba iz čl. 155. i 189. ZOO-a, njegov zahtjev je odbijen. To znači da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 3126/06 od 28. oktobra 2008. godine, do objave dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade, s obzirom na to da nije dokazao da je ispunio uvjete propisane zakonom. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-35/07 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio