Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-589/07 (Š. D.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-589/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 589/07, rješavajući apelaciju Šukrije Dupčanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šukrije Dupčanina podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko broj Kž-

171/05 od 27. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Kp-374/05 od 18. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šukrija Dupčanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je 13. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-171/05 od 27. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-374/05 od 18. novembra 2005. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 9. marta 2009. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj Kp-374/05 od 18. novembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Kž-171/05 od 27. decembra 2006. godine, apelanta proglasio krivim. Apelant je proglašen krivim zbog toga što je u periodu od 5. marta 2003. godine na području Distrikta Brčko neovlašteno i bez propisane stručne spreme pružao pomoć u vidu zastupanja stranaka pred Osnovnim sudom u vanparničnim i parničnim predmetima, pobliže navedenim u dispozitivu presude. Apelant je navedenu radnju vršio uz naplatu novčanih naknada iako mu je Rješenjem Osnovnog suda broj D-199/03 od 13. februara 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog suda broj Gž-26703 od 5. marta 2003. godine, iz sudskog registra istog suda izbrisana djelatnost iz grupe 74110 «pravni poslovi». Time je apelant počinio krivično djelo nadripisarstva iz člana 371. Krivičnog zakona Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: KZDB), pa mu je na osnovu člana 337. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZKPDB) izdao kazneni nalog i osudio na novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 KM. Izrečenu novčanu kaznu apelant je dužan platiti u roku od tri mjeseca, računajući od dana pravosnažnosti presude, a ukoliko kaznu ne plati u tom roku ona će se zamijeniti kaznom zatvora i to tako što će za svakih započetih 50,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je, na osnovu svih izvedenih dokaza kao i apelantovog priznanja, utvrdio da su se u apelantovim radnjama ostvarila obilježja bića krivičnog djela nadripisarstva iz člana 371. KZDB jer je apelant, koji nema propisanu stručnu spremu, neovlašteno pružao pravnu pomoć za novčanu naknadu, te određena lica zastupao pred sudom.

4. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da su neosnovani apelantovi prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je prvostepeni sud, s obzirom na to da se radi o posebnom skraćenom krivičnom postupku, činjenično stanje utvrdio iz priloženih dokaza optužbe, dokumentacije u spisu i apelantovog priznanja koje je dao na glavnom pretresu. Apelacioni sud je, također, istakao da apelant nije imao odgovarajuću stručnu spremu za bavljenje poslovima zastupanja pred sudom. Također, nije imao ni ovlaštenje nadležnog organa za pružanje pravne pomoći u smislu zakona koji se primjenjuju i važe na području Distrikta Brčko, a istu djelatnost je ipak obavljao i naplaćivao usluge, pa je neosnovan i apelantov prigovor o tome da u njegovom ponašanju nema bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Apelant je, kako je zaključio sud, sa pravosnažnošću rješenja o brisanju upisa djelatnosti iz grupe »pravni poslovi» postao svjestan da svako daljnje bavljenje tom vrstom poslova u okviru djelatnosti d.o.o. «Šejm», čiji je on zakonski zastupnik, predstavlja neovlašteno bavljenje tim poslovima pred sudovima na području Distrikta Brčko.

5. Apelant je naveo da je odlukama prvostepenog i drugostepenog suda diskriminiran u uživanju prava na rad i drugih prava koja proističu iz rada, te da je uživanje navedenog prava garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je istakao da je dobio odobrenje za rad od nadležnog organa uprave broj 05/2-053-19 od 21. juna 1990. godine da se bavi dopunskim zanimanjem «pružanje pravne pomoći». To rješenje nikada nije stavljeno van snage niti je ukinuto. Apelant, također, ističe da ni prvostepeni ni Apelacioni sud nisu cijenili činjenicu da on ima potpisan ugovor sa članovima advokatske komore, kao i ni činjenicu da je radio 40 godina i da je zaslužio penziju od koje ne može da živi i izdržava svoju porodicu. U dopuni apelacije koju je 11. marta 2009. godine dostavio Ustavnom sudu apelant je istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju apelant je naveo da je diskriminiran u uživanju prava na rad, potkrjepljujući to navodom da redovni sudovi nisu cijenili činjenicu da ima potpisan ugovor sa članovima advokatske komore, kao ni činjenicu da je radio 40 godina i da je zaslužio penziju od koje ne može da živi i izdržava svoju porodicu. U vezi sa apelantovim navodom, Ustavni sud naglašava da ima nadležnost da ispita njegove navode o diskriminaciji u uživanju prava na rad s obzirom na to da je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu, a da je čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996), koji je naveden u Aneksu I Ustava BiH, garantirano pravo na rad. Međutim, Ustavni sud uviđa da apelant, osim svojih paušalnih navoda, nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je u predmetnom postupku bio diskriminiran u uživanju prava na rad. Ustavni sud to ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju vezanu za predmetni sudski postupak.

9. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva. Zbog toga, nema ni elemenata koji, prima facie, ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa pravom na rad, a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U odnosu na dopunu apelacije od 11. marta 2009. godine, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je apelant u dopuni od 11. marta 2009. godine samo proširio svoje apelacione navode na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na isto činjenično i pravno stanje, a da je konačnu odluku, koja je predmet osporavanja, primio 2. februara 2007. godine, Ustavni sud neće ispitivati navode o povredi ovog ustavnog prava zbog proteka roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. 11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-589/07 (Š. D.) | Sudska praksa | Aktio