Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2268/06 (M. G.)
Odluka donesena 15. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2268/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine u predmetu broj AP 2268/06, rješavajući apelaciju Miodraga Garića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Garića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-909/05 od 20. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj Gž. 501/04 od 21. decembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-79/04 od 24. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Garić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 22. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-909/05 od 20. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž. 501/04 od 21. decembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
79/04 od 24. septembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-79/04 od 24. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž. 501/04 od 21. decembra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga „I-Livno bus“ d.o.o. - društvo za prijevoz putnika (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao poslodavac vrati na rad i radno mjesto koordinatora prometa i tehnike uz priznavanje svih prava iz radnog odnosa i isplatu svih zaostalih neisplaćenih plaća sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je također tražio da mu prvotuženi i Ilija Čečur, kao odgovorna osoba u svojstvu direktora i suvlasnika društva «I-Livno bus» d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: drugotuženi), na ime naknade nematerijalne štete isplate iznos od 37.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatomi troškovima postupka. Također, odbijen je apelantov prijedlog da se odredi privremena mjera osiguranja vraćanjem apelanta na rad.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantu, Odlukom prvotuženog broj 74/04 od 24. marta 2004. godine, bez poštivanja otkaznog roka, prestao radni odnos zbog teže povrede radne obaveze iz člana 60. stav 1. tačka 5. Pravilnika o radu prvotuženog. Također je utvrđeno da je prvotuženi, prema odredbi člana 90. Zakona o radu, svojim Aktom broj 62/04 od 17. marta 2004. godine, omogućio tužitelju da iznese odbranu što je on i učinio pismenim podneskom od 19. marta 2004. godine. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je Odluka prvotuženog broj 74/04 od 24. marta 2004. godine o otkazu ugovora o radu utemeljena na odredbi člana 88. stav 1. Zakona o radu kojom je propisano da «poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštovanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos». Utvrđeno činjenično stanje, prema mišljenju suda, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o težoj povredi radne obaveze apelanta, iz člana 60. stav 1. tačka 5. Pravilnika o radu prvotuženog, koja se sastojala u kašnjenju na posao i neopravdanom napuštanju posla u toku i prije isteka radnog vremena tri ili više puta u toku jednog mjeseca.
4. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je apelant grubo narušavao radno vrijeme ne samo u jednom mjesecu prije donošenja sporne odluke, već tokom četiri godine od kada je, na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-307/99 od 25. aprila 2000. godine, vraćen na posao 3. jula 2000. godine, a što ni sam apelant nije osporavao tokom postupka. Općinski sud je, također, naveo da nije prihvatio dokaze koji se odnose na krivičnu prijavu i na činjenicu da se protiv drugotuženog vodi krivični postupak, uz obrazloženje da je odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), propisano da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi pravosnažno proglašen krivim.
5. Cijeneći da apelant u toku postupka nije osporavao činjenicu da se nije pridržavao radnog vremena jer je dolazio na posao i odlazio kad je htio, te budući da je apelant primao plaću i topli obrok, sud je zaključio da apelant po tom osnovu nije mogao pretrpjeti nikakvu štetu, te da je njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan. Dalje, budući da je Kantonalni sud uvažio žalbu prvotuženika koju je izjavio protiv Rješenja Općinskog suda broj P-79/04 od 23. aprila 2004. godine, te ukinuo prvostepeno rješenje kojim je bila određena privremena mjera vraćanja apelanta na rad, sa obrazloženjem da mjera osiguranja nije donijeta u skladu sa odredbom člana 269. ZPP-a, Općinski sud je apelantov prijedlog da se odredi privremena mjera osiguranja odbio.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž. 501/04 od 21. decembra 2004. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je proizašlo iz sadržaja provedenih dokaza. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prvotuženi u prvostepenom postupku dokazao da postoje opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu, a te razloge tokom postupka apelant nije ni osporavao. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantovo ponašanje ima karakter teže povrede radne obaveze iz člana 60. stav 1. tačka 5. zbog čega je, po mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je nezakonita odluka prvotuženog od 24. marta 2004. godine o prestanku njegovog radnog odnosa. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete od tuženih, utvrđujući da je ovaj dio tužbenog zahtjeva neosnovan samim tim što je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev da se utvrdi da je odluka o prestanku radnog odnosa nezakonita. Budući da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, Kantonalni sud je zaključio da njegov prijedlog da se odredi privremena mjera osiguranja vraćanjem na rad nema opravdanje te da je on bespredmetan.
7. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-909/05 od 20. juna 2006. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud nije učinio povredu odredaba parničnog postupka time što o apelantovoj žalbi nije otvorio raspravu i saslušao tužene kao parnične stranke, a na što je apelant prigovarao u reviziji. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da apelant, u smislu odredbe člana 207. stav 1. ZPP-a, takav prijedlog u žalbi nije ni postavio, niti je dokazao da ga bez svoje krivice nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave. Također, Vrhovni sud je utvrdio da nižestepeni sudovi nisu počinili ni povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 12. ZPP-a, kako to smatra apelant u reviziji, kada prvostepeni sud nije prihvatio apelantov prijedlog da prekine parnični postupak dok se ne okonča krivični postupak koji je vođen protiv tuženih. Naime, prema utvrđenju Vrhovnog suda navedeni krivični postupak nije predstavljao prethodno pitanje od kojeg je zavisila odluka u ovom predmetu, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud. U pogledu apelantovih navoda da su nižestepeni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, Vrhovni sud je, pozivajući se na član 240. stav
2. ZPP-a, naveo da revizijski sud ne može preispitivati niti procjenjivati činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, već je vezan za činjenična utvrđenja onako kako su to utvrdili nižestepeni sudovi. U pogledu apelantovih navoda da ranija Odluka tuženog broj 312/00 od 21. jula 2000. godine o njegovom vraćanju na posao nije izvršena, da je samo formalna, da su tuženi nezakoniti suvlasnici u mješovitom društvu „I-Livnobus“, te da je prvotuženi nezakonito upisan u sudski registar, Vrhovni sud je ocijenio da se ovi navodi odnose na činjenično stanje zbog čega se revizija ne može izjaviti prema odredbama člana 240. stav 2. ZPP-a. Konačno, utvrđujući da apelant nije dokazao da mu je radni odnos prestao nezakonito, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan ni apelantov zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede časti, ugleda itd. prema odredbama člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
8. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju koje je, po njegovom mišljenju, rezultat pogrešne ocjene dokaza. Također, apelant se žali na povredu prava na nezavisan i nepristran sud «od političke vlasti». U obrazloženju ovih navoda, apelant ističe da je u prvostepenom postupku sudila sutkinja koju je više puta prijavljivao OHR-u i Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, te da je po njegovom mišljenju «morala biti izuzeta s predmeta, odnosno nikako nije mogla realno presuditi u predmetu». Konačno, apelant navodi da se protiv drugotuženog vodi krivični postupak, te da je sporna Odluka prvotuženog o prestanku radnog odnosa nezakonita, između ostalog, «jer ju je donio nepravomoćno osuđeni drugotuženi». Također, apelant se žali i na povredu prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana 9. Evropske konvencije, ali nije obrazložio ove navode.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud je utvrdio da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog parničnog postupka bilo utvrđivanje zakonitosti odluke prvotuženog o prestanku radnog odnosa apelantu i naknada štete zbog neisplaćenih plaća. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud, postupajući po tužbi i u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, u predmetnom postupku proveo dokazni postupak. Nakon toga je, na osnovu slobodne sudačke ocjene, određenim dokazima vjerovao a drugima nije. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio je da apelantov zahtjev, kojim je tražio poništenje odluke prvotuženog o prestanku radnog odnosa i naknadu štete zbog neisplaćenih plaća, nije osnovan. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svoj stav utemeljio na relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, Zakona o radu i Zakona o obligacionim odnosima, o čemu je dao jasne i detaljne razloge. Sudovi su na sljedeće dvije instance, rješavajući žalbu i reviziju, zauzeli isti stav, ističući da su tokom prvostepenog postupka provedeni dokazi koji su cijenjeni posebno i u međusobnoj vezi, a iz kojih su proizašle odlučne činjenice o utvrđenju osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Naime, te činjenice se odnose na utvrđenje da se apelant ponašao na način koji predstavlja težu povredu radnih obaveza kako je decidno propisano odredbom člana 60. stav 1. tačka 5. Pravilnika o radu prvotuženog, a što apelant u toku postupka nije ni osporio. Također, sudovi su obrazložili da sve odlučne činjenice proizlaze kako iz iskaza apelanta kao parnične stranke, tako i iskaza svjedoka kao i materijalnih dokaza, zbog čega Ustavni sud u postupanjima redovnih sudova ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.
13. Ustavni sud, analizirajući osporene odluke i dostavljenu dokumentaciju, u vezi sa navodima apelanta koji se odnose na standarde zagarantirane članom 6. stav 1 Evropske konvencije, ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Ustavni sud smatra da su zaključci u odlukama redovnih sudova jasno obrazloženi, te da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant nije konkretno naveo da mu je uskraćeno bilo koje procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije. Osim toga, navodi u apelaciji su suštinski isti kao oni koje je apelant isticao u postupku pred redovnim sudovima, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili sudovi u tri instance dajući odgovarajuća obrazloženja na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. U odnosu na apelantove navode u pogledu navodne pristranosti sutkinje prvostepenog suda, Ustavni sud prije svega ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
15. Dalje, prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu, što znači utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, što znači utvrditi da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristranošću (ibid., stav 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). Što se tiče subjektivnog testa, lična nepristranost sudije se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije ni doveo u pitanje ličnu nepristranost sutkinje u predmetu, pa se tim pitanjem Ustavni sud neće baviti.
16. Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, kod odlučivanja da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, stanovište apelanta jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće je da li se takva bojazan može objektivno opravdati (ibid. Mežnarić, stav 31). U vezi s ovim, čak i utisak koji sud ostavlja u javnosti je od određene važnosti, odnosno «pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi» (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije , presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu.
17. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je sutkinja koja je sudila bila pristrana zato što je on tu sutkinju više puta prijavljivao Visokom sudskom i tužilačkom vijeću i da je tražio njeno izuzeće od predsjednika suda. Međutim, Ustavni sud smatra da ove činjenice same po sebi ne predstavljaju objektivne argumente da je sutkinja postupala pristrano, već pokazuju da je apelant imao i koristio mogućnost traženja izuzeća sudije, pa je njegov zahtjev odbijen zato što nije dokazao da je osnovan. Osim toga, podnošenje prijave protiv sutkinje koja je vodila predmet u prvom stepenu nije razlog za obligatorno izuzeće prema članu 357. ZPP-a, niti formalno podnijeta prijava stranke u postupku može biti razlog da se posumnja u objektivnost i nepristranost tog sudije. Ovo posebno stoga što apelant u konkretnom slučaju nije bilo kakvim relevantnim dokazima potkrijepio svoje navode da je sutkinja bila pod utjecajem „političke vlasti“, već se radi samo o paušalnim navodima.
18. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u navedena apelantova prava, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća, odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić