Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/07 (E. K.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-765/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine u predmetu broj AP 765/07, rješavajući apelaciju Emire Karača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emire Karača podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Livno broj 010-0-Gž-06-000-306 od 4. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Livno broj P-

557/05 od 12. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emira Karača (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča koju zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-06-000-306 od 4. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda Livno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-557/05 od 12. jula 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-557/05 od 12. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-06-000-306 od 4. decembra 2006. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da se Općina Glamoč (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da isplati iznos od 5.450,00 KM na ime duga nastalog neisplaćivanjem naknade koja pripada općinskim vijećnicima Općine Glamoč za period od 1. septembra 2003. godine do 1. septembra 2005. godine, sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama nesporna činjenica da je apelantica na sjednici Općinskog vijeća 11. septembra 2003. godine prihvatila paušal koji joj pripada kao općinskom vijećniku i da je bez prinude, zablude i pritiska izjavila da svoj paušal usmjerava u korist štićenika Centra za socijalni rad Općine Glamoč (u daljnjem tekstu: Centar), i to bezuvjetno. Taj sud je istakao da izjava koju je apelantica dala na sjednici Općinskog vijeća od 11. septembra 2003. godine predstavlja ugovaranje koristi za trećeg u smislu člana 149. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je istakao da se izjava kojom se nešto ugovara u korist trećeg može povući ili izmijeniti sve dok treći ne izjavi da prihvata ono što je ugovoreno u njegovu korist. Treća osoba može izjavu o svom pristanku i prihvatanju ugovorene koristi dati u bilo kojoj formi, pa čak nije potrebno da izričito izjavi da prihvata tu korist, već je dovoljno da je izričito ne odbije. U konkretnom slučaju, iz Uvjerenja Centra broj 16-234/05 od 23. augusta 2005. godine, taj sud je zaključio da je Centar sa velikim oduševljenjem prihvatio korist po odluci od 11. septembra 2003. godine, a izjavu o prihvatanju koristi nije mogao dati ranije jer ga niko nije obavijestio. Dakle, taj sud je zaključio da je Uvjerenje Centra od 23. augusta 2005. godine pristanak na ugovorenu korist trećoj osobi, koji izričito ne odbija korist već je sa velikim oduševljenjem prihvata onda kada je za nju saznao.

4. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud raspravio sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, taj sud je istakao da je nesporna činjenica da je apelantica svoju izjavu o ustupanju paušala povukla obaviješću od 11. augusta 2005. godine, a isto tako nesporno je da niko nije obavijestio Centar da se apelantica, pored ostalih vijećnika, odrekla svog paušala u njegovu korist. Treća osoba, istakao je sud, može izjavu o svom pristanku i prihvatanju ugovorene koristi dati u bilo kojoj formi pa čak nije potrebno da izričito izjavi da prihvata tu korist, već je dovoljno da je izričito ne odbije, što Centar nije učinio, već je naprotiv uvjerenjem od 23. augusta 2005. godine, sa oduševljenjem prihvatio korist po izjavi apelantice od 11. septembra 2003. godine, a što se smatra pristankom na ugovorenu korist trećoj osobi. Budući da je nesporna činjenica da je apelantica svoju izjavu o ustupanju vijećničkog paušala povukla 11. augusta 2005. godine, taj sud zaključuje da je potraživanje apelantice za period od 1. septembra 2003. godine do 1. septembra 2005. godine neosnovano, jer se za utuženi period odrekla paušala u korist trećeg, tj. Centra. Na kraju Kantonalni sud primjećuje da, ukoliko ustupljeni vijećnički paušal nije uplaćen na račun Centra, on to može potraživati od tužene.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da je 11. augusta 2005. godine pismeno opozvala izjavu o ustupanju vijećničkog paušala jer je saznala da tužena nije uplaćivala paušal u korist Centra. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalni zakon, jer ako zakonodavac daje mogućnost da se ugovara korist za trećeg, bez znanja trećeg, ugovarač koristi za trećeg, tu izjavu može opozvati bez obzira da li je u trenutku opoziva treći znao za nju ili ne, jer zakonodavac u čl. 149. i 150 ZOO takav uvjet opoziva izjave ne poznaje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva kojeg je apelantica tokom postupka konačno opredijelila, zauzeo stav da je neosnovan apelanticin zahtjev za isplatu duga. Ovako stanovište zauzeo je i sud na sljedećoj instanci dajući u osporenoj presudi odgovor na sve apelanticine žalbene navode. Sudovi su obrazložili da se apelantica nesporno odrekla vijećničkog paušala u korist trećeg, tj. Centra, a svoju izjavu je dala bez prinude, zablude i bilo kakvog pritiska tužene. Prema navedenom je zaključeno da apelanticina izjava predstavlja ugovaranje koristi za trećeg u smislu člana 149. ZOO, a da je, ukoliko ustupljeni vijećnički paušal nije uplaćen na račun trećeg u čiju se korist apelantica odrekla, taj treći aktivno legitimisan da potražuje ovu naknadu od tužene. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/07 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio