Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-92/07 (L. K.)

Odluka donesena 15. 04. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-92/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 92/07, rješavajući apelaciju Luke Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Kneževića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-824/05 od 29. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Luka Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 9. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-824/05 od 29. novembra 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. aprila i 17. decembra 2007. godine.

2. Rješenjem Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Tuzla broj 11-41-UP-LI/2-233/04 od 16. marta 2005. godine apelantu je, kao ratnom vojnom invalidu sa 20% invaliditeta, priznato i daljnje svojstvo ratnog vojnog invalida sa 20% invaliditeta na osnovu bolesti koju je dobio kao pripadnik Oružanih snaga BiH. Na osnovu toga mu je priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 37,00 KM, počevši od 1. januara 2005. godine, pa sve dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje ovog prava.

3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-04/1-41-2327/05 od 9. augusta 2005. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog upravnog rješenja koje je izmijenjeno utoliko što je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 36,70 KM.

4. Kantonalni sud je Presudom broj U-824/05 od 29. novembra 2006. godine odbio kao neosnovanu tužbu kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva.

5. U obrazloženju presude je navedeno da su organi uprave na osnovu saglasnih nalaza i mišljenja prvostepene i drugostepene ljekarske komisije utvrdili da se kod apelanta radi o oboljenju iz tačke 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a koje se pogoršalo za vrijeme apelantove službe u Oružanim snagama BiH. Uz primjenu člana 11. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, apelantu je određen procent invalidnosti u visini od 20%. Sud je iz dokaza u spisu utvrdio da ne postoji osnov da se apelantu utvrdi veći procent vojnog invaliditeta. Također je utvrdio da su neosnovani apelantovi prigovori da su se prilikom utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta trebale cijeniti i druge okolnosti, kao što su trajanje rata, napor, zapovijedanje većom grupom vojnika i stalni psihički stresovi, jer su ove okolnosti cijenjene prilikom utvrđivanja procenta vojnog invaliditeta u smislu odredbe člana 11. navedenog zakona.

6. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je osporenom presudom i rješenjima u upravnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da mu je, s obzirom na ljekarske nalaze, trebao biti utvrđen stepen invalidnosti u visini od 100% i u vezi s tim odgovarajući iznos lične invalidnine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, organi uprave u upravnom postupku i Kantonalni sud u postupku upravnog spora pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U kontekstu navedenog, budući da su organi uprave i redovni sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u toku žalbenog postupka pred Ministarstvom i u postupku upravnog spora pred Kantonalnim sudom, a koji su razmotreni prilikom donošenja osporenih odluka, uz obrazloženje zašto apelantovi prigovori nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Kantonalni sud je na osnovu svih dokaza u spisu, a posebno saglasnih nalaza i stručnih mišljenja ljekarskih komisija, zaključio da je u apelantovom slučaju pravilno utvrđen stepen njegovog vojnog invaliditeta.

11. S obzirom na to da je Kantonalni sud razmotrio navode iz apelantove tužbe i cijenio ih u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao razloge zašto tužba nije mogla utjecati na donošenje drugačije odluke, nalazeći da su ispunjeni uvjeti iz člana 10. Pravilnika i člana 11. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

12. Iz navedenih razloga, a vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ničeg što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-92/07 (L. K.) | Sudska praksa | Aktio