Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-306/07 (F. S.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanbračna zajednica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-306/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 306/07, rješavajući apelaciju Fatime Saletović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Saletović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000544 od 21. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-1104/05 od 15. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Saletović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa Mirza Šabić, advokat iz Lukavca, podnijela je 16. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000544 od 21. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1104/05 od 15. februara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1104/05 od 15. februara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000544 od 21. decembra 2006. godine, ukinuta je obaveza Envera Nurkovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) za supružničko izdržavanje apelantice, počevši od 15. februara 2006. godine, pa ubuduće. Navedeno izdržavanje dosuđeno je apelantici pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Lukavcu broj P-41/98 od 13. aprila 1998. godine.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je tužitelj u konkretnom slučaju svoj tužbeni zahtjev zasnovao isključivo na činjenici da je apelantica kao izdržavani razvedeni bračni partner zasnovala vanbračnu zajednicu, a što je, prema mišljenju prvostepenog suda, apelant uspio i dokazati. Sud je prihvatio tužiteljeve navode u cijelosti kao tačne, s obzirom na to da su oni u saglasnosti sa iskazima saslušanih svjedoka M.O. i R.I. Svjedoci su potvrdili da im je poznata činjenica da se apelantica udala u Živinicama i da od aprila 2004. godine ne živi više u kući u Lukavcu. Stoga je prvostepeni sud zaključio da su se stekli uvjeti za primjenu relevantnog dijela odredbe člana 229. Porodičnog zakona FBiH («Službene novine FBiH» broj 35/05) prema kojoj pravo na izdržavanje prestaje ako izdržavani razvedeni bračni partner zasnuje vanbračnu zajednicu.

4. U presudi je navedeno da apelantica ničim nije dokazala svoje navode iz odgovora na tužbu o navodnom nepostojanju vanbračne zajednice. Također je navedeno i da se tokom cijelog postupka držala potpuno pasivno ne pristupajući na pripremno ročište od 31. oktobra 2005. godine, kao ni na ročište za glavnu raspravu, iako je o njima bila uredno obaviještena. Također, kako je navedeno u presudi, na ročište za glavnu raspravu nisu pristupili ni svjedoci Amir i Admir Nurković (njezini sinovi), iako su o održavanju ročišta bili uredno obaviješteni. Njihovo saslušanje je predložila apelantica u podnesku od 18. februara 2005. godine. U obrazloženju je navedeno da je apelantica propustila da blagovremeno obavijesti sud ukoliko je opravdano bila spriječena da pristupi na glavnu raspravu 17. januara 2006. godine. Zbog toga, nije bilo razloga za odgađanje glavne rasprave u smislu člana 111. ZPP niti odlaganje započete rasprave u smislu člana 112. ZPP zbog nedolaska predloženih svjedoka. Također je u presudi istaknuto da žalbom nije osporeno da je o glavnoj raspravi 17. januara 2006. godine apelantica usmeno obaviještena 29. novembra 2005. godine kada je odgođena glavna rasprava zbog bolesti uređujućeg sudije. Zbog toga su, prema mišljenju Kantonalnog suda, neprihvatljivi žalbeni prigovori da je apelantici uskraćeno pravo da učestvuje u postupku i da nije uzeta njezina izjava o relevantnim činjenicama, te da su time prekršene odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

5. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da u postupku pred prvostepenim sudom nije saslušana kao stranka u postupku. Navodi da se odazvala ranijem ročištu koje je bilo odloženo zbog bolesti uređujućeg sudije. Također, navodi da se ročištu zakazanom za 17. januar 2006. godine nisu odazvali ona i svjedok Amir Nurković zbog bolesti, a svjedok Admir Nurković, koji je predložen na pripremnom ročištu, nije pozvan na ročište zakazano za 17. januar 2006. godine. Također, ističe da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da nije zasnovala vanbračnu zajednicu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi utvrdili da je tužitelj, u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP, uspio dokazati da je apelantica zasnovala vanbračnu zajednicu sa R.S. zbog čega se stekao uvjet za gubitak apelanticinog prava na supružničko izdržavanje u smislu člana 229. Porodičnog zakona. Za svoju odluku redovni sudovi su dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također su neosnovani apelanticini navodi da sud nije saslušao njezine predložene svjedoke, budući da se oni nisu odazvali urednom pozivu suda da pristupe raspravi, kako je obrazloženo u osporenim presudama. Ustavni sud smatra da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02).

10. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode o tome da u predmetnom postupku nije saslušana, Ustavni sud naglašava da je nesporno da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza (vidi Evropski sud, Axen protiv SRNJ, presuda od 8. decembra 1983. godine, stav 25). Međutim, nesporno je i da apelantici nije uskraćeno pravo na javnu raspravu budući da je uredno obaviještena o ročištu na koje nije pristupila, a da blagovremeno nije opravdala svoj nedolazak. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da i u odnosu na ove njezine navode ona ima «opravdan zahtjev» koji ukazuje da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

11. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-306/07 (F. S.) | Sudska praksa | Aktio