Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-451/07 (Č.P.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-451/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 451/07, rješavajući apelaciju Č. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Č. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev- 1246/05 od 26. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj Gž-125/05 od 15. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Drvaru, broj P:2/04-D od 25. aprila 2005.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Č.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 29. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1246/05 od 26. oktobra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj Gž-125/05 od 15. jula 2005. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Drvaru, broj P:2/04-D od 25. aprila 2005. godine.
2. Apelant i njegov brat B.P. (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) su 31. decembra 2003. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Livnu, Odjeljenje u Drvaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Kantona 10 Livno i Općine Drvar radi naknade štete nastale na porodičnoj kući u iznosu od 300.000,00 KM ili da izvrše popravku kuće i plate zakupninu od dana ustupanja do dana dovođenja u stanje prije paljenja. U tužbi su naveli da su suvlasnici porodične kuće u Drvaru, u Ulici kralja Tomislava broj 2, koju je Općina Drvar dala na besplatno korištenje Misiji UNBiH iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: MUNBiH) 30. maja 1996. godine na osnovu zaključenog memoranduma do kraja 1996. godine, a aneksom na ovaj memorandum korištenje predmetne kuće je produženo do 31. decembra 1997. godine. Apelant i drugotužitelj u tužbi su, dalje, istakli, da su njihovu kuću 24. aprila 1998. godine zapalili demonstranti, nakon čega su 30. aprila 1998. godine podnijeli odštetni zahtjev u iznosu od 300.000,00 KM Misiji UNBiH u Banjaluci, koja ih je uputila da isti zahtjev podnesu Općini Drvar.
3. Apelant i drugotužitelj su, postupajući po Rješenju Općinskog suda broj P:2/04-D od 22. marta 2004. godine ispravili, odnosno dopunili tužbu i kao tuženu stranu označili Općinu Drvar (u daljnjem tekstu: tužena). Tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine i Kantona 10 Livno su povukli.
4. Presudom Općinskog suda broj P:2/04-D od 25. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-125/05 od 15. jula 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i drugotužitelja zbog toga što je nastupila zastara potraživanja. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je utemeljen prigovor tužene da je potraživanje apelanta i drugotužitelja zastarjelo. Sud je postupio prema odredbi člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila i da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. U konkretnom slučaju, budući da apelant i drugotužitelj kao oštećeni nisu mogli doznati koja je osoba štetu nanijela, sud je zaključio da treba primijeniti objektivni rok zastarijevanja – pet godina od kada je šteta nastala. Sud je nesporno utvrdio da su predmetnu kuću zapalili demonstranti 24. aprila 1998. godine, da su apelant i drugotužitelj za štetu saznali 30. aprila 1998. godine, kada su Misiji UNBiH Banjaluka podnijeli zahtjev za naknadu štete, te da su tužbu za naknadu štete ovom sudu podnijeli 31. decembra 2003. godine. Prema tome, Općinski sud je zaključio, s obzirom na to da je od nastanka štete do podnošenja tužbe ovom sudu za naknadu štete prošlo pet godina i šest mjeseci, da je nastupila zastara njihovih potraživanja, te je, stoga, usvojio prigovor tužene i odbio tužbeni zahtjev apelanta i drugotužitelja. Presudu je kao pravilnu potvrdio i Kantonalni sud.
5. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1246/05 od 26. oktobra 2006. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta i drugotužitelja izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž- 125/05. Sud je to obrazložio time da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili njihov zahtjev za naknadu štete, jer je potraživanje naknade štete zastarjelo pošto je tužba podnesena nakon proteka rokova iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO.
6. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant, u suštini, smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su sudovi zaključili da je nastupila zastara potraživanja naknade štete. Apelant, takođe, navodi da je sud njegovu tužbu u početku ocijenio kao ispravnu, da je odredio čak i sudskog vještaka da izradi dva elaborata i da je održao 6 ročišta da bi nakon toga, kako ističe, sud pao pod uticaj domaćih vlasti, te je, stoga, njegov zahtjev odbijen zbog zastare potraživanja. Osim što u apelaciji navodi hronologiju događaja prije i nakon podnošenja tužbe, apelant smatra da sud nije ocijenio da on i njegov brat nisu izričito tražili naknadu štete, već da su tražili popravku porodične kuće i plaćanje kirije. Apelant, dalje, navodi da ga je, zbog nedostatka novčanih sredstava, zastupao pravnik iz međunarodne humanitarne organizacije ARC kojeg smatra odgovornim za propust nastao pri označavanju tužene strane, a što je imalo za posljedicu da su njegov tužbeni zahtjev odbili redovni sudovi zbog zastare potraživanja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom.
9. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno primIjenili odredbe o zastari potraživanja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da su redovni sudovi na temelju utvrđenih činjenica zaključili da je nastupila zastara njihovih potraživanja, protekom objektivnog roka zastare, budući da su tužbu nadležnom sudu podnijeli nakon proteka rokova iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Sudovi su dali jasne razloge za svoje stanovište da se u konkretnom slučaju treba primijeniti objektivni rok zastare potraživanja i u obrazloženjima odluka Ustavni sud nije našao da postoji proizvoljnost koja je mogla dovesti u pitanje apelantovo uživanje nekog od ustavnih prava. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Također, apelantovo ukazivanje na propuste njegovog advokata ne pokreće pitanje prava na pravično suđenje, budući da je apelant mogao otkazati punomoć advokatu i angažovati drugog kada je uočio propuste u njegovom postupanju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić