Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-22/07 (R. P.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-22/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 22/07, rješavajući apelaciju Rajka Pavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Pavića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 161 od 3. oktobra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj K-46/05 od 3. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Pavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa advokat Cvijetin Adamović, podnio je 29. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 161 od 3. oktobra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-46/05 od 3. maja 2006. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj K-46/05 od 3. maja 2006. godine apelant je proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 3. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03 i 108/04, u daljnjem tekstu: KZ) i osuđen na kaznu zatvora od 15 godina. U obrazloženju presude sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je 23. novembra 2003. godine u dvorištu kuće Snežane i Sretena Radića omamljen pas, te da su istoga dana oko 21 sat tri muške osobe sa „fantom“ kapama i naoružane ušle u kuću kroz prozor u kupatilu s namjerom da oduzmu novac i druge vrijednosti. Izvršioci su u kući zatekli Snežanu i Sretena Radić, kojima su prijetili da će ubiti njih i njihovog sina ako im ne daju novac, te su tom prilikom nanijeli teške tjelesne povrede Snežani, a Sretena su još i vezali omčom napravljenom od bluze usljed čega je ovo lice umrlo. Dalje, od Snežane Radić su uzeli 28.000 KM, kao i mobilni telefon i ručni sat njenog muža.
3. Da je apelant počinio navedeno krivično djelo, sud je utvrdio, prije svega, iz iskaza neposrednih učesnika u događaju Snežane Radić i Eldina Omeragića (koji je u izdvojenom postupku koji se vodio protiv njega za isto krivično djelo sklopio nagodbu sa tužilaštvom, pa je sud donio pravomoćnu presudu), kao i iz materijalnih dokaza: zapisnika o mjestu uviđaja, izvještaja, skice mjesta događaja, obdukcije, kao i svjedočenja i nalaza vještaka medicinske struke. U toku postupka odbrana je osporavala da je apelant bio učesnik u navedenom događaju. Sud je istakao da je radnje koje su prethodile navedenom događaju i sâm događaj detaljno opisao Eldin Omeragić, te je sud utvrdio da je apelant, po pozivu Saše Radića, prihvatio da „odrade kuću u Bratuncu“ zbog čega je i došao u Bartunac. Sud je naveo da je iskaz svjedoka Eldina Omeragića potkrijepljen materijalnim dokazima pronađenim u kući i oko kuće, kao i iskazom Snežane Radić. Na osnovu iskaza koji su bili jasni, detaljni i precizni, kao i na osnovu ostalih dokaza sud je zaključio da je apelant izravni izvršilac krivičnog djela. Sud nije prihvatio apelantove navode da ne poznaje nikog od lica koja su navedena kao učesnici u događaju, da nije nikada bio u Bratuncu, da nikada prije nije vidio Eldina Omeragića i ostalo, jer ovakav apelantov iskaz nije dao odgovor na mnoga pitanja koja su se postavila. Osim toga, sud je naveo da je svjedok Eldin Omeragić sklopio nagodbu sa tužilaštvom i presuda u njegovom slučaju je postala pravosnažna 8. aprila 2005. godine. On je svjedočio u predmetu protiv apelanta 4. aprila 2006. godine, kada je unakrsno ispitan, dakle, nagodba sa tužilaštvom ga nije obavezivala u smislu sadržine njegovog iskaza. Sud je odbio prijedlog odbrane da se saslušaju apelantova majka i njegov bliski rođak, navodeći da se sa visokim stepenom izvjesnosti može predvidjeti njihova sadržina, jer su oni trebali dati alibi apelantu. Sud je smatrao da bi izvođenje ovog dokaza samo odugovlačilo postupak. Osim toga, sud je odgovorio na navod odbrane u vezi sa apelantovom fizičkom konstrukcijom i ulaskom kroz prozor u kupatilu, te je utvrdio da je jasno da se apelant, čak i da je bio građen kako je navodio u vrijeme događaja, mogao provući kroz prozor, jer je prozor po dijagonali dug 100 cm.
4. Protiv prvostepene presude apelant i tužilaštvo su izjavili žalbe. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-06-000 161 od 3. oktobra 2006. godine kojom se žalbe odbijaju i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je svjedok optužbe Eldin Omeragić potvrdio apelantovu saizvršilačku ulogu, opisujuću svaku pojedinu radnju prije i na samom događaju. Sud je naveo da odbrana nije uspjela osporiti kvalitet i vrijednost iskaza ovog svjedoka, niti njegov kredibilitet s obzirom na to da je sâm iskaz jasan, a što je pravilno utvrdio prvostepeni sud, kao i da je potkrijepljen iskazima drugih svjedoka i objektivnim dokazima. Vrhovni sud je, dalje, zaključio da iskaz ovog svjedoka nije, kako je odbrana navodila, jedini dokaz na kojem se presuda temelji, već je presuda rezultat ocjene svakog pojedinačnog dokaza i njihove međusobne povezanosti. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantov iskaz da nije počinio krivično djelo, da nije bio u Bartuncu i da ne poznaje Eldina Omeragića, jer apelantov iskaz nije dao odgovore na brojna pitanja koja su riješena upravo dokazima na kojima je presuda i zasnovana. U vezi sa tim, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio da provede djelomičnu rekonstrukciju događaja s ciljem da se utvrdi kako je apelant ušao kroz prozor, te kada je odbio da sasluša njegovu majku, obrazloživši to time da se odbijanje ovih dokaza nije negativno odrazilo na potpunost i pravilnost činjenične osnove pobijane presude.
5. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant se žali da je presuda bazirana na iskazu svjedoka optužbe sa kojim je tužilaštvo sklopilo nagodbu. Apelant se žali da nije ispoštovan princip in dubio pro reo, kao ni drugi principi kao što su ravnopravnost stranaka u postupku, izvođenje dokaza, jer njegovi dokazi nisu prihvaćeni, čime su prekršena njegova prava. Apelant tvrdi da je on odlukom suda „utrpan“ u cijeli događaj u kojem nije učestvovao, te da obrazloženja sudova „ne sadrže brižljivu i savjesnu ocjenu svih dokaza“, kao i da je presuda rezultat „subjektivnog“ ubjeđenja sudova.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud primjećuje da apelant ističe povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza koju su sudovi dali, te ističe da je sud odluku donio prema „subjektivnom“ ubjeđenju, na osnovu izjave beneficiranog svjedoka.
9. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U vezi sa navodima o tome da je prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka, te da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu, da predlaže izvođenje dokaza, što je i činio, te da u potpunosti učestvuje u postupku sa svim garancijama koje zakon omogućuje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, te da je utvrdio da način na koji su događaj (kao i radnje koje su mu prethodile) opisali Eldin Omeragić, Snežana Radić, koja je očevidac događaja i oštećena u tom događaju, kao i ostali dokazi nesporno upućuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud, na osnovu detaljne i jasne analize provedenih dokaza, nesporno utvrdio i obrazložio svoj zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neosnovani, pri čemu je i Vrhovni sud za ovakav zaključak dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da vjerodostojnost iskaza Eldina Omeragića nije dovedena u pitanje, već da je potvrđena drugim dokazima, a da se njegov kredibilitet ne može osporiti samom činjenicom da je sklopio nagodbu sa tužiocem.
12. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo u odnosu na svoje ubjeđenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a koje je prihvatio kao logične i Vrhovni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva, te sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje zadovoljava u cijelosti i princip in dubio pro reo tim prije što nema ništa što ukazuje na to da su presude zasnovane samo na iskazu svjedoka koji je sa tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivnje, ili da sud neki od izvedenih dokaza nije cijenio, ili da je o nekom dokazu dao proizvoljno obrazloženje. Ustavni sud, također, nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi žalbeni navodi nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje konkretne pravne stvari. Pri tome je utvrdio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetno krivično djelo, posebno imajući u vidu da je djelo učinjeno sa izravnim umišljajem, te motive, okolnosti pod kojima je izvršeno, izuzetno tešku posljedicu djela, kao i druge okolnosti bitne za odmjeravanje kazne.
13. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i određene razloge zbog kojih je odbijen apelantov prijedlog za izvođenje pojedinih dokaza, te da se u osporenim odlukama ne može pronaći bilo šta što bi moglo ukazati da je takva odluka bila proizvoljna. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom. U pravilu, zadatak redovnih sudova je da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Ustavni sud smatra da su sudovi dali zadovoljavajuće razloge zašto su odbili apelantov prijedlog da se saslušaju određeni svjedoci, te da takva njihova odluka nije dovela u pitanje princip ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.d) Evropske konvencije.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da rezultat tih pravnih lijekova nisu bile odluke kojima je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije treba odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovan.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić