Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-255/07 (DOO «Zenica-stan» Zenica)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-255/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 255/07, rješavajući apelaciju DOO «Zenica-stan» Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Zenica-stan» Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1440/05 od 14. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO «Zenica-stan» Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 10. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1440/05 od 14. novembra 2006. godine.
2. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj Ps-72/03 od 8. oktobra 2004. godine obavezao apelanta da tužitelju «SANITACIJA» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati, na ime glavnog duga, novčani iznos od 16.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. aprila 2003. godine do isplate. Također, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.393,00 KM, sve u roku od 30 dana od donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dio tužiteljevog zahtjeva vezanog za naknadu troškova je odbijen.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je tužitelj podnio tužbu radi naplate duga u iznosu od 16.500,00 KM. Tužitelj je naveo da mu apelant određeni iznos duguje prema ugovoru od 14. marta 2002. godine, a na osnovu naredbe načelnika općine Zenica od 11. decembra 2002. godine. Tužitelj ističe ove tvrdnje navodeći da je 2002. godine odabran za najpovoljnijeg ponuđača za posao jesenje faze deratizacije podrumskih i tavanskih prostorija zgrada na području općine Zenica. Nakon obavljenog posla tužitelj je apelantu ispostavio račune.
4. Općinski sud je utvrdio da je obaveza provođenja preventivne deratizacije zakonska obaveza pravnih subjekata što proizlazi iz osnovnih odredaba Zakona o zdravstvenoj zaštiti. S tim u vezi, navedeno je da je odredbom člana 88. navedenog zakona propisano da Zavod za javno zdravstvo kantona obavlja poslove koji se tiču dezinsekcije i deratizacije, te da je u tom smislu donesena naredba načelnika Općine Zenica o provođenju preventivne sistematske deratizacije jesenje faze za 2002. godinu. Tim povodom je sačinjen i ugovor o izvođenju jesenje faze preventivne sistematske deratizacije općine Zenica za 2002. godinu. Ugovor su potpisali načelnik općine Zenica i Kantonalni zavod za javno zdravstvo. Istaknuto je da apelant nije osporavao da je tužitelj obavio posao za koji je ispostavio račune, ali je smatrao da naredbom načelnika općine nije stvorena obaveza za njega. Ovlaštenjima Kantonalnog zavoda za javno zdravstvo Zenica od 18. decembra 2002. godine utvrđeno je da je tužitelj ovlašten da kao najbolji ponuđač obavlja poslove sistematske deratizacije na području Zeničko-dobojskog kantona. Pri tome je utvrđeno da je tačno da se naredba načelnika općine od 4. decembra 2002. godine ne odnosi na apelanta i da nije stvorena apelantova obaveza prema tužitelju. Ni ugovorom od 14. marta 2002. godine, na koji se poziva apelant, nije stvorena apelantova obaveza prema tužitelju jer je to ugovor između Općine Zenica i javne ustanove Kantonalni zavod za javno zdravstvo. Međutim, prvostepeni sud je istakao da je provođenje preventivne sistematske deratizacije apelantova zakonska obaveza koju periodično obavlja.
5. Na osnovu izjave svjedoka S.S., tužiteljevog tehničkog direktora, utvrđeno je da je dogovor oko deratizacije, koja je predmet utuženja, postignut sa S.T. iz Kantonalnog zavoda za javno zdravstvo Zenica i sa apelantovim direktorom. Ugovoreno je da se izvrši deratizacija po približno istoj prošlogodišnjoj cijeni deratizacije za šta su apelantu ispostavljene fakture, a ostale fakture su ispostavljene drugim subjektima. Svjedok S.S. je izjavio da se radi o stalnoj obavezi deratizacije koja se provodi, te je smatrao da ništa ne mora posebno ugovarati. Iz iskaza navedenog svjedoka sud je utvrdio da je apelant pristao na to da tužitelj obavi posao za koji je postojala apelantova obaveza da ga periodično obavlja. Prema mišljenju suda, apelant se mogao, ako nije želio obavljati posao, usprotiviti i istaći da ne postoji narudžba ili da može naći boljeg ponuđača. Stoga je prvostepeni sud zaključio da apelant svojim ponašanjem pokušava izbjeći obavezu plaćanja usluge.
6. Općinski sud je utvrdio da iz iskaza saslušanih svjedoka S.T. i S.S. proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan. Prema mišljenju prvostepenog suda, propust da se naredbom stvori obaveza za apelanta nije značajan za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari. Istaknuto je da je apelantova obaveza zakonska i sam dogovor zakonskih zastupnika tužitelja i apelanta da se plaćanje deratizacije za sporni period izvrši na bazi prošlogodišnjih cijena je svojevrstan usmeni ugovor, te je time stvorena apelantova obaveza prema tužitelju. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan s obzirom na to da apelant nije osporavao druge činjenice i da nije sporno da je posao obavljen, što je utvrđeno na osnovu spiskova priloženih uz tužbu. Nadalje je istaknuto da apelant upravlja prostorijama u kojima je provedena deratizacija, te da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na osnovu računa koji su priloženi kao dokaz. Apelant je podnio žalbu protiv presude.
7. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-4/05 od 29. juna 2005. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepena presuda je preinačena i odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude se ističe da su osnovani žalbeni navodi o tome da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe materijalnog zakona. Kantonalni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je tužitelj na području općine Zenica u toku 2002. godine obavio poslove deratizacije raznih objekata, odnosno da je obavio jesensku deratizaciju. Međutim, utvrđeno je da je među parničnim strankama sporna činjenica da li su ili ne tužitelj i apelant u određenom obligacionopravnom odnosu i ko treba da plati troškove tužitelju za izvršene poslove deratizacije. Kantonalni sud je naveo da niti jednim aktom nije utvrđena obaveza plaćanja troškova deratizacije na teret tuženog, niti je tuženi sa tužiteljem zaključio bilo kakav pisani ugovor ili je to dogovoreno nekakvim usmenim dogovorom. Prema mišljenju Kantonalnog suda, i sam apelant je priznao da su vođeni određeni preliminarni razgovori između njega i tužitelja, uz prisustvo nadležnih organa općine Zenica i Zeničko-dobojskog kantona, ali da ništa nije dogovoreno. Posebno nije dogovorena apelantova obaveza za plaćanje troškova niti je dogovoren iznos navedenih troškova.
8. Nadalje se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da se ugovorom o djelu izvođač radova obavezuje da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog posla i slično, a naručitelj se obavezuje da mu za to plati naknadu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pošto se stranke nisu dogovorile o činjenicama iz navedenog člana ZOO-a, a kako bi njihov odnos možda imao obilježja ugovora o djelu, apelant nije ni na koji način stupio u obligacionopravni odnos sa tužiteljem. Stoga je zaključeno da apelant ne može biti obavezan da plati troškove obavljanja radova na deratizaciji na području općine Zenica. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tužitelj.
9. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1440/05 od 14. novembra 2006. godine uvažio tužiteljevu reviziju i preinačio presudu Kantonalnog suda tako što je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda.
10. Na osnovu činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku, koje je drugostepeni sud prihvatio kao pravilno utvrđene, revizioni sud nije prihvatio pravni stav drugostepenog suda o tome da apelant nije u obavezi da plati utuženi iznos. To proizlazi iz činjenice da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, sklapanje ugovora o pružanju usluga, pa tako i usluge deratizacije, po svojoj pravnoj prirodi ugovor o djelu (član 600. ZOO-a) i ne podliježe nikakvoj formi. Stoga, i usmeni ugovor je pravno perfektan posao (član 67. stav 1. tog zakona) i proizvodi pravne učinke, što je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva i odlučno u rješavanju ove parnice. Stoga, na osnovu činjenice da je tužitelj obavio posao deratizacije i nesporno navedeni usmeni ugovor u cijelosti izvršio, a apelant za taj posao nije platio ugovorenu naknadu na nivou prošlogodišnje, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant neosnovano izbjegava da plati svoju preuzetu obavezu. Navedeno proizlazi i iz sadržaja spisa predmeta iz kojeg se vidi da zakonski zastupnici stranaka na sastanku održanom 30. decembra 2002. godine u apelantovim prostorijama nisu ni ugovorili da posebna forma bude uvjet punovažnosti tog ugovora, pa je drugostepeni sud, odlučujući kao u izreci svoje presude, neosnovano otklonio primjenu spomenutih odredaba ZOO-a.
11. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da prvostepeni i revizioni sud utvrđuju plaćanje obaveza koje nisu nastale u skladu sa zakonom i to samo na osnovu iskaza svjedoka. Prema apelantovom mišljenju, pošto se radi o privrednom sporu sud je trebao odlučujuću važnost dati ispravama, a ne iskazu svjedoka i to samo svjedoka na tužiteljskoj strani. Posebno napominje da deratizacija nije zakonska obaveza, kao što tužitelj ističe u reviziji, jer pažljivim čitanjem Zakona o zdravstvenoj zaštiti se može utvrditi da tim zakonom nije naložena obavezna deratizacija, nego je članom 88. stav 2. tačka 4. navedenog zakona samo regulirano ko su subjekti za provođenje deratizacije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
15. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je, odlučujući povodom tužiteljeve revizije, utvrdio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, za koje je drugostepeni sud smatrao da su pravilno utvrđene, našao da je sklapanje ugovora o pružanju usluga po svojoj pravnoj prirodi ugovor o djelu u smislu člana 600. ZOO-a i ne podliježe nikakvoj formi, te da je, stoga, i usmeni ugovor pravno perfektan posao u smislu člana 67. stav 1. ZOO-a i kao takav proizvodi pravno djelovanje. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu nespornu činjenicu da je tužitelj obavio usmeno ugovoreni posao, te da je, stoga, tužitelj svoju obavezu u cijelosti izvršio, a apelant za taj posao nije platio ugovorenu naknadu u iznosu od prethodne godine. Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene odluke nema proizvoljnosti koja bi ukazala na eventualno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje ili proizvoljnu primjenu materijalnog prava koja je mogla dovesti u pitanje apelantovo uživanje nekog od ustavnih prava.
16. Nadalje, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud provedene dokaze cijenio u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), te je na osnovu slobodne ocjene svih provedenih dokaza utvrdio da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je predmetni tužbeni zahtjev osnovan. Pri tome, iskaze ovih svjedoka sud je dovodio u vezu sa drugim materijalnim dokazima u koje je izvršio uvid u provedenom dokaznom postupku zbog čega nisu prihvatljivi apelantovi navodi o tome da se zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva zasniva samo na iskazima svjedoka.
17. Na osnovu navedenog, a s obzirom na to da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrži, prima facie, dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić