Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-420/07 (M. J.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Šta se ne smatra domom
- Zamjena nekretnina
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 32
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-420/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 420/07, rješavajući apelaciju Milane Jevremović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milane Jevremović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-837/05 od 23. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1034/04 od 23. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P. 2716/2003 od 7. maja 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milana Jevremović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, koju zastupa advokat Drago Reljić, podnijela je 25. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-837/05 od 23. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1034/04 od 23. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 2716/2003 od 7. maja 2004. godine.
2. Općinski sud je donio Presudu broj P. 2716/2003 od 7. maja 2004. godine kojom je utvrđeno da su apelanticin djed i I.Đ. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na zakonit i dobrovoljan način zaključili ugovor o zamjeni stanova u Tuzli, uz saglasnost vlasnika stana, te da je na osnovu ugovora o zamjeni tužitelj stekao zakonit status nosioca stanarskog prava. Stavom 2. presude odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice koja je tražila da sud utvrdi da su ništavi ugovor o zamjeni stanova, ugovor o korištenju stana i ugovor o otkupu stana, koji su detaljno navedeni u dispozitivu presude. Također, sud je odbio apelanticin zahtjev da se iz KPU briše upis prava vlasništa koji je izvršen na stanu na ime tužitelja i njegove supruge.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelantica podnijela zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) radi povrata stana u Tuzli na kojem je prije rata nosilac stanarskog prava bio njen djed. Postupak izvršenja odluke CRPC-a je prekinut, te je tužitelj, u skladu sa relevantnim propisama, podnio tužbu radi utvrđenja. Tužitelj je tražio da sud utvrdi da je sa apelanticinim djedom sklopio ugovor o zamjeni stanova, te da je ugovor zakonit i zaključen dobrovoljno. Apelantica je u postupku učestvovala u svojstvu tužene i protivtužiteljice. Protivtužbom apelantica je tražila da sud utvrdi da je ugovor zaključen između njenog djeda i tužitelja ništav, kao i ostali ugovori koje je poslije zaključio tužitelj u vezi sa zamijenjenim stanom. Apelantica je navela da ugovor o zamjeni nije sklopljen dobrovoljno, jer potpis na ugovoru o zamjeni stanova ne odgovara potpisu njenog djeda. Ona je, također, tvrdila da je bila član porodičnog domaćinstva svog djeda, da je bila navedena u ugovoru o korištenju stana njenog djeda kao član porodičnog domaćinstva i da je bila prijavljena na adresi kod djeda, te da je za vrijeme dok se ona nalazila u Beogradu tužitelj prisilio njenog djeda da zamijene stanove.
4. Sud je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao parnične stranke, svjedoke, izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju i drugo. Sud je zaključio da je ugovor o zamjeni stanova sklopljen u skladu sa odredbama člana 32. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) i da zadovoljava sve formalne uvjete za zaključenje propisane ovim zakonom. U vezi sa apelanticinim navodom da potpis na ugovoru nije potpis njenog djeda, sud je istakao da to nije uvjet koji je decidirano propisan zakonom. Dalje, sud je utvrdio da apelantica nije dokazala da potpis na ugovoru nije potpis njenog djeda, jer vještak nije mogao komparirati ovaj potpis na latinici, jer su svi potpisi apelanticinog djeda koji su dostavljeni na poređenje bili ćirilični. Sud je, dalje, istakao da čak i da je ova apelanticina tvrdnja tačna, nakon ugovora o zamjeni stana apelanticin djed je zaključio ugovor o korištenju stana koji je dobio zamjenom, a zakonitost ugovora o korištenju stana apelantica nije dovodila u sumnju. Osim toga, sud je utvrdio da se apelanticin djed uselio u stan koji je dobio zamjenom, čime je u potpunosti realiziran ugovor i ispoštovana volja stranaka, zbog čega je sud zaključio da je ugovor o zamjeni zaključen na zakonit način. Što se tiče dobrovoljnosti za zaključenje ugovora, koju je sud morao utvrditi u skladu sa članom 2.a stav 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), sud je utvrdio da je apelanticin djed, nakon zaključenja ugovora o zamjeni, živio u stanu koji je dobio zamjenom skoro godinu dana, od dana završetka sukoba do svoje smrti i niti jednom svojom radnjom nije doveo u pitanje valjanost zaključenog ugovora.
5. Dalje, sud je utvrdio da za apelanticine navode da je zaključenje ugovora rezultat ratnih okolnosti, poziva i prijetnji noću nisu ponuđeni dokazi, osim izjave apelanticinih majke i oca, koji su naveli da im je za prijetnje i pozive rekao apelanticin djed. Zbog ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je zaključio da je ugovor o zamjeni zaključen na zakonit i dobrovoljan način, te je u potpunosti udovoljio zahtjevu tužioca, a odbio je apelanticin protivtužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije. Naime, sud je naveo da je u postupku utvrdio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog djeda. Prema izjavama svjedoka, stanara zgrade, utvrđeno je da je apelantica povremeno dolazila u stan kod djeda iako je bila prijavljena na toj adresi i navedena u ugovoru o korištenju stana njenog djeda, ali nije ispunila uvjete iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima.
6. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1034/04 od 23. marta 2005. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude sud je naveo da u potpunosti prihvata činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, te sve razloge koje je prvostepeni sud dao u svojoj presudu kao pravilne i na zakonu zasnovane. U vezi sa apelanticinom protivtužbom, Kantonalni sud je zaključio da, kada je odlučeno na ovakav način o zahtjevu tužitelja, apelanticin zahtjev postaje bespredmetan.
7. Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-837/05 od 23. novembra 2006. godine kojom je apelanticina revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ispitao apelanticine revizione prigovore i zaključio da nisu osnovani. Vrhovni sud je naveo da se suština navoda u reviziji odnosi na činjenice utvrđene u toku postupka zbog kojih se revizija ne može izjaviti. U vezi sa apelanticinim navodom da joj nije bilo dozvoljeno da se izjasni o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je naveo da je ovaj prigovor mogla iznijeti u žalbi i da se ovaj prigovor ne može iznijeti u reviziji, u skladu sa odredbom člana 240. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH« br. 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, Vrhovni sud je zaključio da su na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, i to član 6. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa članom 2.a st. 1. i 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti prihvata razloge koje su nižestepeni sudovi dali u svojim odlukama.
8. Apelantica osporava zaključke redovnih sudova, tvrdeći da je nelogično da neko mijenja veći stan za manji, te da su sudovi pogrešno utvrdili da potpis ugovorača na ugovoru o zamjeni stanova nije bitan element. Prema apelanticinim navodima, upravo suprotno proizlazi iz Zakona o stambenim odnosima. Također, apelantica se žali da su sudovi pogrešno utvrdili da ona nema aktivnu legitimaciju za protivtužbu, a smatraju da može biti pasivno legitimirana i može biti tužena. Apelantica ističe da je vještačenjem nesporno utvrđeno da potpis na ugovoru nije potpis njenog djeda. Ona se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih slododa (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine) Apelacija je neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ispitujući apelanticine navode, Ustavni sud je ustanovio da u postupanju redovnih sudova ne postoji nikakva arbitrarnost koja bi mogla dovesti u pitanje apelanticino uživanje nekog od ustavnih prava zbog toga što su se sudovi jasno i nedvosmisleno pozvali na odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o parničnom postupku. U obrazloženju presuda sudovi su dali razloge za svoje postupanje, utvrđujući da je tužitelj imao pravni interes, u skladu sa imovinskim zakonima, da pokrene postupak kako bi dokazao da je ugovor o zamjeni stanova zaključen na zakonit i dobrovoljan način. Prvostepeni sud je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao parnične strane, svjedoke i proveo vještačanje, te je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da ugovor o zamjeni ispunjava uvjete iz Zakona o stambenim odnosima, kao i kumulativni uvjet dobrovoljnosti, kako je predviđeno članom 2.a stav 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ustavni sud zapaža da je ovom odredbom regulirano pitanje zamjene stanova u spornom periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine, tako što je propisano da se u slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni stanova upravni postupak prekida i stranke upućuju na parnicu. Osoba koja u postupku pred sudom tvrdi da je ugovor stekla na zakonit i dobrovoljan način mora to i dokazati, a u konkretnom slučaju to je bio tužitelj. Ustavni sud ukazuje na to da je Općinski sud svoju odluku donio pažljivo analizirajući ovaj i sve druge relevantne propise koji su primijenjeni, a Kantonalni sud je potvrdio zaključak da je apelanticin djed živio u stanu koji je zamijenio, te da do svoje smrti nije poduzeo niti jedan korak da ospori valjanost ugovora o zamjeni. Odluke nižestepenih sudova su potvrđene i u revizionom postupku. U odluci Vrhovni sud je istakao da apelantica osporava činjenično stanje utvrđeno nižestepenim odlukama, a revizijom nije dozvoljeno preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu sa članom 240. ZPP. Ustavni sud zaključuje da su sudovi postupili u skladu sa važećim propisima, te da su dali jasna obrazloženja zašto su udovoljili zahtjevu tužitelja, odnosno zašto su utvrdili da je ugovor o zamjeni stanova tužitelja i apelanticinog djeda valjan, u čemu Ustavni sud nije pronašao nikakvu arbitrarnost.
13. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom parničnom postupku apelantica imala procesnu poziciju tužene, ali i da je podnijela protivtužbu kojom je tražila da sud utvrdi da su ugovor o zamjeni stanova, kao i svi ugovori koje je nakon ovog ugovora potpisao tužitelj (odnosno protivtuženi) ništavi. U vezi sa protivtužbenim zahtjevom, prvostepeni sud je, nakon provedenog postupka i nakon što je utvrdio da je ugovor o zamjeni stanova zaključen između tužitelja i apelanticinog djeda zakonit i valjan u pogledu volja stranaka, zaključio da je apelanticin protivtužbeni zahtjev neosnovan. Naime, imajuću u vidu činjenicu da je apelantica tvrdila da je član porodičnog domaćinstva svog djeda, te da je pokrenula postupak izvršenja odluke CRPC-a, kojom je utvrđeno da je apelanticin djed bio nosilac stanarskog prava prije rata, a da se apelantici, kao unuci, predaje stan u posjed, sud je ispitao činjenice u vezi sa ovim navodima. Iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i iz iskaza same apelantice sud je utvrdio da je apelantica bila prijavljena na adresi stana svog djeda, ali da nije živjela s njim. Dakle, ona nije ostvarila stvarnu zajednicu života, pa, prema tome, nije ispunila uvjet da se smatra članom porodičnog domaćinstva u skladu sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima. Stoga je prvostepeni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da je osnovan prigovor o aktivnoj legitimaciji apelantice u odnosu na njenu protivtužbu o čemu je dao detaljne i uvjerljive razloge koje su prihvatili i Kantonalni i Vrhovni sud. Ustavni sud smatra da apelantica ničim nije dovela u pitanje da je ovakvom odlukom prekršen bilo koji element prava na pravično suđenje, ili da je zakon primijenjen proizvoljno i na njenu štetu.
14. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, te da je riješio sve žalbene prigovore koje je apelantica iznijela u žalbi protiv prvostepene presude o čemu je dao detaljna i jasna obrazloženja. Također, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud, ispitujući apelanticine revizione prigovore, istakao da je neosnovan apelanticin navod da su tužba i protivtužba trebale biti odbačene, jer je utvrđeno da apelantica nema status člana porodičnog domaćinstva i nema aktivnu legitimaciju. Naime, Vrhovni sud je istakao da je prigovor o aktivnoj legitimaciji materijalnopravni prigovor koji se ispituje u meritumu. U odluci Vrhovnog suda, kao i u odlukama nižestepenih sudova Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri ispitivanju revizije Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 209, 240. stav 2, 241. i 248. ZPP, te je obrazložio zašto u potpunosti prihvata razloge koje su u svojim obrazloženjima dali nižestepeni sudovi. Apelanticino nezadovoljstvo osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao i odlukama nižestepenih sudova u konkretnom slučaju ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. S obzirom na navedeno, budući da ništa ne ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije o kojim bi trebalo meritorno raspravljati, te da nema ništa što bi ukazivalo na povredu apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U vezi sa apelanticinim navodom da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica mora dokazati da se radi o njenom „domu“. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama u vezi sa pravom na pravično suđenje utvrdio da su sudovi dali jasna i nedvosmislena obrazloženja zašto su utvrdili da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog djeda, Ustavni sud smatra da sporni stan ne predstavlja njen «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić