Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-82/07 (J. T.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-82/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 82/07, rješavajući apelaciju Jasmira Tukulja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmira Tukulja podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž- 06-000094 od 23. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj P-119/05 od 31. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmir Tukulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja podnio je 5. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-06-000094 od 23. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-119/05 od 31. maja 2006. godine.
2. Postupajući povodom tužbe Hazire Tukulj (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelanta, radi izdržavanja, Općinski sud je donio Presudu broj P-119/05 od 31. maja 2006. godine. Tom presudom Općinski sud je obavezao apelanta da doprinosi izdržavanju tužiteljice kao bivše supruge po 300,00 KM mjesečno, počevši od 30. oktobra 2003. godine pa sve dok za to budu postojali zakonski razlozi. Višak tužiteljicinog tužbenog zahtjeva je odbijen. Obrazlažući presudu, Općinski sud je utvrdio, na osnovu uvida u Presudu istog suda broj P-133/01 od 28. marta 2002. godine, da je razveden brak između tužiteljice i apelanta, da su zajednička djeca bila povjerena na čuvanje, brigu i odgoj apelantu, bez tužiteljicine obaveze da doprinosi njihovom izdržavanju. Nakon provedenog dokaznog postupka taj sud je utvrdio da je tužiteljica od 11. augusta 2003. godine i dalje radno nesposobna zbog svog psihofizičkog stanja i da će takvo stanje, prema izjašnjenjima vještaka medicinske struke, potrajati najmanje dvije godine, a možda i trajno. Nalazima vještaka sud je u potpunosti vjerovao, kako zbog toga što su ih dala stručna lica na osnovu neposrednog pregleda tužiteljice i medicinske dokumentacije, tako i zbog toga što im punomoćnici parničnih stranaka nisu prigovorili. Općinski sud je prilikom ocjene osnovanosti tužiteljicinog zahtjeva utvrdio da je njezina bolest nastupila prije nego je brak između nje i apelanta razveden 2002. godine, zatim da nije imala i da nema sredstava za život i ne može ih ostvariti iz svoje imovine, da nije zaposlena i da je nesposobna za rad. Zbog toga, a na osnovu člana 239. Porodičnog zakona BiH («Službeni list SRBiH» br. 21/89 i 44/89), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe i člana 224. Porodičnog zakona FBiH («Službene novine FBiH» broj 35/05), ima pravo na izdržavanje od bivšeg bračnog partnera-apelanta. Taj sud je, nadalje, naveo da je blagovremenost tužbe cijenjena na osnovu odredbe iz člana 240. stav 2. Porodičnog zakona BiH u kojoj je bilo propisano da se izdržavanje od bračnog druga može tražiti posebnom tužbom u roku od tri godine od prestanka braka. Uvjeti za izdržavanje bili su propisani, kako u Porodičnom zakonu BiH, tako i u Porodičnom zakonu FBiH, zbog čega je taj sud na osnovu člana 224. Porodičnog zakona FBiH, koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja, apelanta obavezao da doprinosi tužiteljicinom izdržavanju.
3. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 002-0-Gž-06-000094 od 23. novembra 2006. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uz obrazloženje da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud, naime, smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti za zakonsko izdržavanje, i to oba kumulativno propisana uvjeta. Prvi uvjet se odnosi na nedostatak sredstava za život i nemogućnost njihovog stjecanja iz imovine, a drugi uvjet se odnosi na nesposobnost za rad u vrijeme zaključenja glavne rasprave za razvod braka i trajanje te nesposobnosti do zaključenja glavne rasprave u postupku za zakonsko izdržavanje. Na navode žalbe da tužiteljica ima punoljetnog sina i da je on u obavezi izdržavati majku, Kantonalni sud je istakao da je ta tvrdnja tačna, te da je upravo zbog toga prvostepeni sud djelomično usvojio tužiteljicin zahtjev. Ta činjenica, kako je naveo Kantonalni sud, ne isključuje apelantovu obavezu da, osim sina, i on doprinosi tužiteljicinom izdržavanju. Neosnovan je, prema mišljenju Kantonalnog suda, i navod koji se odnosi na visinu izdržavanja s obzirom na to da je tužiteljica teški duševni bolesnik i da je nesposobna za rad, a da apelant, radeći u Italiji, ostvaruje zaradu iz koje može izdvajati dosuđeni iznos.
4. Apelant je u navodima apelacije istakao da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer su sudovi zanemarili činjenicu da je tužiteljica majka punoljetne djece koja, prema članu 234. Porodičnog zakona FBiH, imaju obavezu da doprinose u izdržavanju roditelja koji nemaju dovoljno sredstava za život. Sud je, kako je dalje naveo, prihvatio apelantov prijedlog za saslušanje tužiteljicinog sina na okolnost njegove obaveze za izdržavanje majke, ali taj dokaz nije proveo zbog čega mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelant se, u suštini, žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud, s tim u vezi, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o tužiteljicinom zahtjevu radi zakonskog izdržavanja, proveo dokazni postupak u skladu sa prijedlozima stranaka u postupku i donio odluku kojom je apelanta obavezao da doprinosi tužiteljicinom izdržavanju sve dok za to budu postojali zakonski razlozi. Navedena prvostepena presuda zasnovana je na odredbama Porodičnog zakona BiH, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, i Porodičnog zakona FBiH, koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja, a na osnovu kojih su ocijenjeni uvjeti za izdržavanje i blagovremenost tužbe. Općinski sud je naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu osnova i visine tužbenog zahtjeva, a Kantonalni sud je, kao drugostepeni sud, odgovorio na sve apelantove žalbene navode ukazujući na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. U pogledu apelantovog prigovora o tome da u postupku nije proveden dokaz saslušanjem punoljetnog sina parničnih stranaka na okolnost obaveze da izdržava tužiteljicu-majku, Ustavni sud zapaža da je apelant u žalbi isticao da je u podnesku od 29. septembra 2005. godine sudu skretao posebnu pažnju na tu okolnost, ali iz navoda žalbe ne proizlazi da je sud odbio provođenje navedenog dokaza niti to proizlazi iz presude. Kantonalni sud je odgovorio na ovaj žalbeni navod, te istakao da je prvostepeni sud okolnost obaveze djece da doprinose u izdržavanju roditelja cijenio pri određivanju visine naknade za izdržavanje, zbog čega je tužiteljicin zahtjev usmjeren prema apelantu djelomično usvojen, a višak je odbijen.
9. Ustavni sud iz stanja u spisu i navoda apelacije koji se odnose na postupak izdržavanja, kao ni iz obrazloženja osporenih odluka, nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnih propisa. Naime, sudovi su se u obje odluke pozvali na relevantne zakonske odredbe, pri čemu su jasno obrazložili zbog čega je tužiteljicin zahtjev osnovan, a, istovremeno, apelantovi žalbeni prigovori neosnovani.
10. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničeg što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić