Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/07 (D. R.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-49/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 49/07, rješavajući apelaciju Davorina Reljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Davorina Reljića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Rev-07-001 117 od 15. februara 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-223/04 od 13. oktobra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2623/02 od 30. decembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Davorin Reljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 4. januara 2007. godine apelaciju, a 7. aprila i 23. maja 2008. godine dopunio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 117 od 15. februara 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-223/04 od 13. oktobra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2623/02 od 30. decembra 2003. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-2623/02 od 30. decembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-223/04 od 13. oktobra 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca Miroslava Popržena iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: tužilac). Utvrđeno je da su tuženi apelant i Miodrag Mašić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) smetali tužioca u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu stana u Banjaluci, u Srpskoj ulici broj 79, tako što su 30. oktobra 2002. godine apelant u svom, a drugotuženi u svom kupatilu na visini-ispod plafona svojih kupatila presjekli i začepili vertikale za odvod kanalizacije do glavnog kolektora, pa im je zabranjeno dalje ovakvo ili slično smetanje tužioca u posjedu njegovog stana. 3. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je tužilac posjednik tavanskog prostora koji se nalazi u Banjaluci, u Srpskoj ulici br. 77-79, koji je lociran iznad stanova apelanta i drugotuženog. Također je utvrđeno da je tužilac tavanski prostor preuredio u stambeni, a da su apelant i drugotuženi u svojim kupatilima presjekli i začepili odvodne kanalizacione vertikale (cijevi) koje prolaze cijelom visinom zgrade i da tužilac, zbog ovih radnji apelanta i drugotuženog, nije mogao koristiti novoizgrađeni stan. 4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, dalje, naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta i drugotuženog koji se odnose na nedostatak aktivne legitimacije tužioca, jer, navodno, nije imao ovlaštenja da gradi stan, niti da ulazi u posjed predmetnog tavanskog prostora. Sud je navedene prigovore odbio, jer je u postupku nesporno utvrdio da je tužilac bio posljednji, mirni i faktički posjednik stana u trenutku nastalog smetanja, zbog čega je u konkretnom postupku smetanja posjeda nesporna njegova aktivna legitimacija. Prigovore apelanta i drugotuženog koji su se odnosili na činjenicu da u toku prvostepenog postupka nije utvrđeno da li se radi o stanu ili tavanskom prostoru sud je ocijenio kao neosnovane, jer su ove činjenice irelevantne za rješavanje konkretnog spora.
5. Okružni sud je, također, utvrdio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori u pogledu činjenice da je tužilac stekao posjed silom, te da su apelant i drugotuženi dugogodišnji suposjednici tavanskog prostora. Naime, uvidom u Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Banjaluka, od 23. septembra 1999. godine sud je utvrdio da Grad Banjaluka ima prvenstveno pravo da pretvara dio predmetnog tavanskog prostora u stan određene korisne površine. Zatim, sud je utvrdio da se navedeno pravo Grada prenosi na osnovnu školu radi rješavanja stambenog pitanja tužioca, te da je osnovna škola svojim rješenjem predmetni prostor dodijelila tužiocu, koji je izgradio stan i bio posljednji faktički posjednik. Okružni sud je smatrao da iz navedenog proizlazi da su apelant i drugotuženi kao etažni vlasnici u predmetnoj zgradi izgubili posjed na zajedničkim tavanskim prostorijama na osnovu pravosnažnog rješenja organa uprave. Iz navedenog sud je zaključio da tužilac posjed na stanu nije stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, već na zakonit način, te su zbog toga apelantovi prigovori u pogledu sticanja posjeda tužioca neosnovani. 6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-001 117 od 15. februara 2008. godine odbacio kao nedozvoljenu apelantovu reviziju protiv osporenog drugostepenog rješenja Okružnog suda sa obrazloženjem da protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda revizija nije dozvoljena. 7. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, također, naveo da je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost, koje je zagarantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Navedene povrede prava apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdli činjenično stanje i što su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. 8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 10. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je, prema navodima iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno odlučili kada su utvrdili da su apelant i drugotuženi smetali tužioca u mirnom posjedu tavanskog stana, te im je zabranjeno da ubuduće vrše ovakvo smetanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u provedenom parničnom postupku utvrdili da je tužilac mirni i faktički posjednik spornog prostora. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosio u toku žalbenog postupka pred Okružnim sudom. Ti navodi su razmotreni prilikom donošenja osporene drugostepene odluke sa obrazloženjem zašto apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio navode iz apelantove žalbe i da ju je ocijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao razloge zašto ona nije mogla uticati na donošenje drugačije odluke. Pri tome je zaključio da su ispunjeni uslovi iz čl. 70. i 78. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, a Ustavni sud smatra da obrazloženje Okružnog suda u vezi s tim zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. 12. Iz navedenih razloga, a u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ičlana 6. stav 1. Evropske konvencije, već je zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine,te su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na apelantov navod da je osporavanim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant u svojoj apelaciji nije dao nijedan navod ili iznio činjenicu koji bi mogli pokrenuti pitanje zaštite prava na ličnu slobodu i sigurnost. Također, u cijeloj apelaciji i odlukama redovnih sudova ne može se naći bilo kakva naznaka da je u ovom slučaju došlo ili moglo doći do događaja koji bi pokrenuo pitanje zaštite prava na ličnu slobodu i sigurnost na način na koji je ovo pravo zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Ovaj apelantov navod Ustavni sud, također, ocjenjuje kao očigledno (prima facie) neosnovan.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić