Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-46/07 (B. B.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-46/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 46/07, rješavajući apelaciju Bože Bešlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Bešlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-548/05 od 19. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-466/04 od 24. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-93/00 od 3. juna 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Božo Bešlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupaju Nikica Vučina, advokat iz Mostara, i Enver Zečević, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-548/05 od 19. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-466/04 od 24. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-93/00 od 3. juna 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-93/00 od 3. juna 2004. godine (ispravljena Rješenjem Općinskog suda broj P-93/00 od 28. oktobra 2004. godine), koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-466/04 od 24. februara 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanta-protivtuženog da se utvrdi da u ostavinsku masu poslije majke stranaka, pokojne Anice Bešlić ne ulaze nekretnine bliže označene u izreci prvostepene presude i u rješenju o ispravci prvostepene presude. Odbačen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da u ostavinsku imovinu poslije pokojne Anice Bešlić ulazi dio od 1/7 nekretnina bliže označenih u izreci prvostepene presude. Također je odbačen i protivtužbeni zahtjev Mate i Jerke Bešlić (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim su tražili da se utvrdi da je Anica Bešlić, udovica Mije, postala po osnovu dosjelosti isključiva vlasnica nekretnina bliže označenih u izreci prvostepene presude, pa, dosljedno tom utvrđenju, da apelant prizna Anici Bešlić isključivo pravo vlasništva na tim nekretninama. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelant u svojoj tužbi naveo da je sporne nekretnine stekao kupoprodajom, ali kao kupac nije isposlovao njihovo uknjiženje. Istakao je da je predmetne nekretnine kupio svojim novcem, primio te nekretnine u posjed plativši za to cijenu na osnovu pravovaljanih ugovora sa prijašnjim vlasnicima. Prvostepeni sud je naveo da se okolnost što je u pismenim ispravama kupoprodajnih ugovora samo apelant naveden kao kupac nekretnina može protumačiti samo time da su stranke tako postupile poštujući tadašnje shvatanje uloge kućedomaćina, tj najstarijeg brata, a to je bio apelant koji je predstavljao sve članove porodice. Stoga je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da nekretnine bliže opisane u izreci presude ne spadaju u ostavinsku masu poslije pokojne Anice Bešlić.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da, uzimajući u obzir podneseni apelantov tužbeni zahtjev, njegovi žalbeni navodi kojima pokušava dokazati od kada drži u posjedu sporne nekretnine nemaju utjecaja. Naime, on ne traži da se utvrdi, niti je dokazao da je dosjelošću stekao vlasništvo na spornim nekretninama, već traži da se utvrdi da je vlasnik postao na osnovu kupoprodajnih ugovora.

5. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-548/05 od 19. septembra 2006. godine odbio.

6. U obrazloženju revizione presude se navodi da je revizijski sud, polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, utvrdio da su apelant i tuženi, zajedno sa majkom Anicom Bešlić, živjeli u porodičnoj zajednici do 1968. godine i da su za to vrijeme zajedničkim radom stjecali sredstva i kupovali nekretnine, među kojima su i predmetne nekretnine. Predmetne nekretnine su stjecane na osnovu kupoprodajnih ugovora koje je, kao najstariji sin, zaključivao apelant. U katastarskom operatu navedene nekretnine su upisane na ime majke, sada umrle Anice Bešlić i predstavljaju zaostavštinu iza nje.

7. Vrhovni sud je ustanovio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su sporne nekretnine, koje kao svoje isključivo vlasništvo apelant dokazuje priloženim kupoprodajnim ugovorima, stjecane u porodičnoj zajednici u kojoj je glava porodice bila prednica stranaka, njihova majka. Konstatirano je da je, prema važećem Zakonu o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 4/65, 57/65 i 17/67), ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva na zemljištu ili zgradama morao biti pismen, jer u protivnom nije proizvodio pravno djelovanje (član 9). Stoga je očigledno, kako to proizlazi iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, da navedeni kupoprodajni ugovori koje je sklapao apelant u svojstvu kupca nisu bili osnov upisa u katastarskom operatu, kako to propisuje odredba člana 116. Zakona o premjeru i katastru, a ni zemljišnoknjižnog upisa, jer se one i dalje vode na prijašnjim vlasnicima. Naime, i pored toga, nekretnine su upisivane kao posjed majke stranaka, što je moralo biti poznato apelantu. Da je apelantu bilo poznato da su nekretnine bile upisivane na majku upućuju, kako je obrazloženo u presudi, njegove tvrdnje da se on u to vrijeme isključivo brinuo o majci i navodi tužbe koja je uložena u spis predmeta (podnesena 6. februara 1977. godine). Na osnovu njih se vidi da su 1977. godine tuženi, zajedno sa majkom, pokrenuli protiv apelanta postupak razvrgnuća zajednice nekretnine, među kojima i nekretnina koje su predmet ovog spora. Usprkos tome, sve do majčine smrti i rasprave o njenoj zaostavštini apelant nije dovodio u pitanje upis posjeda majke na predmetnim nekretninama. Zbog toga, kao i zbog ostalih razloga koje su nižestepeni sudovi iznijeli u vezi sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da su te nekretnine kupovane za porodičnu zajednicu.

8. Vrhovni sud je zaključio da apelantovo pozivanje na pogrešnu primjenu odredbe člana 116. Zakona o premjeru i katastru i isticanje nezakonitog upisa posjeda majke stranaka u predmetnim nekretninama nemaju pravnog utjecaja. Naime, parnični sud ne ispituje pravilnost upisa u katastru, pa je i apelantova tvrdnja da je vlasništvo na tim nekretninama stekao u smislu odredbe člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima pravno neutemeljena.

9. Apelant navodi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog parava. Ističe da je predmetne nekretnine kupio i stekao po osnovu valjanog pravnog posla, da ih je držao u posjedu od tada do danas, uživao kao svoje i da ga niko nikada nije ometao da ih koristi, pa je tako postao njihov vlasnik prema valjanim kupoprodajnim ugovorima i dosjelošću, u smislu odredbe člana 32. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Navodi da su netačni navodi iz presude Vrhovnog suda da su svi članovi koji su sačinjavali tadašnju obitelj Bešlić (misli se na sinove majke Anice) učestvovali u kupovini predmetnih nekretnina, tj. da su predmetne nekretnine kupovane novcem svakog člana obitelji, a koji je predavan njihovoj pokojnoj majci Anici. Ističe da se nije mogao upisati na osnovu navedenih ugovora u zemljišne knjige, te da je općepoznata činjenica da na području općine Posušje ne postoje zemljišne knjige, jer su one zbog različitih razloga uništene. Posebno ističe da je 10. februara 1958. godine sklopio brak sa Anđom Boras i da se poslije toga, krajem februara iste godine, odijelio od svoje braće Jerka i Mate, te od svoje majke Anice i da je zasnovao „samostalni život“ u svojoj kući koja mu je pripala u diobi sa braćom 1958. godine. Navodi da je tada zamolio braću da se podijeli i zemlja-očevina, ali su oni tom prilikom kazali da, „ako se on rastaje od njih, očevina se neće dijeliti“, te je tako apelant ostao bez zemlje i bio prinuđen da isključivo svojim novcem i samo za sebe kupuje zemlju od drugih ljudi. Za tu kupovinu on posjeduje valjane kupoprodajne ugovore u kojim se izričito kaže da se zemlja kupuje „samo za sebe“. Iz predmetnih ugovora, prema apelantovom mišljenju, vidljivo je da je sva zemlja kupljena u periodu od 1958. do 1965. godine. Dalje, prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud nije razmotrio sve navode revizije i dopune revizije. Posebno napominje da revizijski sud u svojoj odluci nijednom riječju nije spomenuo da postoji dopuna revizije u kojoj su istaknuti navodi o pravnoj osnovi za stjecanje vlasništva putem dosjelosti.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je on pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekao na osnovu kupoprodajnog ugovora, a ne dosjelošću, kako je to kasnije navodio u svojoj žalbi i reviziji. Imajući u vidu tako podnesen apelantov tužbeni zahtjev, te činjenicu da apelant nije dokazao, niti ponudio prvostepenom sudu dokaze da je vlasništvo stekao dosjelošću, Kantonalni sud nije otvarao raspravu, u smislu odredbe člana 217. Zakona o parničnom postupku, radi utvrđivanja činjeničnog stanja da je vlasništvo predmetnih nekretnina apelant stekao dosjelošću. U svojoj odluci Kantonalni sud je to jasno i obrazložio. Uzimajući u obzir podneseni apelantov tužbeni zahtjev, redovni sudovi su utvrdili da su predmetne nekretnine nesporno stjecane u porodičnoj zajednici sa namjerom da one predstavljaju imovinu porodične zajednice u kojoj je glava porodice bila prednica stranaka, njihova majka. Dakle, u predmetnom postupku apelant nije dokazao da je po osnovu predmetnih kupoprodajnih ugovora on stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Pri tome su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog prava i za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, suprotno apelantovim navodima da Vrhovni sud nijednom riječju ne spominje da postoji dopuna revizije, Ustavni sud smatra da je upravo Vrhovni sud u obrazloženju presude naveo da je „tužilac ostao pri revizijskim osnovama i prijedlozima i u blagovremeno dostavljenoj dopuni revizije“. Dakle, razmatrajući apelantove revizione navode, Vrhovni sud je imao u vidu i apelantovu dopunu revizije. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da Vrhovni sud nije razmotrio sve navode revizije i dopune revizije, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav

1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se dâ odgovor na svaki navod, nego samo na onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud razmotrio apelantove revizione navode, te za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje u odnosu na apelantove navode koje je ovaj sud smatrao relevantnim. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su u predmetnom postupku materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, da ukaže da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-46/07 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio