Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-488/07 (M. S.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-488/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine u predmetu broj AP 488/07, rješavajući apelaciju Milana Stankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Stankovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-407/05 od 30. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj P. 108/04 od 30. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojega zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnio je 30. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-407/05 od 30. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-
Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.108/04 od 30. decembra 2004. godine.
2. Apelant je 6. jula 2004. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Zore Pisar (u daljnjem tekstu: tužena), kojom je tražio da sud obaveže tuženu da mu na ime naknade štete zbog uvrede isplati iznos od 1.000,00 KM.
3. Presudom Osnovnog suda broj P. 108/04 od 30. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-407/05 od 30. oktobra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud utvrdio da je tužena 13. maja 2004. godine, prilikom verbalnog konflikta, apelanta nazvala budalom. Osnovni sud je, postupajući prema odredbi člana 198. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da svako ko drugome povrijedi čast i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu, dužan ju je naknaditi, utvrdio da apelant u ovom postupku nije dokazao da mu je tužena mogla nanijeti štetu na način na koji je to apelant naveo u tužbi, niti da mu je tužena svojim riječima mogla nanijeti štetu. Prvostepeni sud je također, saglasno odredbi člana 5. Zakona o zaštiti od klevete kojom je propisano da je svako sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog odgovorno za klevetu i za izazvanu štetu, zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao da je zbog riječi tužene pretrpio bilo kakvu štetu. Prvostepenu presudu je kao pravilnu potvrdio i Okružni sud.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer su utvrdili da izgovorene riječi tužene ne predstavljaju uvredu, već da se radi o ponašanju koje je primjereno sredini u kojoj stranke žive. Po njegovom mišljenju u konkretnom slučaju sud je trebao primijeniti odredbu člana 200. stav 1. ZOO umjesto člana 198. stav 1. tog zakona. Apelant dalje navodi da uvrede koje je tužena iznijela objektivno kod svakog mogu izazvati duševne patnje i poremećaj psihičke ravnoteže, te da svojim intenzitetom opravdavaju dosuđenje novčane naknade.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustav kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud presudom od 30. decembra 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen radi naknade štete zbog uvrede, jer je utvrdio da apelant u ovom postupku nije dokazao da mu je tužena nanijela štetu, na način na koji je to apelant naveo u tužbi. Ovako stanovište je zauzeo i Okružni sud, dajući u osporenoj presudi odgovore na sve žalbene navode apelanta, ističući naročito da je irelevantan prigovor apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 198. stav 1. ZOO, umjesto člana 200. stav 1. tog zakona. U ovom kontekstu Okružni sud je zaključio da apelantovi navodi ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepene presude, budući da razlozi na kojima se temelji prvostepena odluka upućuju na zaključak da apelant nije uspio da dokaže da je tužena svojim ponašanjem izazvala takav intenzitet i trajanje apelantovih duševnih bolova koji bi opravdali određivanje pravične novčane naknade. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali obrazloženja koja nisu proizvoljna i, prema tome, zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant, također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić