Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-322/07 („Mariculture company“ d.o.o. Neum)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja · čl. 324
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Ispravka Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (objavljenog na hrvatskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-322/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 322/07, rješavajući apelaciju „Mariculture company“ d.o.o. Neum, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mariculture company“ d.o.o. Neum podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1009/05 od 16. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Mariculture company“ d.o.o. Neum (u daljnem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnio je 17. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1009/05 od 16. novembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-5/03-N od 9. februara 2005. godine apelant je obavezan da Tvornici duhana Zagreb, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime duga isplati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od 1. januara 1991. godine do 18. septembra 1991. godine, kao i zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos duga počevši od 24. novembra 1995. godine do isplate.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među strankama nije sporno da je apelant pravni sljednik Zemljoradničke zadruge „Neum“ iz Neuma (u daljnjem tekstu: ZZ Neum). Sporno je da li je tužitelj na ime kratkoročnih pozajmica 13. i 16. novembra i 26. decembra 1990. godine uplatio apelantovom pravnom predniku iznos od 700.000,00 jugoslovenskih dinara. Dalje je sporno da li je sporazum koji su 2. avgusta 1995. godine zaključili tužitelj i apelantov pravni prednik pravno valjan, odnosno sporni su osnov i visina preciziranog tužbenog zahtjeva tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 1991. godine. Uvidom u priložene izvještaje o zaduženju SDK Zagreb od 13. i 16. novembra i 26. decembra 1990. godine, analitičku karticu tužitelja sa 22. avgustom 1991. godine, a imajući u vidu izjave svjedoka M.R., P.G., kao i apelantov odgovor na tužbu od 6. aprila 2001. godine, sud je nesporno utvrdio da je tužitelj na ime kratkoročnih pozajmica apelantovom pravnom predniku doznačio i uplatio sredstva. Tužitelj je uplatio 13. novembra 1990. godine 200.000,00 jugoslovenskih dinara, 16. novembra 1990. godine 200.000,00 jugoslovenskih dinara i 26. decembra 1990. godine 300.000,00 jugoslovenskih dinara.
4. Ocjenjujući iskaze svjedoka M.R. i P.G. date o okolnostima zaključenja sporazuma od 2. avgusta 1995. godine, a koji su u svemu bitnom identični i kojima je sud poklonio vjeru, sud je sa velikom izvjesnošću zaključio da su sporazum koji su 2. avgusta 1995. godine zaključili tužitelj i apelantov pravni prednik potpisala ovlaštena lica. Također, sud je zaključio da sporazum u svemu predstavlja volju stranaka koje su ga zaključile, te da je, kao takav, pravno valjan i da proizvodi materijalne obaveze za apelanta u predmetnom sporu kao pravnog sljednika ZZ Neum.
5. Ocjenjujući odredbe člana I spomenutog sporazuma u odnosu na odredbe člana 348. stav 1. ZOO, sud je ustanovio da su potpisnici sporazuma izvršili prenov ranije međusobne obligacije koja se odnosila na uplatu kratkoročnih pozajmica tužitelja apelantovom pravnom predniku u iznosu od 700.000,00 jugoslovenskih dinara. Naime, oni su obligaciju zamijenili novom u pogledu pravnog osnova i predmeta, postavljajući kumulativan način za apelantovo izmirenje nove obaveze. Tako su članom III sporazuma, između ostalog, ugovorili da, u slučaju da apelant (bez krivnje tužitelja) ne postupi prema prethodnim ugovorenim obavezama, dužan je tužitelju vratiti sredstva u iznosu od 100.000,00 DEM sa zakonskom deviznom zateznom kamatom počevši od 1. januara 1991. godine. Dalje, kako je navedeno u obrazloženju presude, iz člana I sporazuma vidljivo je da su ugovorne strane ugovorile novčane dinarske obaveze u visini dinarske protivrijednosti iznosa strane valute DEM. Naime, strane su ugovorile valutnu klauzulu tako da se kratkoročne pozajmice tužitelja doznačene apelantovom predniku od 700.000,00 jugoslovenskih dinara smatraju kao udružena sredstva za razvoj ZZ Neum u vrijednosti od 100.000,00 DEM. Budući da je od 1. januara 1990. godine bilo dozvoljeno ugovaranje novčane dinarske obaveze u visini dinarske protivvrijednosti određenog iznosa strane valute, Općinski sud je ustanovio da je apelant, po osnovu navedenog sporazuma, bio dužan tužitelju isplatiti na ime uloženih sredstava tužitelja u njegov razvoj, odnosno vratiti mu sredstva koja je tužitelj uložio u razvoj tuženog u iznosu od 100.000,00 DEM, što konvertovano u domaću valutu iznosi 100.000,00 KM.
6. Istaknuto je da tokom postupka apelant nije dokazao, niti je predložio da se izvedu dokazi u vezi sa okolnosti da je izmirio svoju obavezu iz člana III sporazuma. Na osnovu svih izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da su tužitelj i apelantov pravni prednik bili u međusobnom poslovnom odnosu iz sporazuma od 2. avgusta 1995. godine. S obzirom na to da apelant nije izmirio svoju obavezu iz navedenog sporazuma, preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelja postavljenom u pogledu duga na iznos od 100.000,00 KM je udovoljeno.
7. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Presudom broj Pž-62/05 od 1. juna 2005. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što se glavni dug umanjuje sa iznosa od 100.000,00 KM na iznos od 179,38 KM, a troškovi sa iznosa od 14.269,00 KM na iznos od 1.209,00 KM. Stoga je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 179,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1991. godine do 18. septembra 1991. godine i zakonsku zateznu kamatu na isti iznos počevši od 24. novembra 1995. godine. Tužiteljev zahtjev preko dosuđenih iznosa i troškova postupka je odbijen.
8. U obrazloženju drugostepene odluke se navodi da je Kantonalni sud prihvatio navode prvostepene presude da je apelantov prednik bio obavezan da vrati tri kratkoročne pozajmice u ukupnom iznosu od 700.000,00 tadašnjih jugoslovenskih dinara za koji je vještak finansijske struke utvrdio da odgovara iznosu od 179,38 KM. Drugostepeni sud je prihvatio i navode prvostepenog suda da sporazum zaključen 2. avgusta 1995. godine u svemu predstavlja volju, istina ne stranaka, već lica koja su predstavljala stranke, koje su ga zaključile, ali nije prihvatio navode da je to valjan pravni posao i da je proizveo materijalne obaveze apelanta u predmetnom sporu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeni sporazum je protivan osnovnim načelima obligacionog prava (načelu zabrane uređenja odnosa ako su suprotni prinudnim propisima i moralu iz člana 10. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO, načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO, načelu zabrane zloupotrebe prava iz člana 13. ZOO, načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja iz člana 15. ZOO i dr.). Stoga je istaknuto da Kantonalni sud ne može prihvatiti da je u konkretnom slučaju došlo do novacije obaveze iz člana 348. ZOO, jer je i za novelirani ugovor, kao i za svaki drugi, potrebno da bude zasnovan na dopuštenom pravnom osnovu, što predmetni ugovor nije.
9. Protiv drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-1009/05 od 16. novembra 2006. godine uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da se apelantova žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
10. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je naveo da stav drugostepenog suda predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, sporazum od 2. avgusta 1995. godine nije suprotan prinudnim propisima i moralu. Vrhovni sud je ustanovio da sporazum od 2. avgusta 1995. godine ne predstavlja prenov obaveze prema odredbi člana 348. stav 1. ZOO, već se njime samo reguliše način ispunjenja prijašnje obaveze vraćanja kratkoročne pozajmice.
11. Istaknuto je da među strankama nije sporno da je ZZ Neum od tužitelja primila pozajmicu od 700.000,00 jugoslovenskih dinara i da je nije vratila, što je, prema odredbama člana 557. stav 1. i 562. ZOO, bila dužna učiniti. Prema mišljenju Vrhovnog suda, da ZZ Neum nije zaključila sporazum sa tužiteljem kojim su ugovorne strane ugovorile način vraćanja duga, ona bi bila dužna tužitelju vratiti 700.000,00 jugoslovenskih dinara denominovanih i konvertovanih u konvertibilne marke sa zateznom kamatom od dana dospijeća duga (član 324. ZOO) do isplate prema Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine FBiH“ br. 56/04, 68/04 i 29/05). Međutim, pošto se ZZ Neum sa tužiteljem dogovorila da će vratiti pozajmicu na način kako je to regulisano u tač. II i III sporazuma od 2. avgusta 1995. godine, prvostepeni sud je apelanta (koji je pravni sljednik ZZ Neum prema Rješenju Višeg suda u Mostaru o registraciji tuženog broj U/I-
1375/95 od 29. decembra 1995. godine u kome se kaže da preuzima sva prava i obaveze ZZ Neum) obavezao da vrati 100.000,00 KM sa zakonskom kamatom kao u izreci prvostepene presude. Navedena apelantova obaveza, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi iz odredaba čl. 17. stav 1, 148. stav 3. i 262. stav 1. ZOO i mora se ispuniti kako glasi.
12. Vrhovni sud nije prihvatio stav drugostepenog suda da je zaključeni sporazum suprotan moralu i načelu savjesnosti i poštenja zbog toga što je zaključen samo dva mjeseca prije pripajanja ZZ Neum apelantu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, upravo bi bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te jednake vrijednosti davanja (čl. 12. i 15. ZOO) kada bi apelant, kao pravni sljednik ranijeg dužnika, odbio da vrati pozajmljeni novac onako kako se raniji dužnik, ZZ Neum, obavezao sporazumom sa tužiteljem. Pri tome je istaknuto da je općepoznata činjenica da je u vrijeme davanja pozajmice (1990. godine) odnos jugoslovenskog dinara prema njemačkoj marki bio 7:1, pa iznos od 100.000,00 KM upravo i predstavlja ekvivalent iznosa od 700.000,00 jugoslovenskih dinara, kako su stranke i odredile u sporazumu od 2. avgusta 1995. godine.
13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiva je ocjena Vrhovnog suda da sporazum od 2. avgusta 1995. godine nije suprotan prinudnim propisima i moralu, u smislu odredaba ZOO. Apelant, također, smatra da je neprihvatljiv i stav Vrhovnog suda da iznos od 100.000,00 KM upravo predstavlja ekvivalent od 700.000,00 jugoslovenskih dinara, kako su stranke i odredile u sporazumu od 2. avgusta 1995. godine.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje, jer je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalni zakon. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužitelja, ustanovio je da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je, suprotno mišljenju Kantonalnog suda, usvojio stav da sporazum od 2. avgusta 1995. godine nije suprotan prinudnim propisima niti moralu. Pri tome je Vrhovni sud istakao da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je ZZ Neum, kao apelantov pravni prednik, od tužitelja primila pozajmicu u iznosu od 700.000,00 jugoslovenskih dinara koju nije vratila, što je prema odredbama čl. 557. stav 1. i 562. ZOO bila dužna učiniti. Vrhovni sud je, dalje, zaključio da sporazum od 2. avgusta 1995. godine ne predstavlja prenov obaveze prema odredbi člana 348. stav 1. ZOO, već je njime određen način vraćanja duga. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, obrazloženje je zasnovano na primjeni materijalnog zakona koja nije bila proizvoljna ili nepravična u odnosu na apelantova ustavna prava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, te Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić