Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7/07 (I. J.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 7/07, rješavajući apelaciju Ivana Jozića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Jozića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-8/04 od 27. septembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-857/03 od 25. novembra 2003. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banjaluka broj 05-050-02-02-41/00 i 02-1031/00 od 22. maja 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Jozić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine podnio je 27. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-8/04 od 27. septembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-01-

857/03 od 25. novembra 2003. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banjaluka) broj 05-050-02-02-41/00 i 02-1031/00 od 22. maja 2003. godine.

2. Rješenjem Odsjeka Banjaluka broj 05-050-02-02-41/00 i 02-1031/00 od 22. maja 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-857/03 od 25. novembra 2003. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Banjaluci u Ulici Miloša Obilića broj 56/pr., stan broj 1 (ranije Nurije Pozderca broj 42), vlasništvo VSFRS Banjaluka (u daljnjem tekstu: sporni stan).

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio 10. januara i 17. aprila 2000. godine. U toku postupka utvrđeno je da je predmetni stan vlasništvo Vojske Republike Srpske, da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu do 9. novembra 1990. godine bio apelant sa suprugom i sinom, kao i da su se apelant i njegova supruga Ljubica odjavili iz Banjaluke 9. novembra 1990. godine, a sin Davor Jozić kao maloljetan nije bio ni prijavljen u Centar javne bezbjednosti Banjaluka. Stoga, uzimajući u obzir činjenicu da ni apelant ni njegova porodica nisu živjeli u spornom stanu 1. aprila 1992. godine, apelantov zahtjev za povrat stana je odbijen.

4. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da su apelant i njegova supruga napustili sporni stan prije 30. aprila 1991. godine, te da je članom 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da pravo na povrat stana imaju lica koja su stan napustila poslije 30. aprila 1991. godine, a prije 19. decembra 1998. godine.

5. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu 30. decembra 2003. godine koju je Vrhovni sud Presudom broj U-8/04 od 27. septembra 2006. godine odbio.

6. U obrazloženju presude se navodi da je nesporno da je apelant sa porodicom (suprugom i tada maloljetnim djetetom) sporni stan prestao stvarno koristiti 9. novembra 1990. godine radi preseljenja u Sarajevo zbog njegove službe. Stoga je Vrhovni sud ustanovio da je osporeno rješenje doneseno zakonito uz valjanu primjenu materijalnog propisa. Istaknuto je da je odredbom člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98-96/03) propisano da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Također je istaknuto da se odredbe tog zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. U smislu stava 2. spomenutog člana, takvo lice se smatra izbjeglicom ili raseljenim licem s pravom povratka u stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo.

7. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, napuštanjem stana prije 30. aprila 1991. godine, zbog razloga nevezanih za ratna djelovanja u BiH, apelant nije stekao status raseljenog lica. U skladu s tim, pravo na vraćanje spornog stana u posjed mu ne pripada prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Dalje, Vrhovni sud je ustanovio da okolnost da je apelant nakon prestanka korištenja stana plaćao obaveze (stanarinu) ne može utjecati na drugačije rješavanje predmetnog upravnog spora.

8. Apelant se žali da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On ističe da je premješten po potrebi službe iz Banjaluke u Sarajevo, ali da posjed na stanu nije izgubio. Nakon njegovog odlaska u stanu je ostala njegova supruga, koja je u novembru 1990. godine prešla u Sarajevo, ali apelant ni tada nije izgubio vezu sa stanom. Naime, on stan nije vratio davaocu stana na korištenje, niti je davalac stana na korištenje to od njega tražio. Apelant ističe da njegovo stambeno pitanje nije bilo riješeno na drugi način, te da je u Sarajevu imao status podstanara i čekao da mu se riješi stambeno pitanje. Međutim, i dalje je držao u posjedu predmetni stan, plaćajući sve obaveze za njegovo korištenje, čime je zadržao vezu sa stanom. Prema apelantovom mišljenju, način na koji je on prešao u Sarajevo i njegov odnos prema stanu u Banjaluci, te nemogućnost da, usljed ratnih okolnosti, ostvaruje daljnju vezu sa stanom pokazuju da je apelant po svemu trebalo da smatra raseljenim licem i da ima pravo na vraćanje spornog stana. U tom smislu, apelant naglašava da je njegov prelazak iz Banjaluke u Sarajevo isključivo rezultat premještaja po naređenju nadležne vojne komande i da se ne može raditi o dobrovoljnom kretanju stanovništva, što bi isključivalo njegovo pravo na povrat stana u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima. Prema apelantovom mišljenju, on je posjed na stanu i stvarnu vezu sa stanom izgubio tek izbijanjem ratnog sukoba. Prema tome, smatra da se na njega primjenjuje odredba člana 14. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, te da je Vrhovni sud pogrešno primijenio navedeni zakon na njegovu štetu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud smatra da se apelant u konkretnom slučaju žali na to da su upravni organi i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda jeste da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana je odbijen zato što je utvrđeno da apelant nema status raseljenog lica u smislu člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da je apelant sporni stan napustio prije 30. aprila 1991. godine zbog razloga nevezanih za ratna djelovanja. Također je utvrđeno da sporni stan nije napustio u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, kako je to propisano članom 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, da bi se smatrao raseljenim licem koje bi imalo pravo na povrat stana u smislu navedenog zakona. Pri tome, Vrhovni sud, rješavajući o apelantovoj tužbi protiv drugostepenog upravnog rješenja, istakao je da okolnost da je apelant nakon prestanka korištenja stana plaćao obaveze (stanarinu) ne može utjecati na drugačije rješavanje predmetnog upravnog spora. Ustavni sud smatra da su upravni organi, kao i Vrhovni sud, za svoje odluke dali jasno i argumentirano obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U navodima apelacije, kao i u priloženoj dokumentaciji Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. S obzirom na to da apelacija u odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje ne sadrži prima facie dokaze koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

13. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su navodi o kršenju navedenih prava mogući i vjerovatni, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7/07 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio