Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2926/07 (E.T.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Apelacija preuranjena
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
- Krivični postupak
- Habeas corpus – postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2926/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 2926/07, rješavajući apelaciju E.T, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.T. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine i Rješenja Posebnog odjela za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kv-07-000 053-p od 10. oktobra 2007. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.T. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine i Rješenja Posebnog odjela za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kv-07-000 053-p od 10. oktobra 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. E.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Marica Ćulum, advokatica iz Banje Luke, podnio je 1. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine i Rješenja Posebnog odjela za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kv-07-000-053-p od 10. oktobra 2007. godine.
2. Posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog kriminala i najtežih oblika privrednog kriminala Okružnog tužilaštva Banja Luka, Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), podnijelo je Okružnom sudu Optužnicu broj KT-ST-8/07 od 31. jula 2007. godine. Optužnica je podignuta protiv apelanta i ostalih optuženih zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 383.a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. vezano za stav 1. tač. 1. i 4. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ). Predmetnu optužnicu je 2. augusta 2007. godine potvrdio sudija za prethodno saslušanje Okružnog suda pod brojem 011-0-
Kps-07-000-12-p. U navedenoj optužnici Specijalno tužilaštvo je istovremeno stavilo prijedlog za produženje pritvora za apelanta i ostale optužene. Pritvor je određen u prethodnom postupku na osnovu rješenja sudije za prethodni postupak Okružnog suda zbog razloga navedenih u članu 189. stav 1. tač. b), v) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
3. Rješenjem Vijeća Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 043-p od 3. augusta 2007. godine pritvor je produžen za sve optužene zbog razloga propisanih članom 189. stav 1. tač. b), v) i g) ZKPRS. Nadalje, Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 163 od 10. augusta 2007. godine uvažena je žalba apelanta i drugih optuženih, pa je u odnosu na apelanta (i ostala optužena lica zbog navedenih krivičnih djela) rješenje preinačeno i odbijen je kao neosnovan prijedlog Specijalnog tužilaštva da se pritvor produži u odnosu na apelanta i ostale optužene.
4. U toku suđenja, nakon odlaganja glavnog pretresa, Specijalno tužilaštvo je 5. oktobra 2007. godine Okružnom sudu dostavilo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i ostalim optuženim zbog pritvorskih razloga propisanih članom 189. stav 1. tač. b) i g) ZKPRS. Na ročištu održanom 10. oktobra 2007. godine, povodom izjašnjenja apelanta i ostalih optuženih o tužiočevim razlozima za određivanje pritvora, specijalni tužilac je obrazložio prijedlog i predložio da se odredi pritvor za apelanta i ostale optužene, a branioci optuženih i optuženi su istakli da je taj prijedlog neosnovan i predložili da se kao takav odbije.
5. Okružni sud je, postupajući povodom navedenog prijedloga Specijalnog tužilaštva za određivanje pritvora, donio Rješenje broj 011-0-Kv-07-000-053-p od 10. oktobra 2007. godine koje se osporava apelacijom. Navedenim rješenjem Okružni sud je apelantu i šestorici optuženih, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. vezano za stav 1. tač. 1. i 4. KZ, odredio pritvor zbog razloga propisanih članom 189. stav 1. tačka g) ZKPRS. Pritvor se računa od trenutka lišenja slobode i može trajati do izricanja presude, a najduže dvije godine nakon potvrđivanja optužnice, a ukoliko za to vrijeme ne bude izrečena kazna i donesena prvostepena presuda pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Kontrola opravdanosti pritvora izvršit će se nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja rješenja na osnovu odredbe člana 194. stav 1. ZKPRS.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku trajanja glavnog pretresa Specijalno tužilaštvo saznalo da su pojedini svjedoci, čije je saslušanje predloženo u optužnici, bili izloženi prijetnjama zbog ranijih iskaza, te zastrašivanju u slučaju svjedočenja na glavnom pretresu i traženju da promijene date iskaze. Sud je na ove okolnosti proveo dokaze saslušanjem svjedoka, pa je iz iskaza svjedoka O.I. utvrdio da mu je nepoznato lice prišlo na ulici i reklo mu da «ne bi trebao svjedočiti na suđenju», kao i da ga je nepoznato lice zvalo telefonom i savjetovalo mu da ne svjedoči, zbog čega se ovaj svjedok nije pojavio na glavnom pretresu protiv apelanta i ostalih optuženih. Dalje, svjedok M.Š. je izjavio da zna da su i ostali svjedoci optužbe dobili slične pozive iz Lukavice, što mu je lično potvrdio i svjedok R.B. koji je zbog toga svjedočio na glavnom pretresu, ali je izmijenio svoj raniji iskaz u bitnim i odlučnim činjenicama. Na osnovu ovih dokaza, sud je zaključio da se zbog ovakvih prijetnji kod svjedoka javio strah za ličnu sigurnost i sigurnost njihovih porodica zbog čega nisu došli na glavni pretres ili su na pretresu izmijenili raniji iskaz. Uzimajući u obzir da se optuženi terete da su kao organizirana grupa u kratkom vremenskom periodu izvršili organizirano otuđenje 31 putničkog vozila na području Sarajeva radi pribavljanja imovinske koristi veće vrijednosti, sud je zaključio da je neophodno da se u daljnjem toku krivičnog postupka svim optuženim odredi pritvor radi sigurnosti imovine i građana-svjedoka, što je razlog za određivanje pritvora iz člana 189. stav 1. tačka g)
ZKPRS.
7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 207 od 15. oktobra 2007. godine, u odnosu na apelanta, potvrdio prvostepeno Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 053-p od 10. oktobra 2007. godine.
8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, u pogledu postojanja razloga za pritvor propisanog odredbom člana 189. stav 1. tačka g) ZKPRS, nove činjenice i okolnosti koje se odnose na zastrašivanje svjedoka, a koje su detaljno opisane u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora, a pri tome imajući u vidu način izvršenja djela, te prirodu samog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 383.a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. vezano ta stav 1. tač. 1. i 4. KZ, ukazuju na takav stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca da razlozi sigurnosti građana čine neophodnim zadržavanje apelanta i ostalih optuženih u pritvoru. Vrhovni sud je istakao da su u pitanju krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora preko 10 godina i da je ostvaren i objektivan uvjet za primjenu ovog pritvorskog osnova.
9. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant se žali da odbrani nije pružena mogućnost da se, prije izjašnjenja o prijedlogu Specijalnog tužilaštva za određivanje pritvora, «upozna sa materijalom» i «navodno novim dokazima» zbog kojih je pritvor određen. Navodi da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na odbranu i da se radi o nezakonitom pritvoru koji sankcionira član 5. stav 4. Evropske konvencije. Apelant smatra da je time povrijeđen i član 6. Evropske konvencije, jer odbrani nije dat pristup spisima na osnovu kojih se određuje pritvor navodeći pri tome predmet «Boamar protiv Belgije-1988». Nadalje, apelant smatra da u njegovom slučaju nisu ispunjeni ni opći ni posebni uvjeti za određivanje pritvora, te navodi da se u osporenom rješenju ne spominje niti jedan valjan argument koji bi opravdao takav stepen društvene opasnosti koji bi doveo u pitanje sigurnost ljudi i imovine ako bi apelant boravio na slobodi. Također, navodi da je prije posljednjeg lišenja slobode boravio na slobodi i da se neke nove okolnosti koje spominju sudovi ne odnose na njega jer se to ne vidi iz rješenja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 14) apelacija je preuranjena.
a) Dopustivost u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Član 5. stav 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.[...]
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome prema kojem je osnovu lice lišeno slobode i garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» da bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišenja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elementi obaveze iz odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije su da kontrolu mora vršiti sud, da je provedena usmena rasprava uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, da se razmatra zakonitost pritvora u najširem smislu i da se takvo preispitivanje desi što je moguće prije.
14. U vezi sa prigovorom da apelantu i njegovom braniocu nije data mogućnost da se upozna sa novim dokazima na osnovu kojih je pritvor određen, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj nije neophodno da proceduru prema članu 5. stav 4. uvijek prate iste garancije kao i one potrebne u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da moraju postojati garancije koje odgovaraju datoj vrsti lišenja slobode. Naročito, Evropski sud je naglasio da «jednakost strana» mora biti osigurana posebno u postupku u kojem se razmatra žalba protiv naloga za pritvor (vidi Evropski sud, Niedbala protiv Poljske, presuda od 4. jula 2000. godine, aplikacija broj 27915/95). Evropski sud je u navedenom predmetu utvrdio kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer je zaključio da podnosilac nije imao mogućnost da komentira tužiočevu argumentaciju, jer zakon koji je tada važio nije omogućavao podnosiocu ili njegovom advokatu da prisustvuju raspravama suda, a ta je mogućnost za tužioca postojala, niti je tužilac imao obavezu da svoje podneske dostavi podnosiocu i njegovom advokatu. Međutim, kako je već rečeno, u konkretnom slučaju ništa od navedenog nije izostalo, jer je odluka o apelantovom pritvoru donesena pred sudom, u prisustvu i tužioca i optuženih. Također, odluka je donesena nakon usmene rasprave na kojoj su izvedeni dokazi koji su isticali neophodnost pritvora, a na kojoj su apelanti imali stručnu pomoć, koju imaju i tokom cijelog postupka, i mogućnost da ispitaju sve svjedoke i komentiraju argumente tužilaštva, te da protiv odluke izjave žalbu.
15. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant imao priliku da u žalbenom postupku preispita i procesne i materijalne uvjete neophodne za «zakonitost» pritvora u skladu sa Evropskom konvencijom, a Vrhovni sud je ispitao, ne samo poštovanje procesnih zahtjeva predviđenih u ZKPRS već i razumno opravdanje za produženje pritvora prema osnovu člana 189. stav 1. tačka g) ZKPRS. Taj član propisuje da se pritvor može odrediti ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a uslijed načina činjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana i imovine. Naime, Vrhovni sud je zaključio da nove činjenice i okolnosti koje se odnose na zastrašivanje svjedoka, a koje su utvrđene na raspravi pred prvostepenim sudom prije određivanja pritvora i koje su detaljno opisane u prvostepenom rješenju, opravdavaju zaključak da postoji razlog za određivanje pritvora apelantima, pri čemu Vrhovni sud nije utvrdio bilo kakvu procesnu grešku. Osim toga, Vrhovni sud je jasno obrazložio i zbog čega odbija žalbu Specijalnog tužilaštva u vezi sa navodima da je apelantima pritvor trebalo odrediti i prema osnovu člana 189. stav 1. tačka b) ZKPRS, navodeći da su dokazi zbog kojih bi se pritvor trebao odrediti osigurani, pa nema osnova za primjenu tog razloga za pritvor. Ustavni sud smatra da ovakvo preispitivanje u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije i da ne postoji ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju.
16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant imao i koristio pravo da odluku o pritvoru preispita pred sudom na način na koji to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Dopustivost u odnosu na član 6. Evropske konvencije
17. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Njegovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose se na određivanje pritvora i pitanje mogućnosti preispitivanja te odluke, što je Ustavni sud već razmotrio u okviru analize člana 5. stav 4. Evropske konvencije. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
18. Budući da krivični postupak u konkretnom slučaju još nije okončan, već je samo doneseno rješenje o određivanju pritvora protiv apelanta i drugih optuženih, Ustavni sud zaključuje da je apelantova apelacija, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje, preuranjena, s obzirom na to da osporena rješenja Vrhovnog i Okružnog suda nisu odluke koje bi predstavljale rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ili ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić