Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-76/07 („Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na prisustvo suđenju
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 127
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 195
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-76/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 76/07, rješavajući apelaciju „Hercegovina osiguranja“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Hercegovina osiguranja” d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-774/05 od 22. avgusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž.1082/04 od 7. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P.391/03-
I od 26. avgusta 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 8. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-
774/05 od 22. avgusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.1082/04 od 7. aprila 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.391/03-I od 26. avgusta 2004. godine.
2. Općinski sud je donio Presudu broj P.391/03-I od 26. avgusta 2004. godine kojom je obavezao apelanticu da D.V. (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime nematerijalne i materijalne štete iznose navedene u dispozitivu presude sa pripadajućim zateznim kamatama. Takođe, apelantica je obavezana da tužitelju na ime izgubljene mjesečne zarade isplaćuje iznos od 500 KM od dana nastanka štete dok se okolnosti ne izmijene, i to tako što će dospjele obroke platiti odjednom, a buduće svakog mjeseca unaprijed, a najkasnije do 10. u mjesecu. Apelantica je obavezana da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužitelj teško stradao u saobraćajnoj nesreći, te da je pokrenuo postupak protiv tuženog kod kojeg je bio osiguran auto kojim je upravljao M.P. U toku postupka apelantica je priznala pasivnu legitimaciju i osnov tužbenog zahtjeva osim u dijelu koji se odnosi na potraživanje naknade za izgubljenu zaradu, osporivši to činjenicom da je tužitelj ratni vojni invalid i da po tom osnovu ima primanja. Apelantica je osporila i visinu tužbenog zahtjeva. Sud je na osnovu nalaza dva vještaka, koje je prihvatio i ocijenio kao stručna i objektivna, primjenjujući odredbe čl. 195, 200, 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/9, u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbe člana 127. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) donio odluku.
3. U vezi sa dijelom koji je apelantica osporila, a koji se odnosi na izgubljenu zaradu tužitelja, sud je utvrdio da tužitelj osnovano potražuje ovu naknadu. Tužitelj je u tužbi istakao da je ratni vojni invalid sa 30% invalidnosti. Međutim, invalidnost mu nije smetala da kod preduzeća „MPT“, koje se bavi proizvodnjom voćnih sokova-sirupa, obavlja razne poslove, od istovara i utovara robe do učešća u tehnološkom procesu i mjesečno zarađuje od 400 do 700 KM, zavisno od perioda u godini. Sud je istakao da se ova naknada ne određuje na osnovu utvrđenog postotka umanjene životne sposobnosti kao posljedice štete, već na osnovu stvarne štete koja se iskazuje u razlici prihoda koje je tužitelj imao prije štetnog događaja i prihoda koje ostvaruje nakon štetnog događaja. Prema izjavama svjedoka M.P. i tužitelja, kojima je sud poklonio vjeru, a apelantica ih nije osporila, sud je utvrdio da je tužitelj zarađivao prosječno 500 KM mjesečno. Tužitelj i svjedok su izjavili da su radili od 1996. godine, te da bi radili i ubuduće da se nije desio štetni događaj. Apelantica je, međutim, isticala da dopunski rad koji je tužitelj obavljao nije njegovo osnovno zanimanje, da može obavljati i druge poslove sa preostalim radnim sposobnostima i da nije pokušao naći drugi posao. Sud je primijenio član 195. ZOO, kojim je utvrđeno da je odgovorno lice dužno povrijeđenom plaćati novčanu rentu kao naknadu za štetu kada, zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad, gubi zaradu. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, sud je apelanticu obavezao da tužitelju isplaćuje mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade.
4. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili tužitelj i apelantica. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž.1082/04 od 7. aprila 2005. godine kojom je djelomično uvažio žalbu tužitelja, te je prvostepenu presudu preinačio tako što mu je dosudio veći iznos za naknadu štete zbog pretrpljenih bolova i straha. Apelanticina žalba je, takođe, djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je apelantica obavezana da na ime naknade za izgubljenu zaradu plati tužitelju iznos utvrđen u dispozitivu presude, i to od nastanka štete do kraja liječenja. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba tužitelja djelomično osnovana, jer je prvostepeni sud pogrešno odredio naknadu za pretrpljene bolove i strah, koji su trajali izvjesno vrijeme. Imajući u vidu intenzitet i dužinu trajanja pretrpljenih bolova, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu dosudivši tužitelju veći iznos. U vezi sa dosuđenom rentom Kantonalni sud je utvrdio da tužitelj nije bio prijavljen kao zaposlen, te da nema objektivnih dokaza na osnovu kojih se može utvrditi izgubljena zarada. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravično da se tužitelju dosudi izgubljena zarada od nastanka štete do prestanka liječenja, ali ne i za ubuduće. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj profesor po zanimanju, da je zbog nesreće onemogućen da obavlja dopunsko zanimanje, ali da još može obavljati svoje osnovno zanimanje. Kantonalni sud je dosudio mjesečni iznos tužitelju uzimajući u obzir prosječnu platu u Federacije Bosne i Hercegovine za navedeni period, pozivajući se na član 2. ZPP.
5. Protiv drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-774/05 od 22. avgusta 2006. godine kojom je reviziju tužitelja djelomično usvojio, te je drugostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na rentu preinačio i riješio tako što je apelanticinu žalbu odbio, a prvostepenu presudu u ovom dijelu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud odluku o naknadi mjesečne rente zasnovao na činjenici da tužitelj ima osnovno zanimanje koje može obavljati, te da može obavljati i druge poslove u preduzeću u kojem je radio „na crno“ prije nesreće, na poslovima koji ne zahtijevaju fizički napor. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da ove činjenice prvostepeni sud nije utvrdio, da niko nije predložio da se izvedu dokazi o ovim okolnostima, pa ih ni drugostepeni sud nije mogao sâm utvrditi, jer dokazi za izvođenje ovih činjenica nisu predlagani u toku postupka. Vrhovni sud je istakao da niko od stranaka nije predložio da se utvrdi da tužitelj kao invalid sa 30% invaliditeta može raditi kao profesor, da može da se zaposli sa tim zanimanjem, da nisu utvrđene ni činjenice da li kod preduzeća „MPT“ može obavljati neke druge lakše poslove. Pošto ove činjenice nisu utvrđene u postupku, prema stavu Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije mogao doći do zaključaka do kojih je došao u svojoj presudi, a to je da tužitelj može obavljati poslove profesora i ostalo, kako je navedeno u drugostepenoj presudi. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da je drugostepeni sud bazirao odluku na dokazima koji nisu provedeni i bez mogućnosti da se tužitelj izjasni o njima, što predstavlja povredu postupka. S obzirom na to da je Vrhovni sud smatrao da može ukloniti ovu povredu, usvojio je reviziju i, u skladu sa članom 249. ZPP, odlučio na osnovu člana 195. stav 2. ZOO.
6. Apelantica se žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se, takođe, žali da je drugostepeni sud odbio dio tužiteljevog zahtjeva da mu se dosudi renta nakon završenog liječenja, ali je donio odluku bez održavanja javne rasprave, čime joj je onemogućeno da iznese svoje argumente. Apelantica se žali da reviziona presuda pogoduje tužitelju, te traži da se ona preinači tako da se revizija tužitelja odbije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelantica navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud primjećuje da je u navedenom parničnom postupku apelantica imala procesnu poziciju tuženog, da je prvostepeni sud proveo dokaze, utvrdio činjenice, koje u pretežnom dijelu apelantica nije osporavala, te da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka, donio presudu kojom je udovoljio podnesenom tužbenom zahtjevu. Apelantica osporava dio odluke koji se odnosi na dosuđeni dio mjesečne rente tužitelju, i to kako za vrijeme od nastale štete pa ubuduće. Kantonalni sud, odlučujući o apelanticinoj žalbi, preinačio je prvostepenu odluku u ovom dijelu, ali je Vrhovni sud ukinuo drugostepenu presudu u ovom dijelu, pozivajući se na odredbe člana 195. stav 2. ZOO, zato što je utvrdio da je drugostepena odluka zasnovana na činjenicama koje nisu utvrđivane u prvostepenom postupku, niti su u tom pravcu predlagani i izvođeni dokazi kako bi se te činjenice utvrdile. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud vrlo jasno ukazao na to da, pošto niko od stranaka nije predlagao izvođenje ovih dokaza, ni drugostepeni sud ih nije mogao sâm utvrditi i donijeti zaključke u odnosu na te (nedokazane i neutvrđene) činjenice. Takođe, Vrhovni sud je obrazložio da ovakvo postupanje drugostepenog suda predstavlja povredu parničnog postupka, odnosno suprotno je odredbama čl. 7. i 207. ZPP, kojim se, ustvari, reguliraju osnovni principi parničnog postupka, i to princip dispozicije stranaka zahtjevom, kao i način utvrđivanja činjenica i predlaganja dokaza u tužbi i žalbi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio drugostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na mjesečnu rentu. Takođe, Vrhovni sud je utvrdio da povredu može ispraviti ukidanjem drugostepene presude u tom dijelu i odbijanjem apelanticione žalbe, tj. potvrđivanjem prvostepene presude u tom dijelu, primjenom relevantnih odredaba ZOO i ZPP. Ustavni sud smatra da su obrazloženja i razlozi koje je dao Vrhovni sud za ovakvu odluku jasni i razložni, te da nema ništa što ukazuje na to da je Vrhovni sud u apelanticinom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo.
11. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantica navela da je do povrede prava na pravično suđenje došlo i zbog njene „nemogućnosti da prisustvuje suđenju pred drugostepenim sudom“. Međutim, Ustavni sud zapaža da ovaj navod apelantica prvi put ističe u postupku pred Ustavnim sudom, nakon što je donesena presuda Vrhovnog suda, odnosno da apelantica takvo eventualno kršenje njenog procesnog prava nije osporila u reviziji protiv drugostepene odluke. Osim toga, u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na to da je pred drugostepenim sudom održana rasprava. Naime, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nesumnjivo proizlazi da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju donio odluku o žalbi na sjednici vijeća, što znači da je ocijenio da nema potrebe da se održi rasprava, što predstavlja diskreciono pravo suda, a ne njegovu obavezu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 217. stav 2. ZPP propisano da će drugostepeni sud zakazati raspravu kad ocijeni da je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je, zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku, potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Apelantica nije pružila dokaz Ustavnom sudu, niti iz osporene presude proizlazi, da je tražila da se održi rasprava pred drugostepenim sudom i da se utvrde nove činjenice i izvedu novi dokazi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o tome da joj nije omogućeno raspravljanje pred drugostepenim sudom neosnovani.
12. U navodima iz apelacije, kao i u dokumentima koju su mu prezentirani Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno ocijenili dokaze, ili primijenili materijalno pravo, ili da je dokazni ili žalbeni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan, te da su apelanticine tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje paušalne i proizvoljne.
13. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da nema ništa što bi ukazivalo na povredu apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić