Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2126/06 (D. K.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Ratni zločin
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2126/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine u predmetu broj AP 2126/06, rješavajući apelaciju Draška Krndije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draška Krndije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-06-000-018 od 18. aprila 2006. godine i Presude Okružnog suda broj K-50/01 od 17. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Draško Krndija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Marica Ćulum, advokatica iz Banje Luke, podnio je 17. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000-018 od 18. aprila 2006. godine i Presude Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-50/01 od 17. novembra 2005. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj K-50/01 od 17. novembra 2005. godine, koja je u odnosu na apelanta potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000-018 od 18. aprila 2006. godine, apelant je kao drugooptuženi proglašen krivim da je u vremenskom periodu od 29. marta do 31. marta 1994. godine, zajedno sa prvooptuženim Dragom Radakovićem i trećeoptuženim Draškom Kesarom koji je u bjekstvu, a na osnovu zajedničkog dogovora, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Zločin su počinili su kao pripadnici rezervnog sastava policije Republike Srpske prema civilima nesrpske nacionalnosti koji nisu bili vojno angažirani i koji su se nalazili u svojim kućama na teritoriji Republike Srpske, i to u vrijeme oružanih sukoba koji su se dešavali na prostoru BiH. Na taj način, prema utvrđenju suda, apelant je, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava, bio saizvršilac u lišavanju života šest civilnih osoba. Slijedom ovoga, apelantu je izrečena kazna od 20 godina zatvora. U skladu sa odredbom člana 50. KZRS, u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. aprila 1994. godine do 4. oktobra 1994. godine. Na osnovu odredbe člana 108. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), oštećeni su upućeni da pokrenu imovinsko-pravnu parnicu.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na glavnom pretresu od 8. novembra 2005. godine zastupnik optužbe precizirao optužnicu u pogledu činjeničnog opisa i pravne kvalifikacije učinjenog djela. Apelantu je stavljeno na teret da je sa prvooptuženim lišio života šest civilnih lica, a sa njima je trećeoptuženi sudjelovao u lišavanju života tri lica. Time su kao saizvršioci izvršili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZ RS koje im je stavljeno na teret izmijenjenom optužnicom. Prema predmetnoj optužnici apelant je zajedno sa prvooptuženim i trećeoptuženim prekršio pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanog sukoba prema civilima koji su zaštićeni međunarodnim humanitarnim pravom. Konkretno, apelantu i drugim optuženima je stavljeno na teret da su postupali protivno članu 3. stav 1. tačka 1. IV. ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata iz 1949. godine, kao i protivno članu 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II).
4. U obrazloženju presude Okružni sud je, također, naveo da je apelant svoju odbranu na glavnom pretresu iznio tako da je poricao svoj iskaz dat u istrazi, uz objašnjenje da je svoj iskaz u istrazi, kojim je u cijelosti priznao izvršenje krivičnog djela, dao „pod pritiskom“. Također, apelant je izjavio da u istrazi i nije bio ispitan, već da mu je samo dato da potpiše zapisnik o svom ispitivanju, kao i da branilac nije prisustvovao njegovom ispitivanju, jer ga nije ni imao. Također, apelant je na suđenju izjavio da je na njega vršen pritisak i u pretkrivičnom postupku, odnosno da je bio prisiljen da prizna da je učinio krivične radnje navedene u optužnici. Budući da je apelantova odbrana kao i odbrana ostalih optuženih prigovorila zakonitosti ispitivanja optuženih u istrazi, te da je od suda tražila da se zapisnici iz istrage izdvoje iz spisa, sud je naveo da je proveo dokaze za ocjenu procesne vrijednosti i valjanosti zapisnika o ispitivanju apelanta i ostalih optuženih, pod brojem Ki-47/94 od 15. aprila 1994. godine. S tim u vezi sud je, ocjenom provedenih dokaza, zaključio da nije mogao prihvatiti takvu odbranu apelanta, budući da je iz iskaza svjedoka Miće Kreče, koji je kao istražni sudija proveo istragu, i iskaza Draška Zeca, koji je postupao kao tužilac u predmetnom krivičnom postupku, utvrdio da su sve radnje u istrazi zakonito provedene i to kako kod ispitivanja optuženih, tako i prilikom saslušavanja svjedoka. Naime, sud je naveo da su oba svjedoka jasno naglasili da je vršeno glasno diktiranje iskaza koji su u istrazi dali optuženi, da im je ponuđeno da pročitaju zapisnik koji su svojeručno potpisali, te da je u istrazi cijelo vrijeme bio prisutan apelantov branilac, advokat Milorad Tomić, čiji se potpis također nalazi na zapisnicima iz istrage. Također je navedeno da su se svjedoci saglasno izjasnili da su sva lica koja su navedena u zapisniku o ispitivanju bila prisutna istražnim radnjama, te da su bili isključivi u svojim tvrdnjama da optuženi i svjedoci u istrazi nisu dali iskaze pod uticajem prisile ili pritiska. Dalje, sud je također naveo da je u osnovi sve navedeno, potvrđeno i iskazom svjedoka Savke Kondić, koja je postupala kao zapisničar u istrazi, a koja je prema utvrđenju suda u potpunosti potvrdila vjerodostojnost zapisnika iz istrage, navodeći da optuženi nisu priznali da su izvršili djela pod pritiskom. Dalje, sud je naveo da je advokat Milorad Tomić, branilac apelanta i ostalih optuženih postavljen po službenoj dužnosti, 27. septembra 1994. godine na glavnom pretresu u ovom krivičnom predmetu potvrdio da je bio prisutan prilikom njihovog ispitivanja u istrazi. Na osnovu svega izloženog, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovog prava na odbranu.
5. Također, sud je utvrdio da su Marin Tatarević, Goran Stupar i Dragan Gvozden kao svjedoci dali iskaze u istrazi, te da su i oni kasnije na glavnom pretresu izmijenili svoje iskaze, pozivajući se na pritisak koji je navodno i na njih vršen u istrazi. Međutim, Okružni sud je utvrdio da prilikom davanja iskaza ovih svjedoka nije bilo nezakonitosti, da su iskaze potpisali bez primjedbi, te da su iskazi koji su dali na glavnom pretresu prilagođeni potrebama podržavanja alibija optuženih. Zbog toga njihovom iskazu na glavnom pretresu sud nije poklonio vjeru, dajući za to detaljno obrazloženje. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da provedeni dokazi ukazuju da nije bilo osnova da se iz spisa predmeta izdvajaju zapisnici iz istrage o ispitivanju optuženih. Smatra da su neprihvatljivi apelantovi navodi kojima je poricao svoj iskaz dat tokom istrage, a kojim je u osnovi priznao da je kao saizvršilac počinio krivično djelo koje mu je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret. Dalje, sud je naveo da je u zapisniku o uviđaju Osnovnog suda u Prijedoru od 31. marta 1994. godine konstatirano da je ispred ulaza i prozora kuća ubijenih lica bilo djelovanja eksplozivnim sredstvima, a da su u kući bila tijela ubijenih lica, što je potvrđeno skicom lica mjesta i fotodokumentacijom lica mjesta. Također, sud je naveo da iz iskaza, nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine doktora Željka Karana i iskaza doktorice Dušanke Anđelković, koja je izvršila vanjski pregled ubijenih lica, proizlazi da je njihova smrt bila očigledno nasilna.
6. Okružni sud je, dalje, utvrdio da je kod svih optuženih postojala zajednička odluka o djelu, jer je prema utvrđenju suda prvooptuženi naveo „da idu ubiti neke muslimane“. Iz toga je sud zaključio da je njihov pojedinačni doprinos djelu takav da, u okviru zajedničke odluke o djelu, a i o podjeli uloga, predstavlja bitan udio u procesu plana izvršenja djela, nalazeći da su optuženi planirali kako da se rasporede s ciljem da izvrše djelo. Stoga je sud naveo da je umišljaj optuženih, kako svijest tako i volja, bio upravljen na lišavanje života lica nesrpske nacionalnosti, utvrđujući da je povod za to bila smrt pripadnika MUP-a RS na bihaćkom ratištu, kako su to optuženi naveli u svojim iskazima koje su dali u istrazi.
7. Prilikom odlučivanja o kazni, Okružni sud je naveo da je prije svega imao u vidu svrhu kažnjavanja i zakonom zaprijećenu kaznu za djelo za koje ih je i proglasio krivim, a i stepen njihove krivične odgovornosti. Od otežavajućih okolnosti sud cijenio pobude iz kojih je djelo učinjeno, način izvršenja i posljedice djela, a i samu upornost koju su optuženi ispoljili prilikom izvršenja djela, kao i njihovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela. Također, sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazni, od olakšavajućih okolnosti za optužene utvrdio da nisu ranije osuđivani, da je od učinjenog djela proteklo 12 godina, da su porodični ljudi, roditelji po dvoje djece, a apelant i prvooptuženi trenutno nezaposleni. S obzirom na navedeno i na činjenicu da su apelant i drugi optuženi usmrtili šest osoba, Okružni sud im je izrekao kaznu zatvora od po 20 godina.
8. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je naveo da, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, ovaj sud smatra da u prvostepenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 8. ZKP-a. Vrhovni sud je posebno obrazložio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o povredi prava na odbranu, odnosno tvrdnje da se prvostepena presuda zasniva na iskazima datim u istrazi, dakle, kao dokazu na kojem se po njihovom mišljenju ne može zasnivati u smislu odredaba ZKP-a. Naime, sud je zaključio da je prvostepeni sud utvrdio sve činjenice od odlučnog značaja za ocjenu procesne vrijednosti i valjanosti zapisnika o ispitivanju apelanta i ostalih optuženih u istrazi broj KI-47/9 od 15. aprila 1994. godine, te zapisnika o saslušanju svjedoka Marina Tatarevića, Gorana Stupara i Dragana Gvozdena (zapisnici od 19. i 20. aprila 1994. godine). Stoga je Vrhovni sud zaključio da je Okružni sud pravilno postupio kada je na glavnom pretresu od 21. septembra 2005. godine donio rješenje kojim je odbio prijedlog odbrane za izdvajanje zapisnika o saslušanju okrivljenih i svjedoka u toku istrage iz spisa predmeta, prihvativši razloge sadržane u obrazloženju prvostepene presude. Dalje, Vrhovni sud je također naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je pouka o pravu na branioca označena samo formalno na zapisniku o ispitivanju okrivljenih, a da apelantu i ostalim optuženim to pravo nije saopćeno kao upozorenje, budući da je odbrana u konkretnom slučaju, a s obzirom na zaprijećenu kaznu za počinjeno djelo, bila obavezna, a prema dokazima apelant je u istrazi imao branioca koji je postavljen po službenoj dužnosti. Također, sud je utvrdio da je apelant u toku glavnog pretresa potvrdio da je svojeručno potpisao zapisnik o njegovom ispitivanju u istrazi, cijeneći pri tome da njegov potpis zajedno sa potpisom istražnog sudije, tužioca, branioca i zapisničara nesumnjivo predstavljaju potvrdu vjerodostojnosti sadržaja zapisnika. Nakon što je detaljno obrazložio procesno-pravne radnje izvođenja dokaza, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud na zakonit način koristio apelantov iskaz dat u istrazi, te da su svi apelantovi žalbeni prigovori u vezi sa ovim neosnovani.
9. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, da u obrazloženju presude nisu navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te da su dati razlozi protivrječni. S tim u vezi, Vrhovni sud je utvrdio da izreka prvostepene presude sadrži jasan činjenični opis radnji za svakog od optuženih, kao saizvršilaca, u okviru zajedničkog djelovanja, koje opredjeljuju sve elemente bića krivičnog djela za koje su tom presudom proglašeni krivim. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, izreka prvostepene presude nema nikakvih nejasnoća u pogledu psihološke osnove u okviru zajedničkog umišljajnog postupanja i odnosa prema djelu u cjelini. Dalje, sud je utvrdio da nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na apelantovom iskazu koji je dao u istrazi, te da ne postoje drugi dokazi koji apelanta i druge optužene ne određuju kao saizvršioce krivičnog djela, u okviru njihove zajedničke djelatnosti i da ne potvrđuju njihovu krivičnu odgovornost. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, da je dao ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka Marina Tatarevća, Gorana Stupara i Dragana Gvozdena, kao i da je obrazložio zbog čega nije mogao prihvatiti kao opravdane razloge koje su naveli za izmjenu svojih iskaza na glavnom pretresu. Prema mišljenju ovog suda, prvostepeni sud je pažljivo i savjesno cijenio odbranu apelanta kao i ostalih optuženih, dovodeći ju u vezu sa iskazima navedenih svjedoka, pri tome dajući potpune i jasne razloge o neprihvatanju apelantovih navoda odbrane kojim je poricao svoj iskaz dat tokom istrage.
10. Naime, analizom iskaza svjedoka, dokaza materijalne prirode (zapisnici o uviđaju, fotodokumentacija, nalaz o vanjskom pregledu leševa), te odbranu optuženih, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti koje se odnose na izvršenje djela, uloge apelanta i svakog od optuženih u okviru zajedničkog djelovanja, sredstva, mehanizma i lokaliteta povređivanja oštećenih, posljedice dejstva eksplozije na određenom mjestu u kući oštećenih. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pažljivo analizirao sve provedene dokaze, te da je pravilno izveo zaključak da je Duško Kesar koji je, po mišljenju suda, nesumnjivo inicirao počinjenje krivičnog djela prethodno na to nagovorio optužene. Također, utvrđeno je da je postojao prethodni dogovor, te da je svaki od optuženih u okviru tog dogovora poduzeo radnje nužne za realizaciju tog dogovora i da je, pri tome, svaki od optuženih htio ostvarenje tog djela, i kao svog ličnog i kao zajedničkog. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je apelant, zajedno sa ostalim optuženim, postupao sa direktnim umišljajem, zaključivši da je prvostepeni sud na pravilan način riješio pitanje njihovog psihičkog odnosa prema djelu u cjelini, pa prema tome i posljedici. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se žalbeni navodi koji se odnose na vinost, kao odlučnu činjenicu, ne mogu prihvatiti, te ih je odbio kao neosnovane.
11. Također, Vrhovni sud je ocijenio da su pravilno utvrđene sve okolnosti od odlučnog značaja za odmjeravanje visine kazne. S tim u vezi, Vrhovni sud je utvrdio da je u odnosu na apelanta prvostepeni sud tim okolnostima dao pravilan značaj, pa je polazeći od svrhe kažnjavanja Vrhovni sud utvrdio da se njen generalni pa i specijalni oblik može ostvariti kroz izrečenu kaznu zatvora za apelanta i prvooptuženog od po 20. godina. Vrhovni sud je, također, zaključio da je prvostepeni sud cijenio doprinos ovih optuženih u izvršenju krivičnog djela, brojnost radnji, te upornost u izvršenju krivičnog djela lišavanja života šest lica, te da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je kazna zatvora prestrogo odmjerena.
12. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ovu povredu apelant vidi u činjenici da su sudovi svoje presude temeljili na njegovom iskazu koji je dao u istrazi, zbog čega smatra da su osporene presude utemeljene na nezakonitom dokazu, te da mu je samim tim povrijeđeno pravo na odbranu. U vezi s tim, apelant također upućuje na razloge koji su izneseni u njegovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude. Apelant također smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je do povrede njegovog prava iz člana 7. Evropske konvencije došlo zbog pogrešne primjene član 38. stav 2. KZ RS (Opći dio). Naime, apelant je ukazao da je članom 38. stav 1. KZRS propisano da zatvor ne može biti kraći od 15 dana niti duži od 15 godina, te da mu je prema navedenoj odredbi „jedino bilo moguće izreći kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a nikako veću“. Dalje, apelant navodi da „kazna zatvora u trajanju od 20 godina nije zakonom propisana za navedeno djelo, niti je njena zamjena za smrtnu kaznu moguća, jer je smrtna kazna uklonjena iz našeg pravnog sistema“. S obzirom na navedeno, apelant smatra da su sudovi izricanjem kazne zatvora od 20 godina „grubo povrijedili zakon na njegovu štetu“.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
15. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešnu ocjenu dokaza koje su izveli redovni sudovi. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U vezi sa apelantovim navodima da su osporene presude utemeljene isključivo na apelantovom iskazu datom u istrazi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je prihvatljivost dokaza prvenstveno materija koju regulišu domaći zakoni i da kao opće pravilo važi da su domaći sudovi ti koji procjenjuju dokaze koji su im prezentirani. Zadatak Evropskog suda i Ustavnog suda, u smislu standarda iz Evropske konvencije, nije da odlučuju da li su izjave svjedoka bile prihvatljive u smislu dokaza, nego da utvrde da li je postupak u cijelosti, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II, stav 78). U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, idem.)
17. U konkretnom slučaju, apelant je tokom krivičnog postupka tvrdio da je upotreba iskaza koji su dati na zapisnik u istrazi protivpravna, odnosno da je zapisnik unaprijed pripremljen, potpisan pod prisilom i bez prisutnosti branioca. Stoga, prvostepeni sud je smatrao da je važno rasvijetliti činjenicu da li je postojala ili nije prisila pri apelantovom saslušanju u istrazi. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u dokaznom postupku tokom glavnog pretresa, prvostepeni sud saslušao u svojstvu svjedoka istražnog sudiju, tužioca koji je zastupao optužbu protiv apelanta i ostalih optuženih, branioca apelanta koji mu je postavljen po službenoj dužnosti, te zapisničara, te da je prihvatio njihove iskaze koji su bili saglasni i izričiti u tvrdnji da je apelant u istrazi dao svoj iskaz i djelo priznao bez upotrebe sile ili prijetnje. Okružni sud je prihvatio kao vjerodostojan apelantov iskaz, koji je dao na zapisnik u istrazi u vezi sa događajem koji mu je stavljen na teret. Apelant, međutim, ni u žalbi protiv prvostepene presude ni u apelaciji ničim nije ukazao da je zaista postojala prisila pri njegovom saslušanju u istrazi ili da su njegova prava u vezi s tim povrijeđena na bilo koji način. Također, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi izneseni na glavnom pretresu, a apelant nije naveo da mu je u svjetlu tih dokaza bilo potrebno dodatno vrijeme za pripremanje odbrane, niti je argumentovao ili dokazao da nije imao mogućnost da o svakom od tih dokaza iznese svoje mišljenje.
18. Ustavni sud također zapaža da se prvostepena presuda ne temelji isključivo na iskazima apelanta i drugih optuženih lica, već i na drugim provedenim dokazima koji su navedeni u obrazloženju prvostepene presude. Okružni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto vjeruje iskazima koji su dati u toku istrage. Dodatno, drugostepeni sud je dao iscrpno obrazloženje zašto su žalbeni navodi u vezi s ovim neosnovani. Ustavni sud, stoga, ne može utvrditi bilo kakvu arbitrarnost u obrazloženjima osporenih odluka u vezi sa zakonitošću ovih dokaza, naročito zato što korištenje izjava koje su date prije suđenja kao dokaznog materijala, u principu, nije nekonzistentno sa članom 6. Evropske konvencije, sve dok se poštuju prava odbrane, a apelant ne nudi ništa što bi ukazalo da mu je to pravo bilo uskraćeno na bilo koji način.
19. Ustavni sud zapaža da je pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, te da ispitaju i ospore dokaze suprotne strane Apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima je zasnovana presuda koja se pobija apelacijom, tretiran je tokom cijelog postupka kao ravnopravna stranka, omogućeno mu je da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze i daje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka imao branioca, a sud je provedene dokaze cijenio i u vezi s apelantovom odbranom, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je u apelantovom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je princip kontradiktornosti postojao u svim fazama krivičnog postupka, te da ništa ne ukazuje da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Tužilaštvo.
20. Osim toga, Ustavni sud smatra da iz osporenih odluka proizlazi da su sudovi za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi razmotrio sve apelantove žalbene prigovore i da se o njima izjasnio jasno i detaljno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su donesene u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a.
21. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Kažnjavanje samo na osnovu zakona
22. Apelant se žali i na kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije koji glasi: «Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.»
23. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije, zbog pogrešne primjene član 38. stav 2. KZ RS - opšti dio), Ustavni sud zapaža da je apelant ponovio svoje navode iz žalbe, te da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud u odnosu na navedene apelantove žalbene prigovore ukazao da je za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništava iz člana 142. stav 1. KZ RS - opšti dio alternativno propisana kazna zatvora najmanje 5 godina ili smrtna kazna. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je direktnom primjenom člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju isključena mogućnost izricanja smrtne kazne, te su kao alternativne kazne za navedeno krivično djelo, u smislu odredbe člana 38. stav 2. KZRS, ostale da egzistiraju kazne zatvora od 5 do 15 godina (s obzirom na posebni minimum i opći maksimum kazne zatvora) i kazna zatvora od 20 godina. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da prema citiranim zakonskim odredbama kazna zatvora od 20 godina egzistira kao samostalna kazna u sistemu krivičnih sankcija, a ne kao zamjena za smrtnu kaznu, kako je to apelant naveo.
24. Ustavni sud zapaža da je isto pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 656/04 od 13. septembra 2005. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 83/05 od 29. novembra 2005. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 656/04 od 29. novembra 2005. godine, na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu primjene član 38. stav 2. KZ RS (Opšti dio), s obzirom na utvrđenje Ustavnog suda „da je ukidanjem smrtne kazne, a do donošenja Krivičnog zakonika Republike Srpske iz 2000. godine, nastala pravna praznina u vezi sa mogućnošću izricanja teže kazne od kazne zatvora od 15 godina, te da je Vrhovni sud, nemajući jasnu zakonsku odredbu, primijenio relevantni zakon“. Stoga je Ustavni sud u svojoj Odluci AP 656/04 od 13. septembra 2005. godine, zaključio da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio član 38. stav 2. KZ RS (Opšti dio) pri izricanju kazne zatvora od 20 godina, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
25. S obzirom da se razlozi dati u Odluci AP 656/04 od 13. septembra 2005. godine odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u ovoj odluci u odnosu na primjenu člana 38. stav 2. KZ RS (Opšti dio ), te zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.
26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić